Mnogo pitom Mladić

Mislin da ako igdi bude postoja spisak za ratne zločine za ovo da će on bit na tom spisku, tako da s njin pregovori ne dolaze u obzir – izjavio je 31. kolovoza 1991. za HTV u selu Velika Glava kraj Knina tadašnji načelnik PU šibenske Nikola Vukošić, čovjek koji je Ratka Mladića dobro upoznao. Dvadeset godina kasnije, Mladić bi konačno trebao odgovarati za svoja zlodjela, ali ne i za ona na koja je mislio Vukošić; u haškoj optužnici, naime, nije spomenut niti jedan Mladićev ratni zločin iz Hrvatske, u kojoj je započet njegov ratni put.

Priča o Mladiću počinje u Kninu, u srpnju 1991. kada ga načelnik Generalštaba JNA Veljko Kadijević raspoređuje na dužnost oficira u tamošnjem korpusu koji, kao i ostatak JNA, još uvijek loše glumi ulogu tampon-zone između zaraćenih strana. Sve se mijenja u kolovozu, maske padaju napadom na selo Kijevo, što je prvi nastup Mladića kao ratnog zločinca.

Od Kijeva do Drniša

Policajca Vukošića njegova nova uloga nije iznenadila: “On je bija operativac, koji je izvodio akcije na terenu. Recimo, baš znan za Špiru Ninkovića, on je bio projugoslavenski orijentiran i nije bija četnik, a ovaj se priklonija toj četničkoj, ekstremnoj struji i zato je to tako ispalo.”

Kijevo je branilo nekoliko desetaka slabo naoružanih policajaca, koji su organizirali bijeg stanovništva preko planine Svilaje, prema moru. “Malo je falilo da Kijevo doživi sudbinu Škabrnje. Mladić je tu pokaza svoje bezobzirne i nemilosrdne osobine”, kaže Vukošić.

Njegovu tvrdnju osnažuju podaci o razaranjima: u nekoliko sati 26. kolovoza 1991. na selo je ispaljeno između 1.300 i 1.500 granata, a JNA je napala i s tridesetak tenkova, koje su pratili Mladićevi i Martićevi pješaci. Nakon osvajanja, Kijevo je opljačkano i spaljeno do temelja.

Osokoljen time, Mladić nastavlja napade. Nakon Kijeva slijedi Vrlika, a slika 303 štićenika vrličkog Doma za djecu s posebnim potrebama, gdje je Mladić smjestio svoju inženjeriju, obilazi svijet. Ponesen uspjesima, Mladić kreće u ofenzivu većih razmjera, koja je trebala presjeći Hrvatsku na dva dijela, a RSK proširiti do obale. “Uskoro ću piti kafu na šibenskoj rivi”, poručuje braniteljima. Ofenziva je počela 16. rujna, napadom na Drniš iz pravca Oklaja i Šibenika, pokušajem proboja tenkovima preko Šibenskog mosta. Službeni razlog napada bila je deblokada kasarni JNA. Prvi udar Mladićevih snaga pretrpjela je 113. brigada i dijelovi 4. splitske brigade. Zahvaljujući pojedinačnom herojstvu pripadnika 113. brigade, tenkovska kolona zaustavljena je u večernjim satima na Šibenskom mostu, a veliku pomoć braniteljima pružila je i topnička bitnica JNA s otoka Žirja, kojom je zapovijedao oficir Željko Baltić, koji je mjesec dana uoči napada prešao na hrvatsku stranu, ali je svoje namjere bivšim kolegama otkrio tek tokom najžešćeg napada, kada im je isporučio prve plotune sa Žirja.

“Lep je Drniš sada”

Nažalost, opkoljeni Drniš nije izdržao napad, pa su se branitelji povukli do Pakova Sela, gdje je Mladić zaustavljen uništenjem jednog tenka i pogibijom desetak vojnika. Povlačenje vojske natjeralo je i stanovnike Drniša u bijeg: ta je općina 1991. imala oko 30.000 stanovnika, od kojih je dio u noći sa 16. na 17. rujna pješačeći kanjonom Čikole prema obali tražio spas izvan granica tzv. RSK. Grad doživljava strašna razaranja: nakon oslobođenja 1995. bilo je uništeno ili oštećeno 80 posto kuća. Drniš su tada branili i mnogi Srbi, stavljajući se na raspolaganje obrani svoga grada.

Mladić ispred Drniša ponovno pozira novinarima, ne želeći ih pustiti u okupirani grad kojim haraju paravojne Martićeve horde, pljačkajući sve što im dođe pod ruku. Novinar

HTV-a Ante Granik, koji je u to vrijeme često snimao Mladića na raznima razmjenama, pregovorima i slično, traži od svemoćnog pukovnika dozvolu za snimanje grada. “Čujemo da je Drniš srušen”, kaže Granik, a Mladić mu se smije u lice i kaže: “Gospodine Ante, Drniš je izgledao strašno, sada je mnogo pitom, fin, u njemu ptice cvrkuću, lep je Drniš sada.” “Samo nema ljudi”, dodaje Granik, ali Mladić ne odgovara.

U jednoj drugoj prigodi, kamera je tajno snimila dio odgovora iznerviranog Mladića novinaru: “…Jesi me razumeo, bre burazeru? I Šibeniku ću odrediti ime, i Splitu, ugasi to! I Zagrebu! Ustaše kad se razoružaju i kad Zbor garde i MUP polože oružje, onda ćete moći da živite!”

Kavu na šibenskoj rivi ipak nije popio. Iz poraza u Šibeniku Mladić nije ništa naučio, pa u jesen 1991. kreće na Zadar: JNA, skupa s pobunjenicima, osvaja gradska predgrađa, ali dalje ne ide, kao ni u Šibeniku. Ego Ratka Mladića nije mogao izdržati tolike šamare. Netko je morao platiti račun, a to su, kao i mnogo puta kasnije, bili civili. Nadin i Škabrnja, sela u Ravnim kotarima, osjetila su bijes poraženih. U najvećem Mladićevom zločinu na tlu Hrvatske, 18. studenoga 1991. život je u Škabrnji izgubilo sedamdesetak branitelja i civila.

Na sreću, najveći zločin koji je planirao, rušenje Peruče, Mladić nije uspio izvršiti, iako je miniranje brane u koju je postavio 30 tona eksploziva iskoristio za još jedno hvalisanje pred kamerama: “Ja kad vučem poteze, vučem poteze koji nešto znače, da matiraju protivnika. Vi znate da je miniran i Maslenički most i to vi znate da sam ja lično uradio s mojim ljudima i proverio. Šta ja uradim, znate da je efikasno i kvalitetno.”

Mladićeve zločine pamti i ličko selo Saborsko, koje su u studenome 1991. okupirale njegove jedinice, pobivši pritom tridesetak stanovnika.

Više suđenja

DORH ovih dana pokušava nagovoriti Tužiteljstvo u Hagu da u optužnicu ugura i Mladićeve zločine u Hrvatskoj. Glavni haški tužitelj Serž Bramerc navodno je nakon njegova hapšenja izjavio kako će odmah po izručenju poduzeti korake da se optužnica proširi. Iako Tužiteljstvo i sa sadašnjom optužnicom ima dovoljno materijala da Mladića osudi na nekoliko doživotnih kazni, mnogi s pravom očekuju da se Bramerc sjeti i Mladićevih zločina u Hrvatskoj. Ukoliko se haška optužnica ne proširi, bit će to još jedan udarac kredibilitetu Tužiteljstva iz hrvatske perspektive, bez obzira na činjenicu što je za zločine na tlu Hrvatske već osuđen Milan Martić, a za njih bio optužen i Slobodan Milošević.

Poseban problem predstavlja Mladićevo zdravstveno stanje, zbog kojega će Tužiteljstvo Mladiću prirediti više suđenja, za svaki udruženi zločinački poduhvat po jedno. To će se raditi kako zbog zdravstvenog stanja ili smrti optuženika žrtve ne bi ostale bez kakve-takve pravne satisfakcije, kao u slučaju Milošević. S druge strane, mnogi su, poput generala Zdravka Tolimira ili Mladena Naletilića Tute, u Hagu doživjeli čudesna ozdravljenja: preostaje nam da to poželimo i Mladiću, kako ne bi nekažnjen pobjegao onamo odakle nema povratka.