Kineska formula uspjeha

Deng Sjaoping i Mihail Gorbačov sjedili su jedan uz drugog, u velikim foteljama, po kineskom običaju s bijelim, čipkastim maramicama na naslonima za ruke. Deng se obraćao Gorbačovu naglašeno prijateljski i s poštovanjem. Onda se Gorbačov dosjetio formule koja, kako je sam rekao, pokazuje razlike, ali ne dijeli SSSR i Kinu. “Mi smo se počeli prestrojavati od politike, a vi od ekonomije, ali na kraju ćemo doći na isto”, rekao je. Deng je samo klimnuo glavom.

O tome piše ruski novinar, akademik, obavještajac i političar (bio je premijer i ministar vanjskih poslova u doba Jeljcina), Jevgenij Maksimovič Primakov, u knjizi koja je prošlog mjeseca objavljena i u Zagrebu. Bio je travanj godine 1989, sovjetski i kineski lideri prvi su se put susreli nakon dugogodišnjeg spora, obje su zemlje započinjale tranziciju, a na obližnjem trgu Tjenanmen pripremale su se dramatične demonstracije, koje će završiti kao krvava tragedija. Duboke primjene počinjale su i u skoro svim drugim zemljama u kojima su na vlasti bile stranke koje su sebe nazivale komunističkim.

Prva i druga tranzicija

Poslije 22 godine, u temeljito promijenjenom svijetu, Hrvatska ponovno treba jednu tranziciju, sada već treću po redu. Prvu, koja je započela 1989. kao reforma posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, zaustavili su trojni pakt Miloševića, Kučana i Tuđmana, raspad zemlje i nacionalističke revolucije koje su slijedile. Druga je započela godine 2000, kad je narodno nezadovoljstvo dovelo na vlast koaliciju na čelu sa SDP-om i Ivicom Račanom. On je počeo otvarati zemlju, a Stjepan Mesić, koji je zamijenio Tuđmana, naprasno je umirovio grupu buntovnih desničara među generalima, čime je spriječio državni udar. Ali vlast je bila neodlučna a promjene spore, pa je razočarenje javnosti omogućilo povratak Tuđmanove kleptokracije. Tada ju je vodio Ivo Sanader. On je usmjerio zemlju prema Europskoj uniji, ali prave su promjene ponovno izostale. Kako u ekonomiji, tako i u politici.

Zato se sada Hrvatska ne nalazi samo pred još jednim izborima, već i pred još jednom, već trećom tranzicijom. Poseban je peh što se istovremeno suočava i s dilemom koju spominje Primakov, opisujući događaje od prije dva desetljeća. Što treba imati prednost, politika ili ekonomija?

Deng Sjaoping je, vjerojatno, bio iskreno zaprepašten kad je, u ono vrijeme, Gorbačov definirao svoj model tranzicije koji je počinjao od politike. Klimnuo je s kineskom pristojnošću, ali je morao pomisliti: Zar je moguće da ljudi koji vode sovjetsku partiju tako malo znaju? Zar su njeni komunisti zaboravili čak i onaj dio marksističkog nauka koji je, iako možda ne sasvim svjestan te činjenice, odavno usvojio i cijeli kapitalistički svijet? Na primjer, američki ekonomist i kolumnist “New Yorkera”, John Cassidy kaže: “Kad konzervativci ističu da je država blagostanja osuđena na propast jer ograničava privatno poduzetništvo ili kako se SSSR raspao jer se po ekonomskoj efikasnosti nije mogao mjeriti sa zapadnim kapitalizmom, oni koriste Marxove argumente da je ekonomija vodeća snaga društvenog razvoja. Marx je to nazivao materijalističkim konceptom povijesti.”

A britanski i američki profesor Terry Eagleton, koji je ovog proljeća sudjelovao i na zagrebačkom Subversive Film Festivalu, piše: “Danas se mnogi od onih koji s prezirom odbacuju Marxovu teoriju povijesti ponašaju kao da je ona istinita. Te ljude poznajemo kao bankare, financijske savjetnike, državne rizničare, direktore kompanija i slično. Sve što god čine svjedoči o istinskom primatu ekonomije. Oni su nesvjesni marksisti.” Eagleton je to napisao u knjizi “Zašto je Marx bio u pravu” koja je također, prošlog mjeseca, objavljena i kod nas.

Nema takvog mirakula koji bi na predstojećim izborima mogao spasiti sadašnju vlast. To nije ni otvaranje vrata Europske unije, niti očekivani prihod od turizma, koji će brzo nestati u ponorima ekonomske krize. Sve ankete pokazuju kako su birači uvjereni da Vlada vodi zemlju u pogrešnom pravcu. Milanović s razlogom računa na pobjedu. Ali kako se na ruži vjetrova snalazi oporba? Kakve su njene namjere? Odgovor je zbunjujući. Po svemu sudeći, njeni se političari čak ni ne pitaju treba li početi od politike ili ekonomije. Oni već imaju odgovor koji je, nažalost, mnogo bliži Gorbačovljevoj nego kineskoj formuli.

Misle li ozbiljno?

Najkraće rečeno, opozicija se pouzdaje u modernizaciju zemlje i obračun s HDZ-ovim cinizmom. S civilizacijom laži, kako je to davno definirao pokojni Bogdan Bogdanović, i s politikom koja se zasnivala na spinovima, koju je Sanader usavršio do nezamislivih razmjera. Poput Ivice Račana prije dvadesetak godina, i Zoran Milanović sada je pred zadaćom uspostavljanja demokracije. I on bi, kao i Račan nekad, mogao lansirati slogan: Mi mislimo ozbiljno. Zbog privrženosti demokraciji i istini, Mesić je godinama u svim anketama bio najpopularniji političar, a ista je politika i Ivu Josipovića dovela na Pantovčak. On tu nije iznevjerio birače.

Ali Vlada i predsjednik Republike nemaju istu zadaću. Vlada mora rješavati konkretne probleme. Najvažniji od njih je nezaposlenost. Dok posao ima jedva polovica radno sposobnog stanovništva, a i od njih najveći dio samo prevrće papire, nema šanse da zemlja počne sama plaćati svoje račune. Dok je tako, jedino je rješenje sve skuplje novo zaduživanje i rasprodaja obiteljskog srebra. Naravno, dok bude kreditora i imovine.

To se ne može promijeniti samo modernizacijom. Koliko god bila nužna, ni ona neće imati šanse ako zemlja istovremeno ne počne ostvarivati ubrzani gospodarski rast. I to po kineskim, a ne europskim stopama. Da bi se to postiglo, nije dovoljno obračunati se samo s HDZ-ovom politikom. Mora se, u prvom redu, obračunati s HDZ-ovom ekonomijom. I to rušeći dva njena nosiva stupa – golemu državnu potrošnju i nerealni tečaj kune – a ne uzdati se u limunade kakve kao lijek nude neki stranački stratezi, uz podršku poslodavaca.

Završavajući priču o susretu Gorbačova i Denga Sjaopinga, Primakov je napisao: “Dopustit ću si ovdje mali otklon. Prošlo je već 20 godina. Jesmo li postigli isto što i Kina, kako je to najavljivao Gorbačov? Nažalost, nismo. Kina nije prešla tako tragičan put kao Sovjetski Savez, koji je završio njegovim raspadom. Kina nije preživjela ništa slično našoj šok-terapiji devedesetih godina, glupu privatizaciju, poslije koje su dobra, koje je stvaralo cijelo društvo, pala u džep grupici pohlepnika, odnosno oligarha. Kina je ostvarila stabilni i brzi ekonomski rast, koji ju je digao na razinu jedne od najmoćnijih zemalja svijeta.”

Tjenanmenu usprkos. Ili možda baš zato, koliko god to cinično zvučalo.