Katolička segregacija

Dakle, ne sjećam se da sam u posljednje vrijeme pročitao nešto tako glupo. Na dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, “Jutarnji list” objavio je intervju s prvim čovjekom SDP-a Zoranom Milanovićem s nadnaslovom “Crkva, Bog i ja”, u koji ne možeš povjerovati ni nakon dvostrukog trljanja očiju. Takav nadnaslov pristajao bi valjda još jedino intervjuu s Louisem XIV, kraljem kojem su nadimak dali po nebeskom tijelu oko kojeg se okreće Zemlja, iako intervju s Milanovićem nije smjerao u tolike svemirske visine. Naprotiv, namjera mu je bila, barem na prvi pogled, vrlo skromna, gotovo prizemna. Oprati šefa SDP-a od, kako se kaže u uvodu razgovora, “nepotrebnog gafa” kada je, izgleda, pokušao izbjeći dolazak na druženje s papom i na njegovo predavanje u Hrvatskom narodnom kazalištu (usput, vrlo nedojmljive kvalitete, s neuzbudljivim prežvakavanjem poznatih konzervativnih stavova o ulozi Katoličke crkve u suvremenoj Evropi).

Taj dolazak uspjeli su, ovako ili onako, eskivirati neki drugi čelnici iz opozicije (Čačić, Vesna Pusić, Kajin). Ali eto, “Jutarnji” je, očito investirajući u svoju budućnost, odlučio rehabilitirati vjerojatnog budućeg premijera, koji će, certo, doći na noge papi i time demantirati razorne sumnje da nedovoljno uvažava Ratzingera (iako ne baš kao predsjednik Sabora Luka Bebić i premijerka Jadranka Kosor, koji su na dočeku slasno poljubili ruku Benediktu XVI, što se u doista sekularnim državama smatra nedopustivo lošim ukusom koji vrijeđa laički karakter državnih vlasti). Usto, Milanović je u tom nakaradnom intimno-ispovjednom intervju govorio o sebi kao čovjeku koji nije vjernik, ali, vala, ni ateist, gurajući čitateljima pod nos ono što je njegova posve privatna stvar, a to je da je “kršten i vjenčan u crkvi”. Dakle, vjerojatni budući premijer predstavio je sebe kao neku vrstu nano-katolika, koji odnos Crkve prema SDP-u naziva “civiliziranim” (iako ondje njegovu stranku uglavnom tretiraju kao presvučene staljiniste i neokajane nasljednike masovnih zločinaca). I koji svu odgovornost za politizaciju njegovog (ne)dolaska u HNK skida s nje i svaljuje na državni protokol (iako je nepobitno da je pozivnice slala Hrvatska biskupska konferencija, koja je poslije vrlo entuzijastički sudjelovala i u njegovom pribijanju na stup srama).

Ah da, jedini mali prigovor Milanovića upućen Crkvi sveo se na nepozivanje bivšeg predsjednika Mesića u HNK, koji je i pozvao Ratzingera da posjeti Hrvatsku, pa je bilo teže ne poslati mu pozivnicu negoli je poslati. Ipak, odbrano je to teže, i to pod jadnim, logički nepismenim obrazloženjem da se nije pozivalo “bivše dužnosnike”. Ali to, je li, nije nimalo smetalo da se papi pripuste bivši ministri, recimo Jure Radić, poznat po friškoj izjavi da bi Evropska unija propala ako “bi se svi muškarci skupa oženili”, ili Ljilja Vokić, poznata po nešto starijoj izjavi da “uvijek ustaje kada u prostoriju ulaze muškarci” (i danas me golica da li se to odnosilo samo na one heteroseksualnog usmjerenja, ili bezuvjetno na sve ljudske mužjake).

Sve u svemu, “Jutarnji” je pomogao Milanoviću, a ovaj Crkvi, da se kao zdravo za gotovo uzme da papin doček bude organiziran u skladu s jednim potpuno neustavnim aksiomom. To je da bezuvjetno svi Hrvati i Hrvatice, bez obzira na svjetonazor, imaju s ljubavlju prihvatiti papu, ali će onda Crkva odlučiti tko je dostojan njegove ljubavi, a tko nije (dostojan je, recimo, novokatolički islamofob Ivan Aralica, ali ne i puno talentiraniji pisac i umjereni kritičar Crkve Slobodan Novak).

E sad, što sa svim ovim ima papa Ratzinger? Čak i neki novinari s osvjedočenim prisustvom vijuga u glavi iznose ozbiljnu sumnju da je Kaptol podvalio Benediktu XVI i da on, da je znao, ne bi pristao da mu pripuštaju ove besprizorne nacionalističke i vjerske fanatike. Tja, ne bih za to stavio ruku u vatru ni u azbestnoj rukavici. Papin dolazak u Hrvatsku upriličen je u povodu susreta “hrvatskih katoličkih obitelji”, to nikako ne treba zaboraviti, jer se pod tom naizgled pitomom formulacijom zapravo zgusnulo sve što je potrebno za segregaciju u Hrvatskoj. Najprije na katolički i nekatolički živalj (to objašnjava nepozivanje u HNK predstavnika protestantskih crkava kojima je, kao i pravoslavnima, Benedikt XVI u pretpapinskom dijelu svog života odricao legitimnu crkvenost). A onda i segregaciju katolika na hrvatski i nehrvatski dio, te Hrvata na povlašteni vjernički i manje vrijedan nevjernički dio.

Zato je posve opravdano što se u povodu Milanovićevih pokušaja da eskivira papu povukla usporedba s dva Benediktova posjeta Španjolskoj (2006. i 2010). Ondje je on grmio protiv “agresivnog antiklerikalizma” Zapaterove socijalističke vlasti i čak tvrdio da se legaliziranjem istospolnih brakova i pobačaja diskriminira Katolička crkva i stvaraju pretpostavke za obnovu razornih podjela koje su dovele do španjolskog građanskog rata iz tridesetih godina. Ovo posljednje tamošnji liberalniji mediji nisu mu ni do danas zaboravili. Sam Zapatero mu je, pak, odgovorio da Španjolska uvažava Crkvu, ali da je ona po ustavu iz 1978. laička država koja jamči prava svima, odbijajući se pojaviti na papinim misama i čak se susresti s njim, osim na aerodromu kada je ovaj odlazio iz zemlje. Dakle, Zapatero je napravio nešto što bi se moglo usporediti s Milanovićem da je šef SDP-a ostao kod toga da se ne pojavi na papinom predavanju u HNK-u, mada Milanović u intervjuu “Jutarnjem” bježi od te usporedbe kao vrag od tamjana i tvrdi da je on samo šef opozicijske stranke, ne premijer kao Zapatero, pa je povezivanje ova dva slučaja “potpuno promašeno”.

Mda, promašeno je sve što otkriva da se Milanović prepao samoga sebe i onda na krilima koja mu je podatno razvio “Jutarnji list” zbrisao s lica mjesta. Kako se, ne daj bože, ne bi suočio s odgovornošću da kao šef opozicije formulira novu, kritičniju i samosvojniju političku platformu spram Crkve. Očito je da Milanović uopće ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da su iskustva u odnosima države i Katoličke crkve u Hrvatskoj i u Španjolskoj vrlo, vrlo bliska, premda su krenula iz dva sasvim suprotna pravca.

Evo kako je to izgledalo. Katolička crkva u Hrvatskoj (Jugoslaviji) bila je u drugoj polovici prošlog stoljeća proganjana kao jedan od glavnih protivnika komunističkog režima. To nije bilo lako podnijeti, posebno u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, ali je zapravo jačalo Crkvu, čega je i ona bila svjesna. Model tzv. crkve u opsadi toliko je, naime, ojačao njene zidove da je ne samo preživjela komunizam, nego je s “mučeničkom” aurom postala glavni partner HDZ-u u državnoj vlasti tokom devedesetih i kasnije. S Crkvom u Španjolskoj bilo je obratno. U istom tom razdoblju, u drugoj polovici 20. stoljeća, ona je bila najveća saveznica (zapravo politička priležnica) omraženog Francovog postfašističkog režima, toliko velika da se na kraju zgadila Španjolcima. I danas se prema njoj zbilja ponašaju kao nečem gotovo gubavom, čega se treba sa što više osvetničkog prezira riješiti. I sada dolazi točka spajanja.

Isti bračni odnos s kompromitiranom državnom vlašću ima i Crkva u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća, i kada čovjek vidi ovaj više nego skroman odaziv vjernika na dočeku Benedikta XVI, prirodno mu se nameće da i ovdašnju Crkvu u skoroj budućnosti vjerojatno čeka slična omraza kao i onu u Španjolskoj. Dobro, vidjet ćemo još kako će s tim biti. Ali, već sada se sa sigurnošću može reći da će Zoran Milanović tu važnu transformaciju dočekati kao autsajder, s nikakvim zaslugama za to i s nikakvim pravom da se time politički okoristi.