I kupus pruža otpor

Nakon prvog albuma koji je izišao 2005, zahvaljujući hitovima “Minimalizam”, “Sunce”, “Pero Papacoder”… koje potpisuje tekstopisac, skladatelj i glavni vokal Dino Šaran, sarajevska grupa Letu štuke izbija u prvi plan regionalne glazbene scene. Danas uživa zavidnu reputaciju i popularnost, a upravo je objavila novi album, nazvan “Brojevi računa”.

Vaš nedavni koncert u Zagrebu prošao je iznad svih očekivanja, kako za publiku koja je uživala u dvosatnom nastupu, tako i za vas koji ste ostali iznenađeni iznimnim odazivom?

– Nismo mi bili iznenađeni, samo nam je bilo drago susresti se ponovno sa zagrebačkom publikom, nakon točno godinu dana. A tu je i novi album. Malo provoda u sitne sate.

Površnost i konzumerizam

“Brojevi računa” na neki su način odmak od prethodnih, ali možda i vaš najbolji album. Što vas je ponukalo da se udaljite od dosadašnjega glazbenog izraza?

– Svi se naši albumi razlikuju: prvi je najviše srednjostrujaški, s mnogo utjecaja nakupljenih tijekom godina nastajanja. Drugi je hermetičniji, ali se na njemu osjeti bend. Na njemu su neke od mojih najboljih pjesama, uz drugačiji produkcijski pristup. Treći je nastajao u hodu: Đani Pervan, producent i multiinstrumentalist, igrao je majstorski i vrlo zrelo spojio elektronski zvuk osamdesetih s mojim rukopisom. Moram napomenuti da se na ovom albumu on prvi put, u četiri pjesme, pojavljuje kao koautor muzike.

Navodno vas je za novi album inspirirala eksperimentalna elektronska muzika iz sredine osamdesetih i domaća glazba na sličnom tragu. Ponajprije se to osjeti u pjesmi “Ljudi crne puti”, koja zvuči kao da je nastala 1982. Odakle povratak tom zvuku?

– Ovo je definitivno vrijeme reciklaže. No, zašto samo reciklirati kad možeš staro i novo složiti u jednu drugačiju estetiku, na svoj autorski temelj? O svemu treba više pitati Đanija.

Sada ste daleko angažiraniji nego na prva dva albuma: kao da vam je puknuo film, pa ste se negdje morali istresti. Jeste li se istresli u pjesmama?

– Malo me iznerviralo poimanje angažiranog u posljednje vrijeme. Direktan angažman na ovom albumu ponajmanje se odnosi na politiku. Sve su pjesme socijalne. A kud ćeš veće socijale od odnosa dvoje ljudi? Tek kasnije se to multiplicira na familiju, zajednicu, državu… ako se ne radi o šundu i patosu koji odvlači od suštine i ignorira ljepotu. Meni su pisanje i svirka i terapija, i komunikacija, i posao.

Zoran Marković, redatelj vašeg spota za naslovnu pjesmu “Brojevi računa”, izjavio je da je pjesma ubitačno prodorna i precizna u registriranju bolesti balkanskog društva. Što je, po vama, najveći tumor Balkana danas?

– To su definitivno površnost i konzumerizam. Sljepilo kao simptom straha za egzistenciju i status u društvu. Nedostatak dobrog ukusa u kojem se svaki osjećaj nepripadanja tumači kao slabost i mana, a ipak se ide k otuđenju. Egoizam kao životni stil.

Postoji li lijek ili će taj tumor uništiti i ovo malo preostalog zdravog tkiva?

– Treba se okrenuti duhovnom i odbaciti sve dogme. Istok i Zapad izvlače najgore jedan iz drugog. Djecu treba učiti individualnoj slobodi, a ne profitu na račun bližnjeg svog. Svijest i moral kao imperativ. Ne vjerovati religijskim autoritetima, jer Bog je jedan ako zaista vjeruješ. Sva bića imaju pravo na život, slobodu i ljubav. Zvuči propovjednički i naivno, ali   vjerujem da je to temeljna, univerzalna istina i smisao postojanja. Cinizam je ipak samo produkt lošeg iskustva. Mudrost je u srcu.

Svatko prema mogućnostima

Naslovnicu albuma krasi kreditna kartica koja reže žile. Jesu li, po vašem mišljenju, upravo banke taj zadnji korak koji nas tjera u očaj?

– Banke su instrumenti u rukama moćnika. Kockarnice i nužno zlo. Ma, to su zapravo skupo uređene zgrade u službi izrabljivačkoga ekonomskog sistema. Politika je samo mrkva pred nosom magarca. Državni aparati danas su fiktivna vlast, birokracija i ništa drugo. Svejedno je tko vlada, ako nije diktator u konkretnom liku.

Koliko je popularna glazba danas dobar mediji za prenošenje ideja, ideologija, stavova…?

– Pop muzika je komercijalizirana do krajnjih granica. Kontrateža uvijek postoji u malim, koliko-toliko neovisnim zajednicama koje se žele izraziti. Ideje su po meni nužne, ali ne i stavovi. Stavovi znaju biti naporni: više su refleksija ega nego inteligencije. Osim ako nisu životne premise. Netko muziku sluša i proživljava, a netko konzumira. Svatko prema mogućnostima.

S ovim ste albumom krenuli prilično agresivno što se tiče promocije, ima vas u medijima od Slovenije do Makedonije. Kakve su prve reakcije?

– Koliko vidim i čujem, dobre, ali nije moje da o tome pričam. Ne zamjerite.

“Brojevi računa” sadrže barem pet velikih hitova, no pitanje je hoće li se ovdje puno vrtjeti s obzirom na izuzetnu zatvorenost hrvatskog etera spram regionalne scene. Kakva iskustva imate iz Slovenije, Makedonije, Srbije…?

– Ma, ide to od usta do usta, preko mp3-ca, interneta. Ako i telka što zavrti, dobro je. Naše je da sviramo koncerte, da smo s ljudima. Tako se stvara publika.

Tabloidno novinarstvo, žutilo, tračevi i skandali već su odavno istisnuli tekstove o umjetničkim sadržajima i nečijoj kreativnosti. Jesu li kultura i umjetnost na ovim prostorima doista dospjele u geto?

– Jesu, posvuda. Sve se to može aplicirati na globalno. Ne zaboravimo da su kulturne promjene i revolucije uglavnom kretale iz geta: i kupus u kaci pritisnut kamenom pruža otpor, ali taj otpor ne vidimo dok ne maknemo kamen.

Možete li kao glazbenik – skladatelj, pjevač, svirač – živjeti danas od svog posla?

– Radim pošteno i živim normalno, bogu hvala.