Intrigator

Katran & perje

Podrška svećenstva napadnutom puku

Gej agresija

Mirotvorna i humanistička uloga Katoličke crkve odavno je poznata. U najboljem se izdanju pokazala prilikom agresije dvjestotinjak pripadnika razularene homoseksualne zajednice i njihovih simpatizera na nedužnih desetak tisuća građana Splita koji su slučajno prolazili tamošnjom Rivom u tolerantnoj subotnjoj šetnji.

– Ljudi su bacali kamenje jer su izazvani… oni su (pederčine i lezbače, op. P.G.) svjesno činili nasilje nad građanima – javio se uvijek koncilijantni Božji službenik Adalbert Rebić.

Na taj je način svećenik znanstveno pojasnio vlastitu, nešto emocionalniju tezu izrečenu dan ranije, a koja je glasila “dobili su ono što su tražili”. Rebić je istom prilikom, kako doliči, svestrano osudio obostrano nasilje, s jedne strane bacanje kamenja, a s druge ono daleko opasnije – transparente i samu nazočnost “uvjerljive manjine”, koja je “u jednom Splitu, gradu kršćanske tradicije, usred turističke sezone, išla tražiti svoja prava koja nisu utemeljena na narativnom zakonu”.

O nečuvenom “nasilju homoseksualaca nad nama” među rijetkim hrabrim pojedincima zborio je i dominikanac Jozo Čirko, retorički se zapitavši “Zašto provociraju?” i odmah pružio pripadajući odgovor: “Što su tražili, to su i dobili.” Također je opravdao herojski čin opkoljenog prostodušnog puka, prisiljenog na bacanje suzavca i kamenja u samoobrani od pomahnitalih, napaljenih gejeva i transrodnih nakaza. Jedini razlog zašto fra Jozo također nije bacio kamen, bio je njegov prirođeni strah od policije.

Misao domaćeg klera sažeo je duhovni obnovitelj nepravedno optuženih za ratne zločine i domaće estrade Zvjezdan Linić. Njega također čudi zašto mediji ne pišu “kako je taj Gay Pride napao većinsku populaciju koja takve vrste manifestacija osobne seksualnosti smatra neprihvatljivima”.

Petar Glodić

Nove presude za ratni zločin u Marinom Selu

Iskaz Haagu ne vrijedi, iskaz Haagu vrijedi

Na ponovljenom suđenju za ratne zločine počinjene nad 24 srpska civila, od kojih je 17 nakon mučenja te 1991. ubijeno u improviziranom zatvoru u Marinom Selu kraj Pakraca, Županijski sud u Osijeku proglasio je krivima pripadnike Vojne policije Tomicu Poletta i Željka Tutića. Oni su osuđeni na 15, odnosno 12 godina zatvora.

Ostali optuženi – Damir Kufner, Pavao Vancaš i Antun Ivezić – oslobođeni su optužbi, jer nije dokazano da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, dok je za Davora Šimića optužba odbijena zato što je u vrijeme sudskog postupka tužilac optužnicu protiv njega izmijenio u protupravno lišenje slobode, za što je u međuvremenu nastupila zastara.

Stvarnog i formalnog komandira voda Vojne policije Damira Kufnera i Davora Šimića teretilo se da su počinili ratni zločin jer nisu poduzeli nikakve mjere da se zaustave mučenja srpskih civila zbog čega ih je 17 umrlo, a sedmoro preživjelo. Optužene Pavla Vancaša, Tomicu Poletta, Željka Tutića i Antuna Ivezića teretilo se da su kao pripadnici voda Vojne policije više puta mučili, psihički i fizički zlostavljali zatočene civile, kažnjavajući ih tjelesno sve do smrti. Poletta se teretilo da je direktno učestvovao u ubijanju desetoro, a Tutića sedmoro osoba.

Svima njima već se sudilo na Županijskom sudu u Požegi, pa je u martu 2009. Kufner dobio četiri i pol godine, Šimić godinu dana, Vancaš tri godine, Poletto 16 godina, Tutić 12 godina, a Ivezić deset godina zatvora. Vrhovni sud tu je presudu ukinuo zbog proceduralnih grešaka; glavni razlog bio je taj što su se iskazi preživjelih žrtava u tom postupku zasnivali na iskazima datim haški istražiteljima. No u maju ove godine omogućeno je da iskazi dati haškim istražiteljima budu dokazni materijal, za što su se brojne nevladine organizacije godinama zalagale.

– Iako je i prije usvajanja izmjena postojala mogućnost da sud kao dokaz koristi iskaze date Haškom tribunalu, Vrhovni sud je prilikom poništavanja presude iznio stanovište da je to moguće samo u predmetima koje je Haški sud ustupio hrvatskom pravosuđu – rekla je Veselinka Kastratović iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.

– Na ovom suđenju sud je iskaze haškim istražiteljima izdvojio, a neki od svjedoka u međuvremenu su umrli ili odbili da svjedoče. Zbog toga će se tužiteljstvo vjerojatno pozivati na haške iskaze kad se bude žalilo, pogotovo što su iskazi dati haškim istražiteljima u međuvremenu postali zakonit dokaz – dodaje Veselinka Kastratović.

Nenad Jovanović

Komična Hrvatska i kulturni imperijalizam

Drevni ratnici Zemenije

U nedavnoj epizodi TV serije “Monk” ismijani su Hrvatska i njezina nacionalna obilježja. Prema pisanju medija, naslovni je junak o imaginarnoj Zemeniji govorio kao o zemlji koja ratuje već 600 godina, a prikazan je i navodni barjak izmišljene države: modificirana hrvatska zastava s izmijenjenim bojama tako da je gore plava, u sredini bijela, a na dnu zelena s klasom žita ispod. Na stranicama IMDB-a u opisu sporne epizode kaže se da stanovnici te zemlje govore jezik sličan poljskom.

Političari su već reagirali na navodno skrnavljenje simbola, pa je Andriji Hebrangu to urota, a Davorko Vidović kaže da je to rezultat našeg lošeg plasmana u svijetu. Vlada se zasad nije oglasila.

Već su neko vrijeme u holivudskom imaginariju podijeljene uloge ovdašnjim narodima. Srbi su tako nakon rata postali tipski zločinci, Bošnjaci tipizirane žrtve, dok se Hrvate označavalo čas ovakvima, čas onakvima, a nerijetko ih se miješalo sa Srbima.

Inače, balkanske su zemlje poodavno umjetnički kolonizirane, još tamo od početka 19. stoljeća i Byrona, a najpoznatiji su po svom egzotičnom viđenju Balkana bili Bram Stoker s Drakulom u Transilvaniji i Agatha Christie s “Ubojstvom u Orient Expressu”, koji zaglavi negdje u Slavoniji. Monkova, pak, Zemenija ima svoje prethodnike u Karpatiji iz filma “Princ i plesačica”, pa u više navrata eksploatiranoj Ruritaniji, zatim u manje poznatoj Kravoniji, balkanskoj zemlji krava iz romana Anthonyja Hopea itd.

Balkanski stereotipi obilato se koriste u industriji zabave i to je vrlo lukrativan posao. Ali nije to specifičnost samo Balkana kao evropskog “srca tame”. Nema granica u eksploataciji istoka. Znamo to i iz vrlo gledanog Borata koji ismijava Kazahstan, na što su s negodovanjem reagirale i tamošnje službene strukture. Komični Kazahstan nekima je tada bio kost u grlu, baš kao i danas Monkova komična Hrvatska.

Mi, ovako poprilično isfrustrirani i iskompleksirani, dosta ćemo teško podnijeti taj “imperijalizam mašte”, kako to naziva Vesna Goldsvorti. Kako se, dakle, obraniti? Zaustaviti proizvodnju satire? Neće ići. Ako se pozivanjem na zakon sve to pokuša kriminalizirati, kao što je to prošle godine učinila premijerka kad je slovenski umjetnik Janez Janša u umjetničke svrhe rasparao hrvatsku zastavu, rezultat će biti jadan. Zastava, kao i ostale državne oznake, predmet su poruge i političkog protesta već odavno.

Možda da Monka ocrnimo kao pedera?

Rade Dragojević

Previsoka cijena visokoškolskog obrazovanja

Pa ti studiraj!

Život studenta u Hrvatskoj godišnje prosječno košta 30,5 hiljada kuna. Iznos oscilira ovisno o troškovima života, smještaja i školarine, pa neki godišnje izdvoje i 72.000 kuna za visoko obrazovanje.

Najviše studenata, njih 24 posto, mjesečno potroši 1.600 do 2.400 kuna. Samo pet posto studenata uspije spustiti trošak do 800 kuna mjesečno. Nasuprot tome, čak četvrtina studenata troši 7.200 kuna mjesečno, a riječ je obično o studentima-roditeljima, koji su “radnici koji studiraju”. Uvid u ove troškove studentskog života i studentske potrošnje u Hrvatskoj dalo je istraživanje Eurostudent.

Školarine u prosjeku iznose 8.800 kuna godišnje, no ne plaćaju ih svi, pa se polovica studentskih izdataka uglavnom odnosi na smještaj, u prosjeku 8.000 kuna godišnje, te životne troškove poput hrane, odjeće i kozmetike, što je dodatnih 7.500 kuna godišnje.

Istraživanje pokazuje da studenti koji ne žive u rodnoj kući u većem postotku uspješno završavaju studij. Roditeljski smještaj pokazao se ipak najzastupljenijim oblikom studentskog stanovanja (45 posto). Manje od trećine studenata su podstanari, a 11 posto ih živi u studentskim domovima. Najniže troškove smještaja imaju studenti smješteni u domu, godišnje 3.386 kuna, dok su najviši studentima koji iznajmljuju stan, gotovo 14.000 kuna na godinu.

Glavni izvor financija je porodica, od koje dobivaju prosječno 885 kuna mjesečno, dok radom namaknu 556 kuna.

Životni troškovi studenata u velikom su nesrazmjeru s deklarativnim pravom na visoko obrazovanje, koje je zagarantirano Ustavom: “Svakom je dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje, u skladu s njegovim sposobnostima.” Očito se u Hrvatskoj te “sposobnosti” tumače kroz novac, a ne kroz znanje i rad.

Mirna Jasić

Potencijalno uskočko bratimljenje dva grada

Čehokarlovac

Karlovačka građanska antikorupcijska inicijativa “Stop korupciji” podnijela je prije nekoliko tjedana DORH-u i Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu krivičnu prijavu protiv karlovačkog gradonačelnika Damira Jelića (HDZ) i odgovornih osoba iz stručnih službi Grada Karlovca zbog niza nepravilnosti vezanih uz prodaju gradskog zemljišta u naselju Grabrik. Nakon hapšenja varaždinskog gradonačelnika, govori se o mogućem pogodovanju karlovačkog gradonačelnika prijatelju Vladimiru Severu. U sve je, navodno, bio uključen i bivši gradski pročelnik za imovinske poslove Željko Pakšec.

Vladimir Sever bio je vlasnik firme Centar gradnja d.o.o. koja je od Grada Karlovca kupila sporno zemljište. On je krajem februara 2008, svega nekoliko dana prije objave natječaja za prodaju, sa samo 20.000 kuna temeljnog kapitala osnovao tvrtku, da bi je nakon tri mjeseca prodao za 16 miliona kuna, i to prije negoli je gradu uplatio iznos za zemljište. Cijena je bila 8,8 miliona kuna. U maju 2008. građevinska firma F.K.T. d.o.o. kupuje Centar gradnju i plaća gradu 8,8 miliona kuna, a preostalih 7,2 miliona kuna uplaćuje na osobni tekući račun gradonačelnikovog prijatelja Severa u Splitskoj banci. Dakle, za tri mjeseca na uloženih 20.000 kuna zarađeno je 7,2 miliona kuna.

Da li su navodi u krivičnoj prijavi istiniti, pitao je gradonačelnika Jelića Josip Benčić, gradski vijećnik i predsjednik karlovačkog SDP-a.

– U nekoliko navrata – kazao je Jelić – pitao sam odgovorne gradske službe predvođene pročelnikom Pakšecom. One su mi govorile da je sve u skladu sa zakonima.

Dodao je da on sam “ne može u svaki sličan slučaj ulaziti s pravne i ostalih osnova jer bi se onda sav njegov rad sveo samo na to, a za to služi gradska uprava čiji je to posao” te da on “nema osnove sumnjati u njihov rad”.

Tako kaže Jelić, čiji se potpisi nalaze na svim spornim dokumentima.

Milan Cimeša

Kratko & jasno

Psihologinja Mirjana Nazor o neredima u Splitu

Ima tolerantnih svećenika

Foto: Jovica Drobnjak

Reakcije oko fizičkih nasrtaja mase na splitski Gay Pride ne stišavaju se. Jesu li vas masovnost te ispoljena agresivnost prema toj i takvoj povorci u Splitu iznenadili ili se nešto slično ipak moglo očekivati?

– Ne znam, ali priznajem da sam osobno bila iznenađena, što može značiti da sam i pomalo naivna. Nekako sam vjerovala da takav divljakluk spada uz nogometna događanja, a da mimo njih toga baš i nema toliko. Očito nisam bila u pravu. S druge strane, dakle, ipak nisam jako začuđena, ali sam jako rastužena tolikim brojem mladih ljudi koji su zasljepljeni mržnjom mahali šakama i prijeteće urlali. Ako na njima svijet ostaje, bojim se da se njegovi temelji već urušavaju.

Splitski gradonačelnik Željko Kerum izjavio je da se to dogodilo jer je Split, naime, katolički grad. No, on nas lično ipak malo teže može iznenaditi svojim opservacijama?

– To svakako. Za njega, ali i ne samo za njega, izgleda kako je posve normalno poistovjetiti katoličanstvo, pa samim tim i kršćanstvo, s psovkama i vrijeđanjem. Meni se, pak, čini da je to tako teška uvreda za tu religiju da teže nema i ne može je biti. Pripadnike te crkve ipak nitko izvorno nije učio da treba tući druge ljude, nego da bližnjeg treba voljeti kao samoga sebe. A bližnji su svi s kojima dolazimo u doticaj, ma koliko različiti oni bili.

Ali, niz službenih lica iz Crkve, od nižeg klera do visokih reprezentanata, reagiralo je prema Gay Prideu tako da se može reći da je netrpeljivost spram različitih i njezin stav?

– Nažalost, tako ispada. Ipak, jedan svećenik kojeg poznajem rekao mi je da mu je izuzetno žao što se na temelju nekolicine predstavnika Crkve sve generalizira u tom svjetlu. Ne misle svi isto, dakle, ali neki očito šute. Ima tolerantnih svećenika koji šire nauk u najboljem smislu svog poslanja, no alarmantno je već i to što se jako teško eksponiraju.

Igor Lasić