Povratak kući

Događaji sigurno nisu nepovezani. Samo što nas je posjetio papa Benedikt XVI, održavši dva govora, jedan za tzv. elitu u navodno narodnom kazalištu, i drugi za, po svim pravilima popularne, ali ne i narodne kulture, induciranu masu, na Hipodromu, stiže vijest kako ćemo ovaj tjedan “dobiti” i datum ulaska u EU. Tako nam je jedan državni poglavar koji se fura na duhovnjaštvo, kritiku zapadnog konzumerizma, seksualni puritanizam, socijalnu funkciju misterija i ispovjedi i tko zna što sve još ne, došao donijeti radosnu vijest – o čemu? Pa o tome da se integriramo, ne u evropski, već baš u evroatlantski vladajući svijet.

U svijet militarizma, imperijalizma, diferenciranog rasizma, sve odreda uvjetima neoliberalne globalizacije, u kojoj sutra i “naša” EU igra jednu od, iako ne i glavnu, ulogu.  Tako se ovaj Sveti Otac bez majke, samoproglašeni ekspert (objektivan, jer ih ne prakticira) za obiteljske odnose i ljudsku seksualnost, zajedno sa svojom družinom ovaj put, implicite, upustio i u problematiku međudržavnih integracija. Doduše, kao i u stvarima seksa, i na tom području njegova država navodno apstinira: Vatikan nije članica EU-a, a nije bogami ni UN-a. Što ga nikada nije sprečavalo da pozdravlja nastajanje jednih država, nestajanje drugih itd. i sl., sve u uvijek specifično shvaćenoj zajednici naroda, u kojoj su neki uvijek bili jednakiji od drugih. To spada valjda u legitimne katoličke interese, iako nikako ne isključuje krvnu žrtvu na svim stranama.

A kada već svi krvare i opet će krvariti, onda smo, u ime ozbiljnosti svjetske povijesti, na dobrom putu da se riješimo pogubnog relativizma koji je u jednom trenutku zaprijetio i samom opstanku majke Crkve. Po toj liniji trebalo bi nastaviti analizu mračnjačkih uloga tzv. svjetskih religija koje, usprkos doktrinarnom mirotvorstvu, nemaju problema s prepoznavanjem “svoje” strane i kađenjem svih aktualnih ratnih sukoba, čime oni dobivaju “viši” duhovni, a ne samo puko kapitalski smisao, koji se sada lakše skriva u pozadinu. To da nam Vatikan donosi sretnu vijest kako ulazimo u “neku vrstu elitnog ladanjskog kluba”, kako EU mogu zvati još samo provincijalni novinski “analitičari”, ti naši lokalni sluge političkih slugu centara kapitalske moći, nije slučajno. Ta poznata je uloga Vatikana i Njemačke pri “stvaranju” hrvatske države, pa je red da se babice o svom nedoraslom porodu i dalje brinu. Naročito kada domorodačka politička klasa uglas ponavlja nebuloze o “povratku kući”, u evroatlantski svijet na izdisaju, koji baš od nas traži da ga, vampirskog, hranimo svježom krvlju.

Moramo li zato sada ponovno konzumirati sto puta podgrijano jelo, koje govori da je “Hrvatska oduvijek bila dio Evrope, a to će sada biti i na političko-institucionalnoj razini”? Laž ove verzije jedne “vječne”, makar i crne, Evrope ne može prikriti relativnu novost i plitkost svoga postavljanja. Jer, taj pseudo-arhajski evropski kulturni krug, u koji da se vraćamo, danas je samo “kulturalistička” izvedenica jednog evroatlantskog svijeta pod američkom dominacijom – jedan provincijalni hantingtonizam, u koji ni pametniji pripadnici američke državne administracije ne vjeruju, ali ga, kao “duhovnu” nadopunu neoliberalne globalizacije, svejedno sprovode. Zato prije svakog eksplicitnog odgovora na pitanje o pripadanju i nepripadanju Evropi, na kraju krajeva i EU-u, treba, kako to čini i Samir Amin (npr. u svojoj knjizi “Obsolescent Capitalism” iz 2003), postaviti pitanje: postoji li danas neki svjetski relevantan evropski politički projekt (kojem se onda može pripadati ili nepripadati)? Negativan odgovor na to pitanje već smo skicirali: takav projekt, naime, NE postoji!

Ono što stvarno postoji jest jedan sjeverno-atlantski projekt (ili projekt trijade, koju čine SAD, Evropa i Japan), pod američkom komandom. Evropa je uspjela, ne bez našeg svjesnog i nesvjesnog učešća, da razbuca svoju političku idejnost, a sve svoje političke snage na nivou EU-a da uključi u jedan novi val kolektivnog imperijalizma u službi transnacionalnog kapitala prisutnog u EU-zemljama. Politička nesreća, da ne kažemo tragedija Evrope jest što je američku ideologiju neoliberalne globalizacije, koja je u toj zemlji prava državna ideologija (kojom država, dakle, može i manipulirati, dozirati je, pa čak i djelomično obustaviti), u jednom trenutku, koji traje već nekoliko desetljeća, bezrezervno prigrlila, bez onih državnih mehanizama kojima bi je mogla držati barem pod nekom kontrolom. Uz opasnost da pretjeramo u spekulaciji, mogli bismo reći kako je SAD svojedobno, prije 200 godina, nastao kao nekakva Evropa na čisto, bez feudalnih repova koje je ova, ne samo na rubovima, vukla. A da sada EU nastaje kao nekakav novi SAD na čisto, koja je u jednom trenutku trijumfalizma neutemeljeno povjerovala da može postati pobjednikom neoliberalne globalizacije. U stvarnosti, kada god se evropska politika svede na ekonomsku globalizaciju, kao što se sada svodi, uz prihvaćanje američkog političkog i vojnog vodstva, svjedoci smo pukog nastavka američke hegemonije. To je politički sadržaj onoga što se zove i evropskim demokratskim deficitom.

Stvoriti navodno zajedničku valutu – euro, iza koje možda stoji (dok mu se isplati) evropski transnacionalni kapital, ali ne i neka evropska vlada, pa onda evropski bankari u Frankfurtu polažu račun sebi samima i tzv. tržištu, ali nikakvoj vlasti, ni nacionalnoj niti nadnacionalnoj. Ili, stvarati zajedničke evropske vojne snage, bez evropskog zapovjedništva – samo zato da bi služile američkim imperijalnim ciljevima? Polutanstvo evropskog projekta, njegov “demokratski deficit”, proizlaze iz nepoštivanja nove realnosti multipolarnog svijeta, koji bi, u najboljoj evropskoj humanističkoj tradiciji, morao vidjeti i težnje za samostalnijim razvojem društava kao što su Rusija, Kina, Indija i tolike zemlje nekada Trećeg svijeta Azije i Afrike. Što je to politička Evropa mi bismo mogli znati s obzirom na ponavljane povijesne lekcije, revolucionarne i kontrarevolucionarne, koje nam je položaj na njenom rubu priskrbio. No, suspenzija znanja o 20-stoljetnoj historiji sada pokazuje konkretnu svrhu. Zato je i moguće da nas u Evropu “odvode” mračnjaci, u zemlji i svijetu, koji ne smiju vjerovati ni svojim narodima. Teška je ironija da kada takvi govore o uljudbi od stoljeća sedmog, ustvari misle na bonuse iz menadžerskih ugovora, zaštićene američkom vojnom silom i poslovnim tajnama švicarskih banaka. Lijek od te bolesti je jasan: umjesto nemogućeg bijega u evroatlantski svijet, kojemu ne pripadamo, početi se stvarno polako vraćati kući. U Jugoslaviju, na Balkan, u Evropu i Svijet.