Kraj doba niže stručne spreme

Ovo se ubilo da repam na njega, govori  Edo Maajka, dok nam pušta “sempl” sedamdesetih godina iznimno popularnog jugoslavenskog benda Smak, a koji će se pojaviti na Edinom novom albumu simptomatičnog radnog naziva “Doba niže stručne spreme”. Teško je opisati s koliko entuzijazma Edo radi na tom materijalu koji bi javnost mogla čuti već ove jeseni. Ni nakon desetak godina javnog nastupanja nije izgubio ni trunke radnog elana. Oduševljenje nimalo ne skriva, već će pun strasti, stvar po stvar, pustiti sve što je planirao da se nađe na albumu. Novinarima našeg tjednika u više je navrata tijekom ovog razgovora priuštio live nastup, repajući na “gole” beatove, a euforija mu ne dopušta da sjedeći prepričava o čemu će repati, nego se energično diže, skače, gestikulira rukama, pravi grimase, kao da je na otvorenoj sceni. Jasno je, dakle, da se samo po sebi, kao prvo pitanje nametnuo novi album, iako će za Novosti otvoreno progovoriti o životu u Izraelu gdje se planira privremeno preseliti, mržnji na koju je tamo naišao, a koja ga podsjeća na poznate emocije viđene i na domaćem terenu.

Slab prognozer

Tri su godine prošle otkako si izdao posljednji studijski album, ukoliko isključimo best of “Spomen ploča”. Znači li to da ćeš publiku zatrpati novim stvarima na albumu koji trenutno produciraš?

– Neću zatrpavati. Imam bezbroj tekstova, ali mislim da će se na novom albumu naći tek 13 pjesama. Prva namjera bila mi je da sav taj materijal odradim s bendom, ali s obzirom da je svugdje financijska situacija nezahvalna, pa tako i u mojoj izdavačkoj kući Menart, morao sam odustati od toga. Jednostavno to nisam mogao realizirati. Moj bend nije u Zagrebu. Ljudi su u Rijeci, Poreču, Karlovcu… Nisam mogao biti gad da ih zovem “ajte vamo”, a da oni nemaju neku dobru računicu u svemu tome. Kad sam vidio da nemam para za takvo nešto, odustao sam od tih planova. Osim toga premalo sam vremena u Hrvatskoj, što cijelu stvar dodatno otežava, ali zato će se na albumu naći dosta “beatmakera”, a ugostiti ću i neke ljude na albumu, a to su, barem za sada, Saša Antić iz TBF-a i moj čo’ek Frenkie. Uglavnom, ono što je najbitnije jeste to da mi se čini kako je materijal vrlo dobar.

S obzirom da si do sada uvijek pogrešno prognozirao što će biti hit na tvojim albumima, jer ono što se publici najviše svidjelo tebi ne bi bio prvi izbor, možeš li već sad procijeniti imaš li kakav hit?

– Slabo ja to prognoziram. Nikad nisam znao što će na mojim albumima biti najslušanije. Samo sam jednom uspio pogoditi. Čim sam snimio pjesmu “Prži”, odmah sam znao da je to to. Meni su sve pjesme drage i valjda ne mogu biti toliko objektivan prema samom sebi i svom radu. Zato volim imati ljude oko sebe, kojima puštam materijal kada završim album i koji će znati s čime treba ići kao singlom. Iako, i oni znaju pogriješiti. Kad sam radio na prvom albumu, njihov je izbor bila “Znaš me”, koja je ustvari, pokazat će se, bila najgora stvar na albumu.

Koliko smo upravo mogli čuti, tematika albuma je šarolika, a čini se da si se ovaj put odmaknuo od nekih (po)ratnih priča. Upravo takvi tekstovi, kao navodno prevaziđene kategorije, bili su glavna zamjerka dijela publike na tvoje posljednje radove.

– Bit će stvarno svega. Od nekih starih, nazovimo ih, socijalnih tekstova, tako tipičnih za ove prostore, preko vrlo angažiranih pjesama, do neke duhovne tematike. Dakle, dosta šaren album s puno muzičkih pravaca u kojima sam bio sve ovo vrijeme. Ne mogu, a ne govoriti o ovom našem, balkanskom mentalitetu, jer on mi je nevjerojatan izvor inspiracije. Imam i jednu rečenicu koja kaže: “Mentalitet, k’o entitet”. Ime albuma još nisam smislio, ali radni naziv je tu – “Doba niže stručne spreme”. Nekako mi je to predugačak naziv za album, tako da ne vjerujem da će biti konačan.

Na što zapravo ciljaš takvim imenom?

– Gledaj, ja stvarno očekujem da će ovo što nas je zadesilo i traje već skoro 20 godina, a moglo bi se podvesti pod egidu doba niže stručne spreme, uskoro završiti. To je moja želja i stvarno se nadam da će tome doći kraj. Ne mislim tu na formalno obrazovanje, nego na neko negativno stanje svijesti. Vrijeme je da se u ovoj zemlji štošta promjeni.

Uskoro selim

Mnogi su ti zamjerili što si kao društveno angažirani autor, koji je još prije nekoliko godina prozivao Vladu, pjevajući “Jebo Vladu”, izostao s nedavnih zagrebačkih antivladinih prosvjeda, a nisi ih ni bilo čime podržao?

– Htio sam ići. Doduše prvih nekoliko prosvjeda nisam ni bio u Zagrebu, ali zadnjih sedam prosvjednih dana sam bio tu. Čuo sam da se pjevalo “Jebo Vladu” i to mi je baš drago. S druge strane prvenstveno se nisam htio pridružiti masi, jer se tu nije znalo ko pije, a ko plaća. Bilo je tu i ultranacionalista, nekih vjerskih fanatika, ali i krajnjih ljevičara i anarhista. Nisu mi ti prosvjedi bili smisleni. Istina, ovoj zemlji trebaju izbori, jer samo se ovdje može dogoditi da premijer ode, a da narod niko ne pita ko će ga zamijeniti. Danas mi, ipak, nije krivo što nisam otišao, jer ne želim biti u istom redu s rigidnim desničarima, kao ni sa onima koji pale zastave Europske Unije.

Dakle podržavaš ulazak Hrvatske u Europsku Uniju?

– Više da, nego ne. Mislim da jednostavno Hrvatska nema drugog izbora i da joj u toj zajednici može biti samo bolje.

Čim album ugleda svjetlost dana, ti kupiš svoje stvari i privremeno se seliš u Izrael?

– Pa skoro odmah. Tamo mi je supruga i naravno da želim što je moguće više biti s njom. Sljedeće četiri godine planiramo više živjeti u Izraelu, dok suprugina kćer ne završi školu. Zato ću ja sigurno te četiri godine više biti u Izraelu, nego u Hrvatskoj. Ali kada kćer završi školu, namjeravamo se trajno preseliti u Hrvatsku. Njih dvije obožavaju Hrvatsku, a i curica ne želi ići u vojsku, koja je još uvijek u Izraelu obavezna i za žene, tako da ćemo je maknuti od tamo. Trenutno obje uče hrvatski jezik.

I ti učiš hebrejski?

– Počeo sam. Pokupovao sam svu silu priručnika i rječnika. Ide teško, ali napredujem. Već mogu otići u trgovinu i uspješno se sporazumjeti, ali to je još milion svjetlosnih godina od poznavanja jezika. Najveći problem mi je što gotovo svi u Tel Avivu govore engleski, tako da hebrejski nije nužnost za svakodnevni život i inercija te tjera da se “šaltaš” na engleski. Osim hebrejskog, velika mi je želja naučiti i arapski. Glupo je živjeti u Izraelu, imati toliko Arapa oko sebe, a ne znati arapski.

Namjeravaš li možda zatražiti i izraelsko državljanstvo?

– Neću. Ne vjerujem. Šta će mi? Već imam dva državljanstva, bosanskohercegovačko i hrvatsko, i to mi je dosta. Ono što me zanima jeste to da dobijem neku trajnu radnu vizu.

Znači li to da se ostavljaš muzike i krećeš u nove izazove?

– Ma ne. Bavit ću se muzikom. Ona je dio mene. Samo hoću raditi još nešto. Nisam ja neki izbirljiv lik što se tiče poslova, ali želim biti uspješan i na još nekom polju. Takav sam, čim se god odlučim baviti, dajem apsolutno sve od sebe. Za sada je sve otvoreno. Možda se bacim i u neke poduzetničke vode ili trgovinu, ko zna.

Život u Izraelu

Već si se navikao na život u Izraelu?

– U Tel Avivu se stvarno osjećam super. To je vrlo moderan grad, prepun Rusa, Francuza, Arapa, Poljaka i Indijaca, jedan veliki kulturološki miks. Imam dosta prijatelja, upoznao sam i nekoliko muzičara, a što je najbitnije tu su mi žena i mala. Tamo se lako naviknuti na život, jer uvijek je ljeto, more je tu, nema zime, a dobar je standard. Fali im samo više zelenila, rijeka, šuma, ali ljudi su stvarno prijatni i otvoreni. Jedan mi je Bosanac tamo rekao da su ljudi u Tel Avivu kao Bosanci, ali s navikama Slovenaca. Ima i puno stvari koje mi tamo smetaju. Recimo, nismo se mogli vjenčati u Izraelu, jer je tamo nemoguće sklopiti brak bilo kako osim religijski. Možete reći sudbonosno da u crkvi, džamiji ili sinagogi, i to je to, tako da se Izraelci odlaze ženiti uglavnom na Cipar gdje zakoni poznaju instituciju civilnog braka, a poslije Izrael ipak zbog međunarodnih pravila mora priznati međuvjerski brak. Mi smo se odlučili za Hrvatsku. To nam je bilo najjednostavnije i bilo je super. Neki dan smo se uspjeli upisati i u izraelsku knjigu vjenčanih, tako da je sad sve po “peesu”. Tako je to u religijskim zemljama, ali iskreno se nadam da će Izrael jednog dana dobiti neku liberalniju vladu koja će riješiti ovakve stvari. Te ljude dolje čekaju teška vremena prihvaćanja. Vrijeme je za mir i palestinska država je postala stvarnost. Granice iz 1967. godine su također stvarnost. Valja im povući dosta settlera (useljenika) sa zapadne obale i odustati od istočnog Jeruzalema. S druge strane Palestinci moraju preuzeti odgovornost, tim mirom prihvatit Izrael i prestati s napadima. Trebaju vodstvo koje će poštovati i Hamas i Fatah, pa čak i Hezbollah. I jedni i drugi trebali bi zauzdati fanatike. Obje strane se ponašaju kao ljudi koji znaju da imaju karcinom na plućima, ali jednostavno ne žele prestati pušiti, jer kako piti kafu bez cigare? Dvije države su njihov jedini izlaz i valja im to prihvatiti. I kod nas vidiš da svi ispiru svoje, ali tamo se ispire dosta duže, tamo je u sve to debelo ugurana vjera i zbog toga je ova priča puno, puno gora. Sretao sam Arape koji su mi gorljivo pokušavali objasniti da holokausta nije bilo i da se radi o izmišljotini, a s druge strane nailazio sam i na neke useljenike s nevjerovatno radikalnim idejama o zemlji. To su ljudi s kojima apsolutno nemaš što razgovarati i to ne izgleda nimalo dobro. Čini mi se da situaciju može popraviti samo evolucija, a to ipak traje… Slično je i kod nas. Dok god ljudi ne nauče lekcije iz rata, sve dok god njihove Vlade ne uzmu stvar u svoje ruke i budu primjer kako da se to nauči i “proguta”, neće biti dobro.

Koje “to”?

– Rat! Odgovornost! Kako se dogodio, zašto se dogodio, s kim je ko ratovao, ko je, šta je. Da se znaju neka imena i ko je šta napravio, a ne Srbi su to, Hrvati su to, Muslimani su to. Ne, ne, ne. Taj čovjek je odlučio to i to, zbog toga i toga. Trebamo se dovesti u stanje da možemo objektivno sagledati sve stvari, izvući pouku i okrenuti novu stranicu. Nije to samo naš problem, shvatio sam da toga toliko puno ima i na globalnoj razini. Niko ne želi sagledati svoju stranu u nekom sukobu li konfliktu. Niko. Niko se ne želi okrenuti i raditi na sebi. To je, nažalost, tako, a fora je u tome što se tako ne može naprijed.

Kako sam se obreo usred sapunice

Često govoriš kako ljudi ovdje vole drugima lijepiti razne etikete.

– To je živa istina i neprestano se događa, što često osjetim i na vlastitoj koži. Jedan od svježijih takvih primjera je naslovnica koju sam nakon vjenčanja “dobio” u Jutarnjem listu. Da mi je neko pričao ne bih vjerovao. Na naslovnicu su stavili “Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov”, a u tekstu na “duplerici”, pod egidom ispisanom debelim masnim slovima, uz moju sliku stajalo je “Musliman”. Sam tekst je bio totalna sapunica. Novinar je kontaktirao rabina i glavnog imama zagrebačke Islamske zajednice. Njih su dvojica problematizirali nastalu “situaciju”, baratajući s konkretnim, dakle našim imenima, debatirajući ko kako može preći na koju vjeru ili koje će vjere biti naše buduće dijete. Zapravo, jedan objašnjava svoju primitivnost, a drugi svoju. Meni ne smeta biti u braku s nekim ko je druge religije. I moja prva supruga Lana bila je druge vjere, ali o tome niko nije ništa zucnuo, a ovo je sad ipak problem. Zvao sam da pitam čemu takav neistinit naslov i takva nekorektna oprema. Obećali su mi da će se javiti s objašnjenjem, ali, naravno, nikad se nisu javili.

Zatvor za ljude poput Dodika

U BiH su ti neki zamjerili ovo vjenčanje?

– Neki jesu, ali nisam imao baš nekih velikih problema. Zatucanih ljudi ima svugdje, to je taj globalni problem, a ja ga iz zajebancije zovem – “zatucanitis”. Inače je stanje u Bosni i Hercegovini vrlo teško. Kada od tamo dođete u Hrvatsku, osjetite veliku razliku. Dovoljno je vidjeti moje prijatelje kada iz BiH dođu kod mene u Zagreb. Njima gledanje hrvatskog Dnevnika dođe kao odmor. Ovdje su drugi problemi, na nekim drugim nivoima. Dolje se ljudi kronično boje da će Milorad Dodik i slični ljudi opstati i održati kontrolu. “Dodika” ima na svim stranama. Nijedan narod nije lišen takvih, ali ja sam optimist i mislim da takvi neće još dugo. Uvjeren sam da će za par godina takvi ljudi biti u zatvoru. Problem je što BiH tek očekuje neka borba za normalan život, borba sindikata, borba za ravnopravnosti, za skrb o ženama, o djeci, o zdravstvenim pravima i svemu onome što je ključno da se može reći kako država funkcionira. BiH danas ne funkcionira.