Mučna inventura duše

Mlada generacija ex-jugoslavenskog teatra danas ima silnu potrebu govoriti o sebi i sjećati se  onoga što u djetinjstvu nije bilo dobro. Jednom je to redatelj Oliver Frljić s predstavom “Mrzim istinu”, drugi put Dino Mustafić i “Rođeni u Yu”, treći Anica Tomić i “Mogu li vam ispričati?” – uvijek je riječ o prekopavanju po osobnim i kolektivnim sjećanjima. Okidač  ovako intenzivne potrebe mlade generacije za inventurom nesumnjivo su protekli ratovi, koji su im se brutalno usjekli u sjećanje u doba kad se nisu bili u stanju nositi s tako mračnim događajima.

Dobra je osobina ove kazališne generacije što u prisjećanju na prošlost nikome ne zabija prst u oko i ne vrišti na pozornici od očaja, nego s razumijevanjem pokušava vidati stare rane. U aktualnoj politici posvuda u regiji, gdje i dalje “svatko svakoga čeka iza ugla”, takvo kazalište nove osjećajnosti ne dolijeva ulje na vatru starih sukoba i podjela. Upravo suprotno, znajući da su joj političke i nacionalne tenzije uništile djetinjstvo, mlada generacija glumaca i redatelja rođenih u nekadašnjoj Jugoslaviji želi raditi zajedno, podijeliti nesretno iskustvo i pružiti ruku, što njihovi roditelji nisu bili u stanju.

Autobiografski materijal

Nova predstava takvog senzibiliteta je “Hipermnezija” (u slobodnom prijevodu, stanje kad pokušavamo potisnuti naročito stresna sjećanja), nastala u suradnji glumaca iz Beograda, Sarajeva i Prištine, u režiji Selme Spahić i u produkciji Hartefakt fonda i beogradskog BITEF teatra. Lajtmotiv predstave koja govori o traumatičnim sjećanjima ex-jugoslavenskih glumaca različitih nacionalnosti misao je Nancy Huston otisnuta na pozivnici: “Svi vjeruju da im je mišljenje o politici utemeljeno na razumu, iako su u stvarnosti ta mišljenja utemeljena u djetinjstvu, prije nego smo uopće shvatili što se događa. Odrastao čovjek je dijete koje je patilo.”

Osmero glumaca – Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija-Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj kreira priču o svome djetinjstvu na temelju zamišljenih pisama koja su pisali roditeljima. Iz ovog autobiografskog materijala izrasla je predstava o teškim trenucima kroz koje su prošli glumci: bježeći od rata, jedan od njih se navukao na drogu, drugi je gledao kako mu pogibaju razredni drugovi, treći kako mu se razvode roditelji, a četvrti se osjećao kao da je sam na svijetu. Glumica Jelena Ćuruvija-Đurica ispričala je kako je ostala bez oca Slavka Ćuruvije, novinara koji je ubijen u atentatu početkom bombardiranja Srbije, a Maja Izetbegović kako je nisu željeli primiti u prvi razred zbog “krivog” prezimena.

Priče teku polako i ravnomjerno, a scenski junaci, kao neka izgubljena djeca, s posebnom se pažnjom odnose i jedni prema drugima i prema izgovorenim pričama. Iako su glumci imali  sijaset razloga da budu ljuti – na rat, političku situaciju, roditelje – vrijednost predstave temelji se upravo na toj “nevinosti” pričanja i mirnoći glumaca nakon teških iskustava. Nema patetike ni mržnje prema bilo kome: “Hipermnezija” jednostavno pokazuje ružno vrijeme i njegove žrtve nad čijom se sudbinom moramo zamisliti. Osobno iskustvo pretvara se u kazališnu estetiku “pričanja priče”, što je tako različito od kazališta današnjice, koje ne može bez buke, bijesa, seksa i nasilja.

Prevladali ogorčenje

Na kulturološkom i psihološkom planu, u sferi javne komunikacije, predstava djeluje neobično ljekovito, jer potiče ljude da izbace iz sebe negativne misli i osjećaje; jedino se tako mogu suočiti s onim što se dogodilo i oprostiti i drugima i sebi. Zanimljivo je kako su glumci u procesu rada došli do toga da mogu mirno i koncentrirano govoriti o najtežim trenucima svoje mladosti.

– Kao Albanac s Kosova imao sam puno loših iskustava sa srpskom policijom. U ovoj predstavi, pričajući o tome, shvatio sam da moram prevladati vlastito ogorčenje i crno-bijelu podjelu i jednostavno iznijeti što mi se dogodilo. Za to mi je trebalo puno energije – kaže Alban Ukaj.

Zaključno, “Hipermnezija” iskazom glumaca u vlastito ime govori o mučnim detaljima  prošlosti koje neprestano žele prešutjeti generacije s ovih prostora. Kako kaže redateljica Selma Spahić, o takvim je stvarima danas teško govoriti, ali taj govor može promijeniti čitave živote…