Lobiračko tijelo
Alex Gibney: “Casino Jack i Sjedinjene Monetarne Države”
U poplavi društveno-kritičkih cjelovečernjih dokumentaraca, koju je silnom popularnošću svojih filmova omogućio Michael Moore, isplivalo je i ime Alexa Gibneyja. Njegov se big break dogodio 2005, kad je ispričao priču o koruptivnoj djelatnosti i propasti Enrona („Enron: najpametniji dečki u sobi“), a vrhunac dosadašnje karijere dosegao je 2007. s Oscarom nagrađenim “Taksijem za tamnu stranu”, u kojem je secirao američku praksu mučenja zatočenika u Afganistanu, Iraku i Guantanamu, s tragičnom figurom nevino zatočenog i ubijenog afganistanskog taksista u središtu. Potom je realizirao doks o glasovitom začetniku ‘gonzo novinarstva’ Hunteru S. Thompsonu („Gonzo: život i djelo doktora Huntera S. Thompsona“, 2008), da bi prošle godine polučio čak četiri dugometražna dokumentarca, a najzapaženiji među njima, “Casino Jack i Sjedinjene Monetarne Države”, stigao je i do naših kina. U njemu se Gibney bavi Jackom Abramoffom, jednim od vodećih washingtonskih lobista, koji je 2006. i 2008. osuđen na ukupno šest godina zatvora zbog prijevare, korupcije i neplaćanja poreza.
Lobist i ovce
Abramoffom se Gibney koristi kao simbolom poražavajućeg djelovanja američke političke elite koja je iza sebe ostavila svaki idealizam, zaražena moći novca. Pritom želi ispričati priču od početka – od Abramoffljevih studentskih dana i pristajanja uz rigidno desničarenje koje je svoje snove ostvarilo Reaganovim predsjednikovanjem. Dalje prati svog protagonista kroz mutne poslovno-političke aktivnosti, sve do uspona u lobista najviše reputacije, koji je imao izravan pristup ključnom republikanskom kongresmenu, a fotografije svjedoče da se našao i u društvu predsjednika Busha mlađeg. Naposljetku dolazi pad, kad Abramoff, tretirajući ih kao blesave ovce, naplati indijanskim plemenima desetke milijuna dolara za lobističke usluge, a u vezi s djelovanjem visokoprofitabilnih kockarnica u rezervatima. Uglavnom, počeo je dizati previše dima te je, zajedno s poslovnim i političkim kompanjonima, postao predmetom istrage. Priznanje krivnje te suradnja s istražiteljima utjecali su na blagu kaznu, a iz zatvora je izišao poslije samo četiri odslužene godine (nakon što je film već realiziran), dok su ostali osuđenici prošli još bolje.
Zanesenost i pohlepa
Govoreći o kvaliteti samog filma, ona je pomalo razočaravajuća. Rađen u maniri filmova Michaela Moorea, “Casino Jack” pokušava što iscrpnije predstaviti problem, služeći se pritom i tipičnim mooreovskim postupcima poput insertiranja prizora iz hollywoodskih klasika i inih ready-made materijala radi dinamizacije i humora. No dok je Moore u plasiranju mnoštva informacija najčešće izvanredno artikuliran, a u kombiniranju vizualno-zvučne građe raznovrsna porijekla upravo briljantan, Alex Gibney gubi se u mnoštvu uvedenih likova i podataka, postajući zamoran, a ni dar za dinamične srazove vlastite i preuzete građe nije mu impresivan. No jedno njegovom filmu treba priznati: konzumacija tog uratka izaziva mučninu, zahvaljujući reljefnom prikazu američkog političkog-ekonomskog sustava u kojem je, apsurdnom institucijom lobiranja, de facto legalizirana korupcija. Jer Abramoff nije radio ništa što i drugi lobisti ne rade, samo je bio ‘zaneseniji’ i pohlepniji, i zbog toga platio ceh, no znakovito malen. Što je i logično, jer američki moćnici ovise o tom degeneriranom sistemu, te ga kao i druge svoje, često jezive proizvode, nesmiljeno izvoze tamo gdje čeznu biti kao oni – odavno u današnju EU, a od nešto manje davno i u njezine prirepke.