Komešanje u bordelu

Napadajući “Novosti” zbog “bedastih teza” i “umobolnih konstrukcija” – koje se, eto vraga, odnose na njegova poslodavca Ninoslava Pavića – Davor Butković je u “Jutarnjem listu” od 6. lipnja otvorio problem međunavodnog karaktera. Problem se tiče vlasništva, odnosno “vlasništva” nad medijima. U pokušaju da dezavuira “Novosti”, autor je ustvrdio kako je to “tjednik u financijskom ‘vlasništvu’ hrvatske Vlade, koji bi prestao izlaziti istoga trena kada bi ga Vlada prestala financirati”.

Pitanje broj jedan glasi: Zašto je Davor Butković “vlasništvo” Vlade nad ovim listom smjestio među navodne znakove? Otkud ta originalna spisateljska dosjetka? Što bi to uopće bilo “financijsko ‘vlasništvo’ hrvatske Vlade”? Je li Vlada doista vlasnik “Novosti”, na isti način kao što Pavić posjeduje “Jutarnji list”? Butković zna da nije, ali bi htio raširiti dojam da jest: namjera mu je naprosto elegantno slagati, te se u tu svrhu koristi tipičnim međunavodnim trikovima i potura “vlasništvo” umjesto vlasništva.

Za razliku od “Jutarnjeg lista”, koji ekonomski zavisi od trenutačnog stanja na tržištu nekretnina i velikih oglašivača na čelu s Ivicom Todorićem, “Novosti” su jednim dijelom financirane iz državnog proračuna, a ovoga pune porezni obveznici, pa bi u tom smislu titular vlasništva mogao pripadati samo građanima Republike Hrvatske. Može, dakle, biti riječ isključivo o javnoj svojini, što će onda Butković, u namjeri da zavede lakovjerne čitatelje, svesti na prostu žurnalističku logiku – javno jednako je državno, državno jednako je Vladino.

Čak i ako takvo što prihvatimo, pitanje broj dva glasi: Zbog čega Davor Butković drži da je Ninoslav Pavić bolji vlasnik novina od hrvatske države? Otkud mu pomisao da, za razliku od neizvjesne sudbine “Novosti”, “Jutarnji list” ne bi “prestao izlaziti istog trena” ako razigrani tajkun tako odluči? Zato jer je vlasnik, a ne “vlasnik”? Ima manje utjecaja na tzv. ljudske resurse ili ga obaveza demokratske procedure koči da iskaže moć?

A možemo i drugačije: Zašto kolumnist vjeruje da je izraz pune etičke i profesionalne superiornosti kada tajkun od njega naruči članak, izdiktira mu osnovne teze, ukaže mu koga i kako da pljune, a ovaj to obavi poslušno i s mnogo žara, sve dok se zloglasna država ne pojavljuje u zoni “vlasništva”, nego tajkun zadržava punu kontrolu nad medijskom manipulacijom? Kakav to glib kolumnist prerađuje u opća liberalna načela? I kakvim naivcima to misli prodati? S određenom nelagodom priznajem da bi izbor između Ninoslava Pavića i hrvatske države čak i mene naveo da se deklariram kao patriot…

Butković je, međutim, novinar koji se bavi međunavodnom problematikom, a na tom tematskom planu sve pršti od pomno izabranih eventualnosti i svaka propovijed postaje žanrovski teško odrediva, nešto poput moraliziranja nad tobožnjim. Kao što je svojedobno namjeravao sačiniti intervju s Ivom Sanaderom, pa je od toga ispao “intervju”, jer je neki veseljak poslao odgovore umjesto omiljenog vođe, a “Jutarnji” to objavio uz napomenu “ekskluzivno”, tako će Butković kriminalni nalet kojim je EPH (uz pomoć Sanaderove vlade) preuzeo, devastirao i rasprodao “Slobodnu Dalmaciju” proglasiti vrhunaravnim poslovnim uspjehom, ili će pak iz činjenice vlasništva – odnosno “vlasništva” – nad pojedinim novinama iznositi kategorične sudove o vjerodostojnosti objavljenih tekstova: oni su, razumije se, “bedasti”, “umobolni” i “opasni” ukoliko dovode u pitanje moralni i poslovni profil njegova gazde.

Prema istoj matrici, vrlo je vjerojatno da članak u “Jutarnjem listu” zapravo i nije objavio Davor Butković, nego “Davor Butković”, autor međunavodnog ranga, jer je iz svake riječi vidljivo da prenosi ono što mu je naloženo, da služi kao dobro ugođeni megafon i para publici uši zastupajući vlasnikove najprizemnije interese, uključujući smjenu šefa policije i direktne prijetnje konkurenciji.

Odnos između vlasništva i “vlasništva” u toj izvedbi postaje uzbudljiv na bizaran način. Dok se upinje obraniti većinskog dioničara korporacije u kojoj je uposlen, dok iznajmljuje svoje cijenjeno autorsko biće i stavlja ga u funkciju mogulove tjelesne straže, Butković sugerira kako sve druge “vlasnici” priječe da budu objektivni i koriste ih kao puke trbuhozborce. Tako ja, recimo, dok sastavljam ove mrzovoljne retke za “Novosti”, djelujem za račun Vlade, a Butković, istupajući kao dresirani doberman Ninoslava Pavića, brani principe nezavisnog novinarstva i slobode govora.

Pa ipak, ja sam u tom duhu – bez obzira na financijsku konstrukciju tjednika “Novosti” – ovoga trenutka slobodan konstatirati da je aktualna Vlada štetočinska, da je riječ o skupini opasnih bezveznjaka, da je na okupu drži više kriminalnih nego političkih elemenata, te da bi za ovu zemlju najkorisnije bilo da abdicira što prije. Sada bi bilo zgodno da mi Butković uzvrati nekom sličnom opaskom o Ninoslavu Paviću – koja bi k tome bila i istinita, što ostavlja mogućnost da se imenica “kriminal” koristi bez navodnih znakova – kada već rečeni ne konzumira “vlasništvo”, nego vlasništvo nad novinama u kojima kolumnist piše. Ili bi mogao prozboriti štogod neugodno o Ivici Todoriću, faktičkome financijeru medijske korporacije, o kojemu u izdanjima Europapress holdinga godinama nije objavljeno ni jedno kritički intonirano slovce.

Filozofija prema kojoj su novinari po definiciji i bez ostatka lojalni vlasnicima hrani se u sobama za poslugu, a tamo je, kako god bilo, boravak dobrovoljan, i nije primjereno na gazde svaljivati punu odgovornost za ekspanziju plaćeničkog mentaliteta. Kao što visina primanja nije jamstvo da će se korisnik osjećati išta bolje ili imati više integriteta od žohara koji tragaju za mrvicama kruha ispod stola.

E sad, pošto sam kolumnista “Jutarnjeg lista” kratko naputio u prednosti državnog “vlasništva” – gdje se pod određenim kondicijama, kao što vidjesmo, može zaviriti u sanitarni čvor a da se ne pojedu vlasnikova govna – red je da načinimo i korak dalje: Tko je imao vlasništvo, a tko “vlasništvo” nad EPH-om kada je Ninoslav Pavić za Ivu Sanadera – dugogodišnjeg predsjednika Vlade – obavljao najprljavije medijske poslove? O naravi i detaljima tih podviga Butkovića ću rado upoznati, ako mi kroz nastavak ove rasprave za to pruži priliku, no sasvim je izvjesno da je on u njih upućeniji od mene. Doista, tko je bio vlasnik, a tko “vlasnik” EPH-a kada je Pavić, skupa s Pašalićem i Kutlom, sastavljao tajni ortački ugovor i udarao temelje današnjemu hrvatskom medijskom strašilu?

Problem s međunavodnim vlasništvom, naime, znatno je složeniji nego što ga Butković želi predstaviti. Štoviše, upravo je korporacija za koju radi – čije su dionice čvrsto u privatnim rukama, pa djelatnost nije zagađena javnim novcem i interesima – dala ključni doprinos preobrazbi ovdašnjeg novinarstva u uslužnu djelatnost političkih, ekonomskih i kriminalnih moćnika. On bi, međutim, kroz floskulu da su “Novosti” Vladino “vlasništvo”, pa dakle odrađuju posao za vlast, proširio vijest o omiljenom tajkunu kao žrtvi režima, o nevoljniku koji je politički detroniziran i izložen takvoj represiji da ona uključuje čak i policijsku istragu nad imovinom koju je vjerojatno opljačkao.

No promotivno uvlačenje Ninoslava Pavića u ulogu bezinteresnog humanista, smjernog zaštitnika profesionalnog novinarstva i dosljednog borca za slobodu javnog informiranja, koji je zbog tih svojih odlika izložen udarima vlasti, spada u onu vrstu priča koje više ne puše ni bakice na Dolcu. O tome na svoj način svjedoči i friška razmjena udaraca između zagrebačkog i riječkog dnevnika, koja se – očistimo li je od suvišnih ornamenata, pikantnih detalja i uzajamnih prijetnji – svodi na debatu oko toga čiji je gazda veći nitkov. Robert Ježić, koji je u dogovoru sa šefom Vlade kupio “Novi list”, da bi zauzvrat dobio šansu oploditi kapital uz pomoć državne kase, ili Ninoslav Pavić, koji je istom vlastodršcu osigurao više medijskih usluga nego što u ovom izdanju “Novosti” ima slova, da bi zauzvrat mogao oploditi isto što i Ježić?

Ipak, ne treba sumnjati da će mir uskoro biti uspostavljen. Interesi će biti sretno usklađeni i hrvatski medijski bordel nastavit će se baviti svojim uobičajenim poslom. Plaćat će se ispod stola, ili ispod podvezica, svakako bez izdanih računa. Jedino će Davor Butković svoja bulažnjenja o privatnome vlasništvu kao uvjetu i jamstvu novinarske neovisnosti moći objesiti mački o rep. Općenito je izraz lošeg ukusa ordinirati u javnoj kući i istodobno moralistički sumnjičiti aktivnosti potaknute javnim novcem. Država, kao nominalni zastupnik javnog interesa, tu je ionako u sve većoj mjeri suvišna. Država služi još samo kao izlika da bi kurve progovorile o poštenju.