Muško pripovijedanje u nas dosta laže

Foto: Sandro Lendler

“Naš čovjek na terenu”, jedan od tri ili četiri najbolja hrvatska romana nultih godina, po logici ovdašnje literarno-karijerne vrijednosne ljestvice (novinarstvo-poezija-kratka priča-roman) smatrao se literarnim (i statusnim) vrhuncem dosadašnje bibliografije Roberta Perišića. Ali ono najbolje od Perišića možda je tek pred nama, odnosno – upravo pred nama. Zbirka autobiografskih eseja i reportaža “Uvod u smiješni ples” (onaj što ga autor zna prakticirati u trenucima opuštanja) donosi osam već objavljenih tekstova, no temeljito prerađenih za knjiško izdanje. Stoga je ovo svojevrsna knjiška premijera njegova izvanrednog esejizma: duhovitog ali bez forsiranja, emotivnog ali bez sentimentalnosti i, prije svega, pronicljivog i identitetski izmještenog.

Jesu li ovo “istinite avanture Roberta Perišića”: koliko u “Uvodu u smiješni ples” ima autobiografije, a koliko fabuliranja?

– Nisu to neke strašno velike avanture i ništa nije mišljeno kao veliko, ali valjda su tekstovi zanimljivi. Fabuliranja u autobiografskom uvijek ima, zato sam i stavio podnaslov “autofabule”. Gdje god je zanimljiva priča, tu je zasigurno nešto dodano. Samo pričanje je  dodavanje, jer malo što se u životu događa baš “kao priča”. Priča nastaje u jeziku, nju netko naknadno stvara. Ove su moje “autofabule” načelno temeljene na stvarnim događajima, ali to nisu dokumenti nego literatura. Po zakonu priče, neke se stvari malo i navuku. Ima jedno mjesto u knjizi gdje to i objašnjavam, na primjeru jedne anegdote prilikom brucoškog dolaska u Zagreb, anegdote koja mi je baš trebala za priču, a za koju zatim priznajem da je izmišljena. Bitno je naglasiti tu dimenziju, jer udio izmišljenog postoji i kod onih priča koje se predstavljaju kao posve stvarne i historijske, samo one to uglavnom neće priznati.

U klinču s općim mjestima

Što je onda istina, da parafraziramo pitanje koje je Larry King postavio Robertu Mitchumu, a koje se spominje u reportaži s kanskog festivala?

– Pitanje istine je, između ostalog, i pitanje pripovijedanja. Mi već gledamo svijet kroz optiku priče, dakle, malo iskrivljeno. Ali to su naše naočale, to pričanje priča. Treba biti svjestan da ih imamo, jer bez toga nije moguća analiza. Pripovijedanje postoji i tamo gdje ga ljudi ne opažaju. Novine su, recimo, pune pripovijedanja. Informativni program također pripovijeda. Ljudi koji ne percipiraju to pripovijedanje lakše su podložni manipulaciji. Što se tiče mog sudjelovanja na kanskom festivalu, tu je u igri bila jedna paradoksalna situacija, kad trebaš glumiti da si glumac (Perišić se u Cannesu pojavio kao glumac u kratkom filmu Dalibora Matanića “Suša”, op.a.). U knjizi je dosta tih paradoksalnih situacija.

U tekstu o služenju vojnog roka u JNA krajem osamdesetih osjeća se odmak od gorko-slatkog humora i sentimenta, nekako tipičnog za tu temu?

– Ne bih ni stavio taj tekst u knjigu kad bi mi se činilo da su ga drugi već napisali. Knjiga barata s nekim općim mjestima, ali rastura neke uvriježene priče. Priča o JNA u mojoj generaciji i prethodnima uvijek je bila priča o muškom odrastanju, navodnom sazrijevanju. Puno toga se prešućivalo u tim pričama, ne zbog neke političke cenzure. Muško pripovijedanje je u nas načelno hvalisavo i rado preskače razna poniženja. To muško pripovijedanje naprosto dosta laže. U tom smislu, ja sam pokušao ići prema onome za mene istinitom. Da se referiram na prethodno pitanje, takva je za mene istinitost ovih priča: nije toliko u detalju, nego u cjelini…

Naglašen je i odmak od mediteranskog stereotipa, turističko-kolonijalnog odnosa prema Mediteranu, zbog kojeg se i sami “domoroci” počinju ponašati u skladu s nametnutom pričom?

– Tu isto pokušavam ući u klinč s nekim očekivanim slikama. Kad netko živi na turističkoj destinaciji, onda on živi na mjestu reklame, gotovo kao dio reklame. Kontinentalci Mediteran doživljavaju prilično reklamno, imaju iskrivljenu percepciju života na Mediteranu, kao da to nije život u društvu nego u nekoj slici uz more. Povratno se također odašilju slični kič-signali:  što više prirode, što manje društva. To se traži, to se prodaje. Čak i tzv. umjetnost masovno forsira more i kamen, a nigdje društvene stvarnosti tih sredina. Sve to slikarstvo mora i kamena samo je dodatak turističke imaginacije. Propisana slika.

Sa strane, odozdo, s humorom…

Osim tzv. općih mjesta – vojni rok u JNA, galebarenje u mediteranskom malom mistu, Dalmatinci u Zagrebu – bavite se i temama koje nisu svojstvene za literarnu esejizaciju, premda ih svi žive i u njima su “unutra”, poput teksta o kafićima?

– Samo da napomenem: mada izgleda kao opće mjesto, jer je opće mjesto života, o Dalmatincima u Zagrebu zapravo je jako malo napisano. Valjda zato što je teško o tome pisati i zadovoljiti očekivanja. To je prešućena priča, kao što svako prilagođavanje tendira tome da se prešuti. Ljudi vole živjeti s idejom da su takvi kakvi jesu, nepromjenjivi, premda je to uglavnom laž. Nadam se da se taj tekst može čitati i šire, biti prepoznatljiv svima koji su negdje došli i to ih je mijenjalo. To čovjeka uvijek mijenja. Što se tiče te male “teorije kafića”,  to me je zanimalo kao svakodnevna pojava, značajan aspekt našega današnjeg života o kojem je tako malo rečeno. Nije ni čudo, akademskim teoretičarima ta tema nije dovoljno legitimna. Osim toga, kod nas je jako malo autentične teorije, makar i nepretenciozne, na bilo koju temu. Ono što radi npr. Srećko Horvat, koji je napisao filozofičnu knjigu o ljubavi, kod nas je ekscesno. Naši akademski teoretičari pritom vole bahato suditi o domaćoj književnoj produkciji u cjelini, a istodobno je njihova produkcija, kad pogledaš te “opuse”, često neobično tanka.

Kroz većinu eseja proteže se otpor prema tipizaciji vlastitog identiteta, uključujući tu i identitet mediteranskog galeba, Dalmatinca u Zagrebu, a na neki način i identitet hrvatskoga književnika?

– Kad pisac počne sebe doživljavati kao “etabliranog pisca”, pa krene pisati kao “etablirani pisac”, takoreći kao neki književni gospodin, onda može izgubiti svježinu s kojom je pisao svoje prve knjige, posebno ako su te knjige dolazile “odozdo”, iz života, iz pozicije nepovlaštenog subjekta. Nije stvar samo u svježini. Ako se počneš doživljavati “kao književnik”, možeš izgubiti sudjelovanje u živome, postati funkcija i knjiška imitacija. Naravno, ne želim pisati “kao književnik”, pokušavam gledati jednako kao onda kad sam pisao prve knjige: sa strane, odozdo, s humorom… kod ovih koji pišu “kao književnici” humor prvi nestaje. Mislim da, kad pišeš, trebaš zaboraviti da si pisac, a i inače: kako uopće hodati ulicom “kao pisac”? To je samo riječ, koja ne smije pojesti život. Naravno, to govorim u dubljem smislu, sindikalno zagovaranje prava pisaca nešto je drugo. Tu prihvaćam tu ulogu u formalnom smislu, jer je to stvar praktične komunikacije, a i nužno je, jer je književni rad u nas sramotno podcijenjen.

Greška u sustavu

Može li otpor prema tipizaciji nacionalnih i malograđanskih “očekivanja” od književnika, s angažmanom u Hrvatskom društvu pisaca, gdje ste odnedavno na poziciji potpredsjednika, poprimiti i neke institucionalne forme koje bi vodile drugačijem statusu i drugačijoj ulozi književnika unutar društva?

– Ne mislim da su ta društva bitna, osim kao neki servis. Naši mediji vole površne teme, pa se hvataju tih udruga i funkcija koje su, moš’ mislit, tako bitne da se honoriraju s nula kuna. Trenutno me više zanima stvarni status pisca nego njegov javni imidž. Problem je što se javno stvara dojam “uspješnosti”, dok je istodobno takozvani uspješni romanopisac u usporedbi s kazališnim redateljem naprosto čovjek bez zanimanja, kao da ne živimo u istoj državi i kao da nismo u istom sustavu subvencioniranja umjetnosti. Pritom imamo vrlo jaku scenu i dosta europski perspektivnih autora, međutim, ti ljudi jedva da stignu pisati, moraju konstantno raditi druge poslove. To je kao da Modrić i Olić igraju nogomet nakon bauštele. To stanje je produkt greške u sustavu, o tome ću govoriti dok se stvar ne popravi, jer postoje jeftina rješenja.

Na kraju, zbirka kao da ostaje dužna i esej o alkoholu, s obzirom na to koliko je prisutan u gotovo svim tekstovima. Da opet parafraziramo Larryja Kinga: što je to alkohol?

– Piće je usputno prisutno u nekim tekstovima, a u tekstu o jednoj gruzijskoj književnoj konferenciji i kao humoristički motiv. Ta se konferencija, bogme, pretvorila u pijanku, tu je alkohol komično-realistički motiv, nije da nije obrađen. Ali nema potrebe mitologizirati. Za one koji znaju piti, to je stvar konvencije druženja, ponekad i dionizijska svečanost… Tu, kao i svagdje, treba znati vladati formom. Mislim da sam o tome i pisao u nekoj kolumni za “Playboy”, ali ovdje su ipak tekstovi razrađenije strukture od kolumni. Mogao sam napisati i tekst o cigaretama, prije tri godine sam prestao pušiti, pa to već spada u rubriku sjećanja… Ali nije mi to dovoljno za temu. Tekstovi u ovoj knjizi vukli su me u smjeru toga da nešto dodam poznatom, kao kod kafića, ili da se razračunam s nekim slikama. I da ne zaboravim neke stvari, recimo, podstanarstvo: svi ti ljudi, cimeri i docimeri, ti gazde i njihov namještaj, sve to što nije samo moja priča. I nije ništa posebno. Ali, bilo je u tome nečega dovoljnog za temu.

Čini se da bi se u ciklus autofabula “Uvoda u smiješni ples” odlično uklapao i autobiografski esej o hrvatskoj književnoj i medijskoj sceni?

– Bilo bi to možda i inspirativno, ali bi se, nažalost, čitalo kao trač, što god da napišeš. Takva je atmosfera. Neki konteksti pojedu sve. Na književnoj sceni dosta je besmislenih personalnih obračuna, neki ljudi su spustili razinu, pa to još koriste kao svoju komparativnu prednost u proizvodnji polemičkog spektakla. Dosta toga je produkt frustracija ljudi čiji je rad sustavno podcijenjen, pa im od svega ostaje samo povrijeđena taština koja se batrga i sudara sa susjednim taštinama… Čini se da je to dobrim dijelom vezano uz socijalnu poziciju, jer kad je neka profesija cijenjena, onda su i sukobi gospodskiji. Ovako, stvar mi ponekad sliči na gužvu na socijalnom dnu, uz predstave kulturnih gladijatora. To dubinski negativno djeluje, srozava ideju inteligencije, ima deprimirajuće efekte na cijelo društvo, stvara atmosferu simboličke kaljuže. Ali, to ima svoju realnu uvjetovanost. Ako ste negdje stvorili takve uvjete da se ljudi bore za otpatke sa stola i opstanak u medijskom spektaklu, onda ste stvorili uvjete za kaljužu. Književna produkcija koja je, začudo, relativno kvalitetna, time se zasjenjuje i cijela scena zadobiva loš okus. Pisati o toj sceni, u kontekstu takvih kulisa, trenutno mi se ne da. Što se, pak, čisto medijske scene tiče, time sam se bavio u “Našem čovjeku na terenu”.