Klub slomljenih vučjih srdaca
Šef grupe i čovjek zaslužan za gotovo sve što povezujemo s The Mountain Goats je John Darnielle, za kojeg se teško odlučiti je li običan ili neobičan. Antikorporacijski je nastrojen, obožava death metal, Phila Lynotta iz Thin Lizzy, ali voli i Daniela Johnstona, dočim je u pjesme u stanju – i to počesto na konceptualnim albumima – nadrobiti zbilja svašta, od vampira, pa sve do životne priče jednog Cezarovog centuriona, kao što je napravio davne 1994. u pjesmi “Songs For Cleomenes” na EP-ju “Beautiful Rat Sunset”, a da pritom svejedno imate osjećaj kako se to sve događa baš u vašem dvorištu.
Brži kada su sporiji
The Mountain Goats Darnielle je osnovao 1991. u kalifornijskom gradiću Claremontu, a prve albume snimali su u ogoljenim kućnim uvjetima. Darnielle je tada radio u lokalnoj psihijatrijskoj klinici kao medicinski brat, a ti su prvi albumi za instrumentalističku podršku imali ženski reggae bend The Casual Girls, iz kojih su kasnije nastali The Bright Mountain Choir. The Mountain Goats su, nakon Violent Femmes, u stanju složiti možda najveću frku na akustarama, i to praktički ni iz čega, a Darnielle je za mnoge rock i pop aficionadose legenda; čovjek je, između ostaloga, pisao bilješke za albume Rokyja Ericksona, čijim svjetovima zapravo pripada, i to ni manje ni više nego kao neka vrsta legitimnog nastavljača. Nije baš da ga je u potpunosti baštinio, Darnielle je u ludilu više empatijski, jer suosjeća s poremećajima bližnjih i onako skoro budistički traži osmerostruki put kojim će pomoći bližnjemu da izađe iz svijeta patnje, dok je Erickson s druge strane zida i tutnji iz središta zbrke.
Konfuzija slika koje na albumima nudi spojena je u jednu slitinu najčešće tako jednostavnim melodijama da sam se ne jednom češkao po glavi, pitajući se kao onomad Mladen Delić: “Pa ljudi, je li to moguće?” Darnielle radi albume koje ili voliš ili ne voliš. Već nekoliko godina status mu postaje sve astralniji, ali i dalje su The Mountain Goats grupa zbog koje bi se ljudi mogli čak i potući – u ime neke blesave odanosti blesavim svjetovima tvorca njihovih pjesama.
Album “All Eternals Deck” počinje pitomom “Damn These Vampires”, naredna “Birth Of Serpents” lagano ga podiže na narednu emocionalnu terasu, a punu brzinu razvijaju tek trećom pjesmom, “Estate Sale Sign”. No kada je ova grupa u pitanju, bez obzira na spomenutu Darnielleovu sklonost death metalu, The Mountain Goats su brži kada su sporiji; tada prije oštricom noža stižu do vašeg srca.
Zbor kao iz crtića
Vrhunac albuma mogla bi biti “High Hawk Season” – Darnielle i akustična gitara, što je često pun pogodak, pjesma je onako baš ozbiljna, prava, pristojna, ljepuškasta. No Darnielle ne bi bio to što jest da u pozadinu nije stavio najsmješniji zborić: probajte zamisliti crtić i u njemu pet-šest jezivo opasnih vukova. E sad, ti su se vuci zaljubili, prestali harati Kordunom i tamo tamaniti ovce, te sad pjevaju u “Okrugljaku” za janjetinu. Zbilja potresno i moćno i istinito zvuči Darnielle kada mu iza leđa svojim zavijanjem mjesečinu lovi takva ekipa, takav nekakav klub slomljenih vučjih srdaca. Nije vuka lako zeznuti, vuk u crtićima nadrapa redovito, u Lici nešto rjeđe, a u svijetu mitova, kojim se kreće ovaj vokalno-instrumentalni sastav, vuk je kralj životinja, simbol žestine.
Ali čudan je vuk Mountain Goatsa, taj rijetko udara u sprint za mesom emocije, radije se kreće polako, pa ako stigne ovcu, super, ako ne, uvijek se može uvaliti ekipi iz “Okrugljaka”. Dokaz: “Outer Scorpion Squadron”. Orkestracija i atmosfera su maltene kao u Nicka Drakea ili Johna Martina. A kada ste tako dobri, to više nije zavijanje na Mjesec.