Jednadžba gibanja velikih i malih
U jedinoj emisiji o kulturi na domaćoj televiziji, prošlog je tjedna direktor Profilova Zagrebačkog sajma knjige Alen Bodor sjedio u fotelji ispred ugodno šarolikih polica i tronuto rekao: “Prisiljeni smo prodavati dječje igračke.” Ne znamo treba li degradaciju trgovačke profesije s Aristotela na Miffy shvatiti štreberski ili u žanru sit-coma, recimo “South Parka”, gdje bi Bodor bio pandan Jamieju Oliveru koji u školskom natjecanju “Masterchefa” rida u kantini jer djeca odbijaju jesti zdravu hranu. Njegova izjava, uz izjave nekolicine domaćih nakladnika i stručnjaka za taj posao, motivirana je nedavno ponovljenom tezom o kolapsu nakladnika, ovaj put kroz medij čitalačke publike.
I kao što na Dan planete Zemlje govorimo o emisiji štetnih plinova, u Dane Profilova Sajma potežemo, medijski sinkrono i logično, temu nakladništva. Puls je sve slabiji, svake se godine mjeri jedan segment industrije i ovom prigodom zaključuje da je kupovna moć građana Hrvatske, kad je riječ o knjizi, dodatno pala. Statistike te depresije nisu važne, ako znamo da prosječna domaća naklada iznosi sada svega između 300 i 400, a rijetko doseže 1.000 primjeraka knjige.
Dva datuma
Nikome ne pada na pamet igrati se cinika u tako tužnoj ekonomiji, ali težište iritacije pri spomenu problema nakladništva u Hrvatskoj postoji gotovo oduvijek. Riječ je o jedinoj kulturnoj industriji ili domaćoj djelatnosti koja je hipertrofijom medijske pojavnosti posve udaljila vlastite mušterije. Personifikacija nakladničkog kolektiva kroz nijanse njihove homogenosti – neki jesu za nešto, drugi nisu; strepnja zbog dječjih bolesti i zaraznih bolesti razjedinjenoga kolektiva, predatorske težnje nelojalne konkurencije i pripadne žrtve; jedinstvena cijena knjige; sajmovi da ili ne, festivali kad i gdje; rabat i komisijska prodaja u kojoj netko neimenovan potkrada; kasni lova iz Ministarstva, neefikasna je državna politika prema knjizi; kolaps, kolaps…
Suvremeni kupac, onaj isti koji više ne može u dućanu s knjigama i igračkama kupiti knjigu od 100 kuna, sada zna da ga se problemi nakladnika, koji su čitavo desetljeće ponavljali kako jedva žive, jednostavno ne tiču. Sirotinjska rezignacija je ubojita, potkožna bolest svake kulturne industrije: posebno one koja nije svjesna vlastitih propuštenih šansi. A u povijesti domaćeg nakladništva postoji tek jedan konsenzus, onaj o dva čvrsta datuma koja su prouzročila tektonske poremećaje sljedećih nakladničkih generacija. Prvi je kratkotrajno uvođenje PDV-a na knjigu kad je prodaja pala za 40 posto, a drugi je pojava novinskog izdavaštva koje je u najvećoj mjeri – mehanički, financijski i ideološki – odredilo smjer i narav industrije kakvu danas poznajemo.
Zbog dobrih starih dana ponovimo: sintagma “Knjiga je opet u modi” pokrenula je lavinu panel-rasprava o populizmu i/ili propulzivnosti “knjige jeftine, dostupne svima” koje iz svježe kiosk-perspektive izgledaju gotovo idilično. Naime, kurentnu knjižnu modu na trafici obilježava kojiput pola knjige, možda trećina knjige ili desetak nasumično izabranih stranica knjige. Osim užeestetičke, takvi knjižni proizvodi imaju višu, nakaradniju dimenziju: oni su kolektivno (metaforičko) čedo svih nakladnika, dinamo finala korporativizacije domaće kreativne industrije prije svečanog ulaska u EU.
Fensi i not fensi
Bila je to stvar puke mehaničke nužnosti. Takozvani veliki domaći nakladnici, stasali na ugodnom biznisu s udžbenicima i vještinama državnog protekcionizma, preslikali su korporacijski tip poslovanja iz novinskih kuća u svim njegovim etičkim i financijskim nijansama, ništa senzacionalno. Međutim, proces višegodišnje korporativizacije tekao je na paralelnim prugama – u stožeru mega-izdavača jednako kao u šatorima malih izdavača, s neophodnim državnim subvencijama i u njihovoj zajedničkoj medijskoj reprezentaciji. Jednostavno, iako s mnogo bezveznih retoričkih digresija, dogodio se kulturni kleš. Mali su izdavači zbog mutnih sitnih pogodnosti i kokošarskih “kombinacija” potpisali dogmu jednog mega i ostalih velikih izdavača, pa se zna da će veliki platiti kad tako odluče, a mali imaju biti kuš. Naravno, feudalnu financijsku konstrukciju ponavljaju papagajski, bolećivo i bez ideje, svi domaći mediji. Jednom kao psihoanalitički odušak vlastitoj situaciji, drugi put uz teorijsku popudbinu middlebrows poetike ptičje perspektive: veliki su veliki, mali su mali, dogodit će se kolaps.
Rezimejski, u jednostavnoj jednadžbi malih i velikih, Alen Bodor se u fotelji baš požalio da su u šoping-centrima drakonske cijene najamnina, pa se knjižare teško i sporo otvaraju na tim popularnim nemjestima. U ponovnom psihoanalitičkom ključu totalne predaje, razumijemo ga nekako bliže i više nego Nenada Bartolčića Barnija, nakladničkog profesionalca bez portfelja, koji objašnjava da lokalne vlasti nisu zainteresirane za otvaranje tradicionalnih knjižara, nego žele najamninu fensi restorana: neodrživo, nemoderno, not fensi! Ipak, fensi događaj u svijetu domaćeg nakladništva je priprema platforme za elektroničke knjige na hrvatskom jeziku, što ubrzano radi HT, na veselje korisnicima i pokoru nakladnicima kojima ostaju elementi pravnofinancijskoga karaktera, poput određivanja stope PDV-a specifičnom mediju, problemu kojemu još nisu dorasle mnogo bogatije i uređenije europske države.
Porezna presuda EU-a
Ali hrabro, problem PDV-a skori je predmet razgovora, jer će ulaskom u EU Hrvatska morati ukinuti nulti stupanj PDV-a na knjigu. Debate u javnosti neće biti, jer se domaća navada lobiranja, peticija, tribina i ostalih razumnih mehanizama istopila pred autoritetom Nacionalnog odbora za praćenje pregovora pod vodstvom Vesne Pusić koja je poručila: “Nema šanse.” Uvođenje PDV-a na knjigu dodatno će, naravno, uništiti ruševine nakladničkog sistema, poskupiti knjigu i fond novih naslova. Zašto je onda pregovaračka ekipa u potpunosti odustala od zagovora “prava na razliku”, u skladu s direktivom Vijeća EU-a o “potpori umjetničke i intelektualne kreativnosti”? Takav je princip iskoristila Poljska, koja je dobila poček za razdoblje prilagodbe domaće izdavačke industrije u novostečenim prilikama. Nultu stopu PDV-a na jedan dio izdavačke industrije (diferencirani PDV) imaju Velika Britanija i Irska, pa onda neće biti točno ono što rezolutno tvrde naši pregovarači, naime da je nemoguće da naša porezna stopa bude manja od propisanih minimalnih pet posto.
S druge strane, dok mirno čekaju poreznu presudu, domaći nakladnici mogli bi aktivnije prionuti srcu tame zajedničkog problema: knjiga je nerealno preskupa. Poput “pravovjernih” zagrebačkih taksista, koji ni jednog putnika nisu uspjeli uvjeriti u čvrstoću ridikulozno visoke polazne tarife, niti jedan domaći nakladnik do danas nije uspio pronaći dovoljno uvjerljiv argument za takav namet.