Nevinost bez zaštite

Foto: Damir Žižić

Plesna predstava “Nitko nije nevin” Zagrebačkoga kazališta mladih i Dance Lab Collectivea jedna je od onih produkcija koje zrače velikom izvedbenom snagom, sa značajnim potencijalom plesnog izraza. Predstava u kojoj igraju dvije odrasle plesačice i tri djevojčice govori o odrastanju, identitetu i slobodi u vremenu potpune ofenzive konzumerističkih medija. Za razliku od mnogih produkcija suvremenog plesa koje su istraživački vrijedne, ali široj publici često potpuno nerazumljive, ova predstava ima priču: govori o dominaciji javnog ukusa, o komercijalnim interesima i njihovim žrtvama. Živimo u vremenu Shakire, Madonne, Beyonce i ostalih gospodara masovnih medija, koji vrište s TV ekrana, ispunjavaju blještave trač-rubrike i vladaju spavaćim sobama današnje generacije tinejdžera.

Žele te kada imaš 17…

Takva atmosfera, u kojoj je sve dopušteno, ne samo da je prazna i neinspirativna, nego u sebi krije i ponešto od fašizma masovne uniformnosti: unatoč tom velebnom liberalizmu, zna se koja se muzika sluša, što se oblači i kako se ponaša, a onaj tko je drugačiji – taj je izbačen iz igre. Tako se sloboda u ovoj predstavi pojavljuje kao ideal i kao vlastita ironija; ništa suvislo nije moguće bez nje, ali nas je ona danas zatrpala ropstvom masovne kulture.             Djevojčice u predstavi, odjevene u čedne suknje i bijele košulje osnovnoškolki, pokazuju vrlo jasno kako izgledaju mlada tijela kad po diktatu oponašaju pokrete boginja plesnih podija. U kombinaciji s odraslim plesačicama, doživljaj je više nego jasan: odrastanje i stvaranje autentičnih ličnosti osuđeno je na utapanje u ogromnoj bari punoj erotiziranih šljokica i medijskog adrenalina. Ili, kako je masnim slovima otisnuto u programu predstave: “Ako je medijska kultura ona koja nas uči kako postati ženom, pogrešno je uspoređivati djecu s anđelima u njihovoj izgubljenoj nevinosti.”

Današnji dominantni smisao mladosti je da bude komercijalno potrošena, čak i onda kada joj se kroz muzičku kulturu nude tzv. otpor i pobuna. A kada te najuzbudljivije godine prođu, mladi ljudi prestaju biti zanimljivi za takvu vrstu masovne potrošnje. Otuda i refren engleskog benda Ladytron, koji prati čitavu izvedbu: Oni te žele kada imaš 17. Kada imaš 21, za njih više nisi zanimljiva.

Itekako je vidljivo da djevojčice u predpubertetskoj dobi dobro znaju što igraju, pa predstava pomalo djeluje kao otužni ritual jedne mladosti u kavezu svakodnevnice, koja će ih na kraju iskoristiti i odbaciti. Djevojčice ne plešu isključivo uz muzičku pratnju i njihovi pokreti nisu tu da budu ritmički zavodljivi; služe tome da nam se, pri pomisli što zavodljivost nezrelih djevojaka u nečijoj glavi zapravo znači, osuši pljuvačka i stegne grlo. Tragikomično je kada plesačice zamišljaju što bi na plesnom podiju napravila prvakinja modernog baleta Pina Bausch ili kako bi plesala njihova mama, jer je ono što same pokazuju trenutak kasnije vulgarizirani vrtuljak seksualnosti, nakon kojega se mogu osjećati samo tupo i prazno.

Rintanje na plesnom podiju

U socijalnom smislu, predstava jako dobro pogađa današnji trend “nepodnošljive lakoće postojanja” u kojem zaista više nije vrijedna ničija individualnost. Psihološki, sve je postalo jeftina zabava; egzistencijalno, sve je podređeno profitu. Ova izvedba razbija stereotip o plesu kakvog poznajemo iz TV spotova kao o nečemu prpošnom i neproblematičnom i pokazuje da se iza reflektora i uzbuđenja plesnog podija krije krvavo rintanje u službi boga novca.

U predstavi nastupaju članice Plesnog studija ZeKaeM-a Josipa Cirkveni, Hana Fadiga i Lucija Habuš, a starije su plesačice, koje potpisuju koreografiju, Nataša Mihoci i Martina Tomić. Dramaturg je Borut Šeparović, redatelj provokativna rukopisa, pa “Nitko nije nevin” ima nešto od nerva novog kazališta koje svoj smisao vidi u tome da, ako treba, sami sebi lupimo šamar i pljunemo u lice. U tom smislu ove djevojčice nisu tek objekti jedne izvedbe, nego one to suočavanje rade i u vlastito ime. Nakon premijere mogao se čuti razgovor njihovih vršnjakinja u publici: “U predstavi se izrugujemo Shakiri i Madonni, ali ih kod kuće svejedno slušamo!”

Zaključno, “Nitko nije nevin” pokazuje da u neurotičnom društvu ima puno povoda za intelektualnu kritičnost i društveni angažman, pa i u tako apstraktnoj i sofisticiranoj oblasti poput suvremenog plesa.