Oslobađanje LGBTIQ osoba je klasna borba

I onda još netko kaže da u nas nema političke strasti. Pogledajmo samo komentare u središnjim i rubnim medijima oko nasilno prekinutog Gay Pridea u Splitu i vidjet ćemo da je ima. Samo treba pritisnuti pravo dugme, (o)stanimo kod te nezgrapno erotizirane metafore, bez daljnjeg nekorektnog ili prekorektnog aludiranja na erogene zone tijela uronjenih u našu (ne)društvenost. Jer baš o višku ili manjku tzv. političke korektnosti tu se, na površini, i radi. I o, u malo većoj dubini, velikim transferima društvene energije u međusektorsku borbu pravog i lažnog civilnog društva oko različitih manjinskih i većinskih identiteta. A sve u situaciji, da kažemo s filozofom Žižekom, odsutnog centra političke ontologije.

U svim vrstama analize koje su do sada poduzete o tome radi li se u splitskim događajima o zatajivanju tzv. snaga reda (radi), o (ne)odgovornosti političara (sigurno, i to većih od Karamarka, a u rasponu od ne baš stoljeća, ali svakako desetljeća huškačke politike), o sramotnom ponašanju crkve (ništa novo), o neevropskom ponašanju (ne, u pogromima na bazi identiteta Evropa drži sve svjetske rekorde), o pravnoj diskriminaciji LGBTIQ osoba u našem zakonodavstvu (sigurno) itd., nedostaje jedna analiza s pozicija lijevog političkog aktivizma. A ona bi, ako probleme oslobađanja LGBTIQ osoba vidimo (i) kao političku borbu, trebala zapitati: gdje su granice identitetske politike, kao u krajnjoj liniji srednjoklasne ideologije, u nas i može li ona dovesti do, ne samo u nas tako nedostajuće, klasno-svjesne borbe i osvještenja kapitalističke strukture društva?

Uspijemo li barem naznačiti puteve potrebne analize problema, ovo pitanje morat će se samo pokazati, te time i otpasti, kao retoričko. Da se razumijemo, ne radi se o tome da se queer borba prevede u termine klasne borbe na način konzervativnog, patrijarhalnog, ako ne i kontrarevolucionarnog programa degenerirane ljevice, koja na sve probleme rodne i spolne nejednakosti u sadašnjosti ima retorički odgovor da će se oni u socijalizmu i komunizmu, po automatizmu, sami riješiti. Pa onda sada po tom pitanju ne treba ništa činiti. Radi se o nečem drugom, što se može i ovako zaoštriti: većina queerova su (statističkom vjerojatnoćom) radnici. A to znači da je njihova borba radnička borba. Zašto ona nije percipirana kao takva?

Manje apstraktno, u nas se u nedostatku empirijskih istraživanja o grupnoj, slojnoj i klasnoj dinamici društva tolerira žurnalističko improviziranje na u biti zamjenske teme zavičajnih mentaliteta i povijesti (ideoloških) bolesti, koje je i samo proizvod niza predrasuda ili (sve češće) svjesnog manipuliranja masama. Te manipulacije su prvenstveno šovinističke i antikomunističke – a služe, naoko paradoksalno, kao puke “pomoćne discipline” uvođenju neoliberalne hegemonije. Dalmatinci, Hercegovci, Zagorci, građani, seljani, dođoši i starosjedioci, urbani Jugoslaveni i hrvatske seljačine – svi oni uvjereni komunjare ili ustaše – čega se sve u često fantazmatskom bijegu od surove kapitalističke realnosti nismo naslušali?

Možda ne bismo pogriješili kada bismo, već iz puke logike brojeva, ako ne iz ideologija, zaključili kako su stotine LGBTIQ aktivista uglavnom srednjoklasnog porijekla, dok su tisuće njihovih protivnika uglavnom pravi luzeri tranzicije – pripadnici deklasirane radničke klase (ali i funkcionari raznih stranačko-desničarskih, tzv. braniteljskih i tzv. navijačkih udruga). Iako ih trendovi kapitalističke krize sve jednače stavljanjem u prekarni proleterski položaj na rubu sistema. U Splitu su se, dakle, s obje strane barikada, sukobili uglavnom obespravljeni radnici! Materijalističko pitanje sada više ne glasi samo koji razlozi iz prošlosti (poratna trauma itd. i sl.) mogu pomoći da se shvati ovakvo ponašanje i organiziranje strana, već i – kome ovi sukobi u sadašnjosti služe? Odgovor: onima koji bi, pod firmom socijalnog statusa quo (čuvanja vrijednosti), uvodili bez otpora neoliberalne reforme na štetu radnog stanovništva!

Da se preko ograničenih srednjoklasnih civilnih identitetskih ideologija u nas, što svjesno što nesvjesno, vodi i bitka oko “velikih” ideologija – kapitalizma i socijalizma – jasno je iz antišovinističke, studentske i antifašističke (nedostaju parlamentarne i izvanparlamentarne stranačke i sindikalne organizacije ljevice) potpore gay pokretu. Pa zašto onda organizirano vodstvo pokreta oslobođenja LGBTIQ osoba ne prepoznaje radničko pitanje kao vlastito pitanje, već luta po dvorovima nacije-države zalažući se u vladajućih valjda za njenu bolju integraciju – u što? Svjetski sistem eksploatacije? Jasno je da ovo pitanje ima veze s pitanjem strukture našeg civilnog društva, s politikom gender mainstreaminga ili u drugačijoj, direktnijoj formulaciji: srednjoklasna politika civilnog društva može proizvesti samo borbu protiv srednjoklasno shvaćene opresije u društvu. Borbu u kojoj je, pošto se u ovom društvu još negdje 1960-ih godina odustalo od klasne borbe, radništvo izbrisano. Pa su radnici (i) svim Drugima postali drugi.

A što preostaje kada se iz našeg aktivizma izbrišu klase? Preostaje s jedne strane međusektorska solidarnost. To je ona vrsta više žuđene no ikada ostvarene sinergije između Srba, žena, queerova, ljudi s tjelesnim i duševnim poteškoćama itd. i sl. Te sinergije (sam taj pojam je tehnokratski) nema zato što je klasnu svijest, iz koje bi se dobro vidjeli odnosi gospodstva i podčinjenosti, zamijenilo nešto za što Amerikanci već imaju termin – classism. Ta “klasnoća” zamjenjuje borbu u korist radnih ljudi, eksploatiranih i siromašnih, da o njihovom preuzimanju društva i uvjeta proizvodnje u svoje ruke i ne govorimo, prijetvornom solidarnošću dijelova klase bogatih i situiranih (a ustvari sve više onih koji bi u civilnom društvu bezuspješno htjeli biti takvima) s “potrebitima”. U tom okruženju nikada ne može škoditi ponašati se nice, friendly and sensitive. Tako radni ljudi u javnosti postaju teretom bogatih, a ne subjektima promjene društvenih odnosa u svoju, demokratsku i većinsku, korist.

Zato, dok smo tako (samo)segregirani pod ovakvim civilnim vođama, pravo pitanje i ne može biti hoće li Srbi, žene, queerovi, možda i ratni veterani itd., svoje borbe “prevesti” u klasnu borbu. Kada ih se riješimo, uvidjet ćemo da je i samo pitanje bilo retoričko. Da je borba za oslobođenje LGBTIQ osoba, kao i svih drugih manjina, otpočetka do kraja klasna borba.