Proizvodnja državnih umjetnika

Je li to bila alibi-utakmica ili iskrena nemoć koja se u sretnom trenutku izrodila u uspjeh, sada više nije važno. Ministarstvo kulture je prije nekoliko mjeseci najprije objavilo recesijsko “ne” novim članovima Zajednice samostalnih umjetnika koji imaju pravo na državnu subvenciju doprinosa, a zatim ipak našlo “sredstva” za njih šezdesetak. Ali, idila proširene zajednice neće trajati dulje od godine, jer će članstvo, svih 1.300 umjetnika, biti podvrgnuto reviziji zbog novog Zakona o samostalnim umjetnicima, koji bi trebao stupiti na snagu početkom sljedeće godine. Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, koji je Sabor usvojio 1996. godine, preimenovat će se u Zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti.

Da Zakon iz devedesetih ima očitih strukturnih i proceduralnih rupa, postalo je javnosti jasno negdje početkom 2006., kad je pukla bruka i digla se motika na vokalnu solisticu Severinu Vučković, koja je zahvaljujući knjigovodstvu ili benevolentnoj komisiji od države godinu dana ubirala doprinose za zdravstveno i socijalno osiguranje. U tadašnjoj medijskoj “fenomenologiji socijalnih parazita” nisu se, međutim, zalijepila još neka zvučna imena estrade, poput Olivera Dragojevića, Jasenka Houre ili Tončija Huljića, koji su u istom razdoblju koristili jednake usluge države. Ni porezna uprava nije imala što reći, jer su svi članovi poštovali odredbu o maksimalno sto tisuća kuna godišnjeg dohotka, koliko je potrebno za pravo na državne doprinose. O ostalim kriterijima za estradne glazbenike, ambicioznom postavljenom broju koncerata na “respektabilnim festivalima”, ne treba duljiti: to je ta čuvena terminološka metafizika što dovede do opuštene interpretacije prosudbene komisije.

Iza zatvorenih vrata

Dakle, na temelju legitimne i legalne nepravde na slučaju Severininih doprinosa, svaki je porezni obveznik prema (estradnom) slobodnjaku instantno izgradio klasni prezir, ne zamarajući se ostalim činjenicama i kontekstualnim puzzleom tog zanimanja. A taj je kontekst prilično star: još od 1947. godine država uplaćuje doprinose odabranim umjetnicima, a krovna udruga, Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, utemeljena je 1965. Ključno kuloarsko i teorijsko pitanje svrhe Zakona o samostalnim umjetnicima oduvijek je isto i dosadno, iako je jasno kao dan: je li osnovni kriterij prava na doprinose socijalna ili kategorija umjetnikove “izvrsnosti”? Pored financijskih kriterija i trogodišnjeg ritma revizije, umjetnički su uvijek važniji, pa Zakon o samostalnim umjetnicima nikad nije bio vođen idejom socijale. Socijalni kriteriji su, uostalom, u suprotnosti s imidžom jedine konzistentne kulturne politike na ovim prostorima – etatističke politike ulaganja u umjetničku izvrsnost. U kulturu državnih umjetnika.

Kad se stvari gledaju iz tog kuta, nacrt novog Zakona o pravima umjetnika postaje još zanimljiviji. Po defaultu Vlade Jadranke Kosor, a s razlogom užurbane hadezeovske harmonizacije EU standarda, zakoni se pišu kabinetski žurno, sa zatvorenim ili jedva odškrinutim vratima. Možda nacrt Zakona o umjetnicima, kako ga se sada odmila zove, zato nije na sva zvona razglašen na konferenciji za medije, iako se o njemu neartikulirano nabada već godinama? Možda je zato državna tajnica Nina Obuljen radnu verziju Zakona povjerila samo radnim skupinama sastavljenim od (dobrovoljnih) članova umjetničkih udruga, a ne svim članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU)? Kakogod, neće baš biti istina da su nacrt i radna verzija Zakona “procurili” u javnost preko insajderskih doušnika, kako se ponavljalo ovih dana u medijima. Na internetskoj stranici HZSU-a postoje dvije radne verzije Zakona, plus čitav arsenal obavijesti o statusu slobodnjaka, pa je moguće napraviti komparativnu analizu prošlog i budućeg zakona, a i vidjeti u čemu se HZSU tu ne slaže.

Novi Zakon samostalnog umjetnika otpočetka retorički smješta izvan socijalnog kriterija, naglašavajući njegov “neprijeporno značajan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti”, što će biti od koristi i značenja u jednom kasnijem članku. Ipak, prva i najvažnija razlika sastoji se u novopropisanom minimalnom cenzusu. Predviđa se smanjenje stečenih prava koje imaju samostalni umjetnici prema važećem zakonu uvođenjem minimalnog financijskog cenzusa koji bi iznosio 12 minimalnih plaća što sada podrazumijeva – izračunali su u HZSU-u – dohodak od 33.768 kuna godišnje. Određen je i maksimalni cenzus, koji iznosi 24 prosječne neto mjesečne plaće u Hrvatskoj.

Sljedeća novina je uvođenje Upisnika samostalnih umjetnika te kategorije stručnjaka u kulturi, čime se želi pokriti najšire polje kulturnoumjetničkih zanimanja: od kritičara do kulturnih producenata. Po uzoru na europska rješenja Centra različitih umjetničkih disciplina, predviđa se osnivanje nove javne ustanove ili Hrvatskog umjetničkog centra (HUC), kojim bi upravljao upravni odbor, predsjednik i ravnatelj. Naizgled jednostavno rješenje prilično je uzrujalo članove HZSU-a koji su sve članke s tim prijedlogom precrtali: tek jednog člana HUC-a imenovali bi njegovi djelatnici, a četiri člana Ministarstvo kulture.

Ognjištarski pristup

Također, veliko je nezadovoljstvo izazvano još jednom etatističkom intervencijom, promjenom sastava Stručnog povjerenstva koje odlučuje o kriterijima članstva. Suprotno dosadašnjoj demokratičnijoj praksi, Ministarstvo kulture imenovalo bi čak tri člana iz redova umjetnika i javnih djelatnika u kulturi, a samo dva člana na prijedlog strukovne umjetničke udruge. Novost je i članak koji će, nadamo se, proizvesti tornado u domaćem kulturnom miljeu: jedan umjetnik ne može istovremeno biti osnivač, član ili odgovorna osoba u više umjetničkih organizacija. Konačno, osebujan je tip diskrecijskog prava Stručnog povjerenstva iz članka 10. stavka 7, gdje se podnositelju zahtjeva može uskratiti pravo na doprinose čak i ako zadovoljava sve propisane kriterije ako se utvrdi da “njegovo umjetničko djelovanje u posljednjih šest godina ne predstavlja neprijeporno zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti”. Neprijeporni, a gotovo zaboravljeni, stari ognjištarski pristup.

Ali budimo pragmatični i točni. Zainteresirana javnost, ona koja dulje vrijeme ima solidan partnerski odnos s Ministarstvom, doista sudjeluje u radu na novom Zakonu o pravima umjetnika. HZSU pak tvrdi da se njihove sugestije nisu uzele u obzir: tko će znati što je od toga točno, ako samo buljimo u internetska izdanja nacrta zakona? Kojom prigodom će se objasniti zašto je ponovno moderno insistirati na etatizaciji i instrumentalizaciji državnih tijela? Vlada Jadranke Kosor je krajem 2009. donijela Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona i smjernice za njegovu primjenu objavila u 500 primjeraka, što je dovoljno cinična činjenica da je ista naša Vlada posve ignorira. Budimo onda realni i tražimo (ne)moguće sljedećih nekoliko mjeseci: hoćemo sporost institucija pri donošenju zakona!