Krhka konstrukcija života

Jaco van Dormael: “Gospodin Nitko”, 2009.

 

Belgijski sineast Jaco van Dormael u dvadesetak godina snimio je svega tri dugometražna igrana filma. “Toto heroj”, koji mu je 1991. donio kansku Zlatnu kameru i Europsku filmsku nagradu za najbolji debi, bio je oslonjen na Twainova “Kraljevića i prosjaka”, pet godina poslije nastali “Osmi dan”, nominiran za Zlatni globus, varirao je priču holivudskog megahita “Kišni čovjek” Barryja Levinsona, da bi nakon punih 13 godina pauze, dakle 2009., Van Dormael polučio svoj prvi anglofoni projekt, 50-ak milijuna dolara vrijednu francusko-belgijsko-njemačko-kanadsku koprodukciju “Gospodin Nitko”.

Nadahnut kvantnom fizikom, teorijom struna, efektom leptira i slično, u njoj se bavi pitanjima paralelnih egzistencijalnih mogućnosti i odabira, paralelnim identitetima te ulogom slučajnosti u svemu tome, gradeći zapleteni narativ koji mnogo duguje filmovima poput Kieslowskijeve “Slučajnosti”, Howittovog “Sliding Doors”, Kellyjevog “Donnieja Darka”, Gondryjeva i Kaufmanova “Vječnog sjaja nepobjedivog uma” i niza drugih (svojevrsno “praishodište” moglo bi se naći u Resnaisovom i Robbe-Grilletovom “Prošle godine u Marienbadu”), pri čemu sam, citirajući ih, ističe utjecaje Kubrickove “2001. Odiseje u svemiru”, Fincherova (po Palahniuku, odnosno Fitzgeraldu) “Kluba boraca” i “Čudnovatog slučaja Benjamina Buttona” te “Matrixa” braće Wachowski.

Posljednji smrtni čovjek

Dakle, Van Dormael je autor koji mnogo crpi iz povijesti (filmske) umjetnosti, predano se nadahnjujući radovima (mnogo) značajnijih osobnosti od sebe sama, zbog čega bi ga se lako moglo nazvati epigonom, međutim “Gospodin Nitko”, za razliku od prva dva njegova filma, ipak nuka na to da ga se shvati ozbiljnije.

Protagonist zadnjeg Van Dormaelovog filma jest Nemo Nobody (ili Nitko Nitko, u prijevodu s latinskog i engleskog), koji je 2092., u dobi od 118 godina, posljednji smrtni čovjek. Od te točke radnja se grana u različite, međusobno supostojeće varijante njegove prošlosti, pri čemu su ključne točke one kad je imao devet (rastava roditelja), petnaest (prve i najveće ljubavi) i 34 godine (zasićen bračni životi odnosno tužna usamljenost).

Noseće su ideje koje film promovira egzistencijalno-identitetska nestabilnost pojedinca i njegovog svijeta, pri čemu su životno stanje i životni put posljedica kombinacije svjesnih odabira i slučajnosti, a svaka od opcija ima svoj legitimitet i nije više ili manje vrijedna od drugih. Provodni element koji tu krhku konstrukciju drži na okupu je ljubav, oplemenjujući osjećaj i odnos koji možda pruža viši smisao, a svakako život čini uzbudljivijim, pri čemu je zanimljivo primijetiti kako Van Dormaela ljubav najviše zanima u mlađem tinejdžerskom razdoblju, kad je prikazuje s najviše intenziteta i erotizma.

Silna ambicija

Belgijancu treba odati priznanje za silnu ambiciju što je, s jedne strane, rezultiralo rijetko složenom narativnom strukturom, koja međutim mjestimično zapada u konfuziju, a svakako pati od viška materijala, a s druge, apsolutno fascinantnim, bogatim i raznovrsnim dizajnom u kojem se slika često razgaljujuće susreće sa zaraznim melodijama, u rasponu od Buddyja Hollyja do Pixiesa.

Najveće smetnje povremene su nepotrebne značenjske eksplikacije, a možda je i kraj mogao biti riješen sretnije od ponuđenog cinizma koji prelazi u kičasti happy end. Ipak, ambicioznost u ovom filmu odnosi prevagu nad pretencioznošću, a konačan rezultat svakako je vredniji od načelno srodnog i preko svake mjere razvikanog Nolanova “Početka”. “Mr. Nobody” uradak je koji vrijedi vidjeti.