Politički stav kao kazneno djelo

Već kada je prvi put stidljivo objavljeno da će Beograd ugostiti najveći skup NATO saveza i njegovih pomoćnih organizacija, poput Partnerstva za mir, izbor domaćina činio se neobičnim  ne samo zato što su Beograđani bili žrtve rata u organizaciji NATO-a, zbog zločina režima koji nisu podržavali, nego i stoga što vladajuća politika u Srbiji godinama svoju politiku naziva ‘neutralnom’. Sasvim je očito kako je organizacija ove konferencije trebala biti veliki korak međusobnog približavanja NATO-a i vladajuće politike Srbije. U tom približavanju naići će na veliku prepreku: činjenicu da je potpora priključenju NATO-u u Srbiji neznatna. Zato su vlasti u Srbiji u organizaciju ovoga skupa krenule šuljajući se, što se odrazilo u neznatnom medijskom praćenju i nedostatku bilo kakve javne polemike. Osim šutnje, značenje skupa pokušalo se  zamutiti upornim ponavljanjem kako će mu prisustvovati i predstavnik vojske Ruske Federacije.       Da bi se razumjelo zašto je bilo potrebno to mahanje ruskom zastavom, treba znati kako Rusija i Putin u dobrom dijelu “nacionalno orijentirane” javnosti još funkcioniraju kao prihvatljiva alternativa “euroatlanskim integracijama”. Upravo je to igranje na kartu slavenskoga pravoslavnog bratstva u posljednjim godinama Rusiji donijelo vrijedne akvizicije, kao što je, primjerice, Naftna industrija Srbije

Kada je grupa antiratnih aktivista pokrenula anti-NATO kampanju s ciljem izražavanja neslaganja s organizacijom ove konferencije, morala se istodobno suočiti i s netransparentnom vladajućom politikom približavanja NATO-u i s rusofilijom tzv. nacionalne ili patriotske Srbije. Anti-NATO kampanja, dakle, ulazila je u javni prostor politike s pozicija koje dosad nisu bile prepoznatljive, ali samo ta pozicija se mogla obraniti od kritika kako je svako protivljenje NATO-u nužno “izolacionizam” s jedne strane, odnosno kako dosljedna obrana ljudskih prava pretpostavlja potporu NATO-u i drugim “međunarodnim” institucijama s druge strane.

Različit tretman

Ta je kampanja već u početku kvalificirana kao velika prijetnja, pa su njeni aktivisti bili izloženi stalnim policijskim kućnim posjetima i telefonskim pozivima. Aktiviste kampanje se prvo upozorilo kako organizacija skupa neće biti moguća za vrijeme konferencije, da bi onda protupravno policija odbila registraciju skupa dan prije početka konferencije, bez obrazloženja. Tu situacija postaje još neobičnija: tri dana prije početka skupa, policija naprasno odobrava skup DSS-a bivšega premijera Koštunice, na kojem su istaknuto mjesto imali članovi klerofašističke organizacije “Obraz” koji su paradirali s ruskim imperijalnim zastavama i replikama plakata koje su nacisti lijepili prilikom savezničkog bombardiranja Beograda 1944. godine. Koja je bila logika vladajuće politike da dopusti ovakav skup, a kasnije razbije antiratni, nije jasno, ali ostaje činjenica da su ratoborni “Obraz” i druge ekstremno desne organizacije skup s minimalnom policijskom prisutnošću raspustile za manje od sat vremena, kako bi izbjegle bilo kakve nerede.

Skup anti-NATO kampanje koji se trebao održati svega dva sata nakon skupa DSS-a i Obraza privukao je zato veliku pažnju policije koja se razmjestila duž svih važnijih prometnica oko Sava Centra u Novom Beogradu, ispred kojeg se trebao održati, te legitimirala i odvraćala one za koje je smatrala da bi mu se željeli pridružiti. Ogromne policijske snage koje su se grupirale ispred Sava Centra su u početku skup samo preselile s druge strane ceste, da bi nakon svega petnaestak minuta sudionike okružile dvostrukim kordonom, gurajući prosvjednike i proglašavajući skup “zabranjenim”. Kada su sudionici zatražili nekakvo obrazloženje zabrane skupa, policija je naprosto krenula hapsiti svakoga tko se istaknuo glasnijim negodovanjem protiv ovako nasilnog napada na mirni skup. Treba također reći kako su hapšenja izvedena na posebno podmukao način. Izveli su ih ili policajci u civilu bez službenog predstavljanja ili, pak, interventni policajci koji su pojedine sudionike zaskakali s leđa, nasilno ih izvlačeći iz grupe, bacajući na pod… Autor ovoga teksta priveden je na isti način, bez ikakvog obrazloženja ili povoda, što se može dokazati i video-snimkama. Svakako, reakcija policije bila je krajnje pretjerana. Skup je bio prilično skroman, tek oko 150-200 ljudi koji ničim nisu ugrožavali sigurnost, pa čak ni redovan protok prometa. Razlog ovakvog postupanja, dakle, nije bio pravni ili policijski, nego isključivo politički.

Pravo i politika

Nekome bi se moglo učiniti kako je narcisoidno samoga sebe doživljavati kao žrtvu političkog progona, ali taj prigovor otklonila je sama policija, koja je otvoreno pričala o tome kako je njeno postupanje bilo isključivo politički motivirano, što su opravdavali izjavama tipa – “Ako vi dođete na vlast, mi ćemo i vas da služimo”. Problem koji je policija imala bio je kako opravdati hapšenje i zadržavanje mirnih prosvjednika, pa su, prema vlastitom priznanju, nakon nekoliko sati kalkuliranja i konzultacija s Tužiteljstvom, šestoro privedenih zadržali zbog kaznenog djela “ometanja službenog lica u vršenju dužnosti”, jednog zbog “napada na sužbeno lice”, a prosvjednika Ratibora Trivunca teretili “samo” prekršajno i istu noć iza ponoći osudili na 15 dana zatvora, deset zbog organiziranja skupa a pet zbog remećenja javnog reda i mira. To suđenje izvedeno je bez namjere da se osumnjičenom dokaže išta od onog za što ga se tereti, pogotovu “organiziranje skupa” koje mu je bilo nemoguće dokazati, jer u dane prije skupa nije uopće boravio u Beogradu. Naposljetku, autoru članka je policajac koji ga je ispitivao pred odvjetnikom otvoreno priznao da je kvalifikacija djela krajnje pretjerana, ali je posljedica političkog pritiska.

Nije namjera ovog članka da se žali na uvjete u beogradskom pritvoru i brutalno postupanje policije. Iako je točno da su uvjeti u pritvorima potpuno neljudski i da policija nastoji uhapšenima nanijeti što je moguće više fizičke boli i poniženja, politički zatvorenici nisu prošli ništa lošije od tisuća ljudi koji krivi ili nedužni danas sjede u tim pritvorima. Taj problem zaslužuje da mu se posveti znatno više prostora. Trebalo bi ipak reći kako su policajci u više navrata otvoreno pričali o svojim simpatijama prema fašizmu. Tako nisu propustili izraziti divljenje prema aktivnostima “Obraza” i stavovima njegovog vođe Mladena Obradovića, nedavno nepravomoćno osuđenog za organiziranje napada na beogradski Gay Pride. Autora teksta, koji je jedini među uhapšenima bio iz Hrvatske, policija je pitala zašto nije išao u Split da tuče pedere umjesto da se bori protiv NATO-a, s obzirom na to da je anti-NATO prosvjed održan svega dan nakon splitske Parade ponosa.

Kampanja političke kriminalizacije

U trenutku dok ovo pišem, Trivunac još izdržava kaznu od 15 dana zatvora. Ostali su pušteni da se brane sa slobode, pošto je konferencija završila i ne postoji opasnost od ponavljanja djela. Autor članka je kao jedini strani državljanin prošao i poseban “pravni” put: prvo su mi prijetili mogućnošću trogodišnje zatvorske kazne i višemjesečnim pritvorom, a nedugo nakon toga ponudili su mi neku vrstu nagodbe (tzv. oportunitet), bez obaveze priznavanja djela. ali uz “humanitarnu donaciju” od 500 eura državi Srbiji.

No, osim pravnog, ovaj slučaj dobio je svoj politički nastavak koji se ogleda u medijskom praćenju cijele situacije. Cijela anti-NATO kampanja bila je medijski gotovo potpuno ignorirana. Neposredno nakon hapšenja, rodbina i prijatelji uhapšenih otišli su do televizijske kuće B92, s namjerom da daju izjavu o hapšenjima. Dok su na porti strpljivo čekali da ih primi dežurna novinarska ekipa, u zgradu je ušla interventna policija i izbacila ih uz obrazloženje da  nemaju zašto davati izjave medijima. Treba li uopće reći, B92 nije vidio ništa skandalozno u tome da mu interventna policija određuje tko može, a tko ne može davati izjave u programu. Nekoliko dana kasnije, izašao je članak u beogradskom “Blicu”, dnevniku otvoreno bliskom vladajućoj stranci, koji potpisuje njihov vodeći novinar Vuk Cvijić. U huškačkom se članku uhapšeni prosvjednici proglašavaju međunarodno povezanim anarhistima i “izazivačima incidenata”. Cvijić je tako praktički napisao javni proglas o onome što je policija pod političkim naređenjem izvršavala na terenu: izražavanje političkog stava je izazivanje incidenta i kazneno djelo, ako je stav različit od onog vladajuće politike. Spomenimo usput kako autor ovog članka nije anarhist i ne smatra se izazivačem incidenata. Dakako, ovo spominjanje anarhizma u Cvijićevom članku nema funkciju analize alternativnih političkih teorija, nego podsjećanja na prijašnji “incident”, prilikom kojeg je šestoro beogradskih anarhista ležalo šest mjeseci u pritvoru pod optužbama za međunarodni terorizam, da bi te krajnje pretjerane optužnice naposljetku bile potpuno odbačene.

Između ova dva slučaja doista postoji veza, ali ona nije u činjenici da je jedna osoba uhapšena u oba slučaja, niti to na bilo koji način dokazuje međunarodnu zavjeru protiv države Srbije, što sugerira Cvijić. Veza između ova dva slučaja je u tome što je i u jednom i u drugom riječ o kriminalizaciji političkog stava i besramnom političkom korištenju policije i pravosuđa za obračun s neistomišljenicima. Osim toga, ovi slučajevi jasno pokazuju licemjerje svih liberalnih lamentacija o progonima neistomišljenika u “drugoj” i “trećoj” Jugoslaviji, uz istodobne hvalospjeve “demokratskoj Srbiji”. Čini se da bi nasjedanje na parolu o europskoj Srbiji kao garanciji političkih sloboda moglo skupo koštati one koji se možda neće složiti sa svim postupcima vladajuće politike, ali to, uostalom, nije pouka koja se odnosi samo na Srbiju. U svakom slučaju, borba protiv političkog progona neistomišljenika i danas je nužnost, bez obzira na to – ili baš stoga! – što današnji režimi svoju demokratičnost i pluralizam proglašavaju neupitnima.