Negativna percepcija turbofolka političke je prirode

Foto: Sandro Lendler

Maša Kolanović svoju je doktorsku disertaciju pod nazivom “Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije” ukoričila i podastrla nam na uvid u knjizi pod nazivom “Udarnik! Buntovnik? Potrošač…” netom objavljenoj u “Nakladi Ljevak”. Pričali smo o “prozi u trapericama” i njenoj današnjoj inačici, o tome koliko su današnji pisci adoptirani od sistema, gdje je tu mjesto Krleži i o čemu pišu tranzicijski pisci…

Jesu li omladinska književnost i njezin procvat u šezdesetima i sedamdesetima, pogotovo kroz “prozu u trapericama”, bili isključivo izraz estetske preferencije jedne generacije književnika (Majdak, Majetić, Slamnig, Šoljan) ili su u sebi sadržavali i politički, oporbeni moment spram sistema? Ako je bio politički, kojeg je bio usmjerenja? Antisocijalistički, liberalni, antisistemski?

– Nekoliko je momenata važno za razumijevanje tog fenomena. S jedne strane, na Zapadu se u to vrijeme stvara liberalna klima pogodna za bujanje kontrakultura, protesta protiv rasizma, rata u Vijetnamu, seksualnog oslobođenja i, općenito, veličanja užitka kao političkog čina. Tu je klimu domaći kontekst adaptirao na način da je u socijalističkom “establishmentu” vidio metu osporavanja. S druge strane i s time povezano, u to vrijeme dolazi do svojevrsne smjene ratne i poslijeratne generacije i “struktura osjećaja” koje one se sobom nose. Nova je generacija bila manje zaokupljena političkim metanaracijama i svoje je uzore pronalazila u popularnokulturnim superstarovima prije negoli u herojima Drugog svjetskog rata. Pritom je, dakako, tu nemoguće zanemariti premreženost sa širim kontekstom bivših socijalističkih zemalja, jer “proza u trapericama”, uz spomenute hrvatske pisce, obuhvaća i Ulricha Plenzdorfa, Boru Ćosića, Vasilija Aksjonova, kao i mnoge druge.

Protiv Krleže, Goethea, Gorkog…

Ili je taj antielitistički pristup u pop-književnosti prije svega bio rezultat otpora novih književnika protiv tzv. roditeljske kulture, koju je u književnom polju simbolizirao Miroslav Krleža?

– Generacijska je smjena podrazumijevala i smjenu estetskih preferencija. Krleža je u toj perspektivi definitivno pripadao jednoj drugoj “strukturi osjećaja” od one koja se stvarala tih godina. Krležin modernistički elitizam, u pogledu na fenomene pop-kulture, nije bio spojiv s feelingom nove generacije. Kod nas je ta “roditeljska figura” bio Krleža, negdje drugdje je to bio Goethe, negdje Gorki itd.

Koliki je bio stvarni društveni rizik koji su poduzimali pisci te generacije kad su stvarali književnost protiv glavne struje? Znamo da je Majetićev “Čangi” završio na sudu, da je neke rock ploče komisija za šund proglasila šundom. Također su neki tzv. liberalni pisci završili u Bijeloj knjizi. Tu, konkretno, ipak nitko nije stradao, nitko nije izgubio posao zato jer je završio u jednom partijskom dokumentu. Štoviše, neki su kasnije, pogotovu u novom režimu, čak i avansirali. Hoću reći, dosta se tu igralo na sigurno, za razliku od, recimo, ruskih samizdatskih pisaca, od kojih su mnogi realno nagrabusili?

– Režimske strukture jugoslavenskog socijalizma su u tom smislu bile doista puno fleksibilnije nego one u zemljama Istočnoga bloka. Premda je u novije vrijeme sve više studija koje i takav pogled na režime u tim zemljama analitički rasvjetljuju i prokazuju kao priželjkivanu perspektivu zapadnjačkog pogleda. Reprezentativna je u tom smislu studija “Everything Was Forever, Until It Was No More” ruskog antropologa Alekseja Jurčaka iz 2006., koja je ukazala na rasprostranjene tipove prisvajanja zapadnjačkih utjecaja i premještanja diskursa dominantne ideologije u sovjetskom socijalizmu. Komparativni kontekst je tu svakako nužno uključiti jer on upućuje na nijanse razlika u socijalizmima. Primjerice, ruski su omladinci svoju kritiku sistema i prisvajanje nekih progresivnih zapadnjačkih popularnokulturnih praksi izražavali u privatnoj korespondenciji, dok se kod nas o tome na sva zvona pisalo u “Poletu”. Naposljetku, nakon Majetićeva “Čangija”, romani slične poetike i politike postaju književna moda. Zato sam uz pojam buntovnika u naslovu svoje knjige stavila upitnik. On je najranjiviji, najdinamičniji i ujedno najsloženiji subjekt priče od socijalizma do tranzicije.

Estetika i politika

Zanimljivo je da su službeni kritičari popularnu književnost iz vremena socijalizma, koju ste analizirali u knjizi, nerijetko označavali kao štetni zapadni import. Danas, pak, imamo slučaj da nam neka kulturna dobra mainstream kritika unisono označava kao štetni istočni import (turbofolk, prije svega). Otkud ta promjena, odnosno što je to što glavnoj struji kritike danas smeta?

– Identitet nije čvrsta kategorija, nego se on uvijek iznova proizvodi, kako nas to uči poststrukturalistička teorija. Tako se u projektu stvaranja novoga kolektivnog identiteta od 90-ih naovamo istočna komponenta nastoji eliminirati jer se ne uklapa u žuđene fantazme o nama samima kao neupitnom dijelu Zapada.

Ispada da su nekad subverzivne bile traperice, a danas Seka Aleksić? Dakle, što je spornije, istok ili niski sadržaj te vrste kulture?

– U samoj negativnoj percepciji turbofolka, dakako, nije isključivo stvar u estetskoj komponenti, jer istočnjački ritmovi Balkana i šire prožimaju dobar dio suvremene elektronske glazbe. Pa i “Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona definitivno imaju u sebi taj melos. Estetski sudovi su nerijetko političke prirode.

Kako se današnja popularna (fakovska ili postfakovska) književnost nosi s posvemašnjom permisivnošću u društvu? Koje su njihove eksplicitne ili implicitne mete i je li danas uopće zamislivo da netko završi na sudu poput Majetića?

– Kod fakovskih i postfakovskih pisaca može se primijetiti svojevrstan paradoks između teksta i njegova medijskoga habitusa. S jedne strane, taj je habitus postao dio mainstreama, dok je, s druge strane, u tekstovima fakovskih pisaca redovito prisutna kritika novih društvenih okolnosti nakon devedesetih, a to su nacionalizam i bujanje potrošačke kulture. Mene su najviše zanimali tekstovi poetički srodni “prozi u trapericama” i kritički usmjereni prema promijenjenoj “strukturi osjećaja” u tranziciji. Naši bi pisci danas eventualno mogli završiti na sudu budu li štetili imenu velikih korporacija, premda je i kritika kapitalizma danas savršeno inkorporirana u same strategije kapitalizma te, štono se kaže, može dobro prodati robu.

Pod reflektorima pop-kulture

Kakvu je, općenito, ulogu odigrao FAK? Možda kao konačno etabliranje popularne književnosti u mainstream vodama?

– Fakovski su pisci, slično generaciji pisaca “proze u trapericama”, simptom smjene “strukture osjećaja”, uza sve posljedice koje ta promjena nosi. Njihova je politika teksta inicijalno bila prožeta otporom spram malograđanskog fetišizma tvrdoukoričenih klasika nacionalizma i smatram da je ta utakmica dobro odigrana i da je na kolektivnoj razini bila potrebna. S druge strane, posljedica etabliranja u mainstream vodama postala je dominantni aspekt priče, što je uvelike svelo snagu književnosti na tu dimenziju.

Igra li uopće više ta podjela na visoku i nisku književnost, na elitnu i masovnu kulturu, ili je publika puno heterogenija nego što je bila?

– I u prijašnjim su razdobljima te granice bile duboko problematične, pri čemu su vize za prelazak iz jednog u drugo polje davali intelektualci s najvećim simboličkim kapitalom u društvu. Danas su te granice u potpunosti poljuljane, jer kultura u novim tržišnim uvjetima, da bi uopće bila vidljiva, mora biti obasjana reflektorima pop-kulture. A pred tim su se reflektorima definitivno otopile dionice intelektualnih sudova.