Najbolji Pisac Amerike
Lester Bangs: “Psychotic Reactions and Carburetor Dung” (Alfred A. Knopf Inc, New York, 1987)
Lester Bangs, glazbeni kritičar “Rolling Stonea” (iz kojeg je izbačen zbog “nepoštivanja glazbenika”) i legedarnog rock-magazina “Creem”, ovako je početkom osamdesetih predstavio sebe i ono što su njegovi tekstovi predstavljali tokom sedamdesetih: “Bio sam očito briljantan, nadareni umjetnik, senzitivni muškarac spreman pokazati svoju ranjivost, jedan od nekolicine ljudi koji su stvarno znali što je krivo s našom kulturom i zašto nema budućnosti (tema o kojoj sam govorio/neprekidno držao improvizirana besplatna predavanja, posebno kad sam bio pijan, što je bilo često, ako ne svake večeri), zgodan mamojebac, dobar u krevetu iako sam naravno blagoslovljen mudrošću van svojih godina i roda znao da to ne čini neku razliku, bio sam zabavan, imao divlji smisao za humor, istinski jedinstven i nepredvidljivo individualan, rock’n’roll izvođač s vlastitim bandom, najvjerojatniji takmac za, ako ne sada onda sutra, titulu Najboljeg Pisca Amerike (tko je bio bolji? Bukowski? Burroughs? Hunter Thomspon?). Zaboravite. Ja sam bio najbolji. Iako nisam pisao ništa osim recenzija ploča, i to ne mnogo njih…”.
Pisac recenzija
Godinu-dvije kasnije, 1982, Lester Bangs je umro zbog plućnih i dišnih komplikacija uzrokovanih gripom i uzimanjem analgetika Darvon. Njegova u polušali izrečena tvrdnja da je upravo on najbolji američki pisac ostala je visjeti u zraku, bolje rečeno isparila je u medijskoj i književnoj buci, sve dok 1987. nije objavljena zbirka njegovih recenzija pod genijalnim naslovom “Psychotic Reactions and Carburetor Dung” (kombinacijom dvaju albuma grupe “Count Five”) urednika Greila Marcusa koji je u predgovoru napisao da ova knjiga traži od čitatelja spremnost da prihvati kako najbolji pisac Amerike, eto, nije pisao ništa osim recenzija ploča.
To, naravno, nisu bile bilo kakve recenzije. Bangsove kritike imale su po desetak, dvadesetak kartica. Pišući o “Count Five”, “Stoogesima”, “Troggsima”, Van Morrisonu… Bangs je potpuno literarizirao tekst u stilskom smislu, i privatizirao ga u tematskom. U osnovi kritika je otvaranje komunikacijskog kanala. Ništa više, ni manje, od toga. Bangs je taj kanal opteretio do krajnosti. Umjesto pokojeg komunikacijskog bita kroz njega su poletjeli megabajti. Pišući o Van Morrisonovom albumu “Astral Weeks” Bangs je pisao kako je te jeseni kada je izašla ploča bio fizička i mentalna olupina koja je kontakte s ljudima zamijenila priviđenjima kukaca i duhova. U recenziji albuma “Fun House” po glavi mu se vrtjela misao kakve veze Stoogesi imaju sa stvarnošću, Crnim panterama, i činjenicom da je prije par dana uzeo trip i odonda mu je “sve glatko”.
Seksualne fantazije
Pišući o Troggsima skrenuo je u tinejdžerske seksualne fantazije, iscrpno opisujući kako je 1962, u 9. razredu, pod satom gladio cipelu stanovite Judy Bistodeau, osjećajući se fino, „ne kao da ga je na meskalinu posisala Leteća Opatica dok je visio s Empire State Buildinga, ločući tekilu“, ali i dalje ugodno… A to je tek početak, mali zalogajčić “Dunga”, u prijevodu: taloga, đubra.
Značaj Bangsova teksta nije u toj privatizaciji, niti u izvanrednom, divljem stilu, mješavini uličnog govora i bogatog leksika s manjkom interpunkcije, kojim je pokušavao dočarati zvuk rock’n’rolla. Značaj je u tome što njegov tekst, u najširem smislu tog pojma, dolazi iz jednog naizgled neočekivanog kuta. Naizgled, jer oni koji svakodnevno čitaju znaju da na kraju dana ono najbolje što su pročitali ne treba dolaziti iz poezije ili fikcije već može biti i iz medija, kozerije, reportaže ili kritike.
Lester Bangs je visoko podigao zahtjev za prevrednovanjem i liberalizacijom porijekla teksta. Sve može biti literatura; svatko može biti Najbolji Pisac Amerike. Pitanje je li šteta što nije pisao fikciju, na taj je način postalo posve suvišno. Pišući isključivo kritike, i to ne mnogo njih, Bangs je ispisao neke od najboljih tekstova svog vremena. Bio je kritičar, ali i Pisac – i to jedan od Najboljih. I da vidimo tko ga može prevesti na hrvatski.