Kontradiktornost patnje
Dokumentarni film “Nasljeđe” oskarovca Jamesa Molla
Monika Hertwig nikad nije upoznala svog oca, nacističkog zločinca Amona Goetha, koji je šire poznat postao 1993, nakon Spielbergove “Schindlerove liste” u kojoj ga je nezaboravno utjelovio Ralph Fiennes. Monikina majka rekla je kćeri da joj je otac poginuo u ratu kao domoljub, svi oko nje govorili su joj da je bio dobar čovjek, sve dok joj mama jednog dana, kad je imala 11 godina, nakon izljeva međusobne netrpeljivosti, nije kazala da će završiti kao otac; zatečena je djevojčica objašnjenje potražila kod bake s kojom se puno bolje slagala, a ona joj je rekla da su joj oca objesili.
Uvjerljiva trauma…
U godinama što su uslijedile, Monika je shvatila da je njezin otac bio zločinac odgovaran za ubojstva brojnih zatočenika nacističkoga koncentracijskog logora Płaszów kraj Krakova. No, kad u dokumentarnom filmu “Nasljeđe” oskarovca Jamesa Molla, prikazanom na petom zagrebačkom Festivalu židovskog filma, priča o traumi koju je zbog suočavanja s takvom istinom pretrpjela, prilično je kontradiktorna. S jedne strane, kaže da ništa nije znala jer u školama nisu učili o nacističkim zločinima. Uz to, njezina je majka trajno ostala zaljubljena u davno umrlog supruga i nikad ga nije osudila. Naposljetku, iako je Monika bila beba kad je Goeth pogubljen te s njim nije mogla uspostaviti emocionalni kontakt, opet tvrdi da je bila traumatizirana zbog oca zločinca. Čudno je i zato što priznaje da je mrzila Spielberga, jer je njezina oca prikazao kao sadista, iako je njegov film mogla vidjeti tek u dobi od 47 godina i tek ju je, zapravo, on naveo da se otvoreno suoči s očevim stravičnim nasljeđem. Pa ipak, Monikina trauma u Mollovom filmu djeluje prilično uvjerljivo i to, paradoksalno, ponajprije u kontrastu s traumom nesumnjive žrtve holokausta, Helene Jonas-Rosenzweig.
Helena je kao 14-godišnjakinja postala Goethova “robinja” u njegovoj vili nedaleko od logora: šezdesetak godina kasnije – pred Monikom koja se s njom željela sastati, a što je Moll zabilježio svojom kamerom – svjedočit će o čovjeku koji je bio utjelovljenje onog što se naziva čistim zlom.
…i holivudska teatralnost
Za razliku od petnaestak godina mlađe Monike, prilično oronule i povučene žene (fotografije iz mladosti pokazuju da je nekad bila privlačna), Helena je i u sredini svojih sedamdesetih energična i ljepolika kao u mladim danima te, zahvaljujući desetljećima života u SAD-u, posve amerikanizirana. Njezin plač pred spomenikom ubijenim logorašima djeluje pomalo holivudski teatralno, kao i užas koji je obuzima u nekadašnjoj Goethovoj vili. Kad joj Monika pokuša objasniti kako joj je majka u mladosti govorila da su Židovi ubijani jer su odbijali elementarnu higijenu, Helena joj ne dopušta da dovrši rečenicu kojom želi izreći svu apsurdnost opravdanja zločina, nego je oštro počne podučavati, poput djeteta, da takvo što nipošto ne smije izgovarati.
Uglavnom, zahvaljujući kombinaciji unutarnjega i vanjskoga karaktera protagonistica i specifičnosti filmskog medija, Monikina trauma doima se uvjerljivije od Helenine, iako bi logičnije bilo obratno. Fizička oronulost, povučenost i stanovita brižnost na filmu, bio on i dokumentarni, plauzibilnije svjedoče traumu od fizičke privlačnosti, ekstrovertiranosti i moralne nametljivosti, tim prije što se Helena pred dokumentarnim kamerama ponaša kao u holivudskoj fikciji.
“Nasljeđe” je još jedan dokaz da spram često podrazumijevane istinitosti dokumentaraca treba biti podozriv, što još ne znači da Monikina patnja subjektivno doista nije veća od Helenine.