Slobodanu Miloševiću zasluženi tretman kapitalca

Osim u optužnici koja njega osobno tereti za genocid, progone, istrebljenje, ubojstva i druge teške ratne zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, Ratko Mladić zauzima važnu ulogu u još 11 haških predmeta protiv drugih osoba, u kojima ga Haško tužiteljstvo također identificira kao jednog od glavnih sudionika udruženog zločinačkog pothvata s ciljem protjerivanja nesrba iz dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kako Haški tribunal, izuzmemo li sedam predmeta proslijeđenih nacionalnim pravosuđima, raspolaže s ukupno 70 predmeta, tih 12 predmeta koji navode Mladića kao člana udruženog zločinačkog pothvata čine više od šestine predmeta Haškog tribunala. Kada im se pribroji niz postupaka vođenih protiv različitih oficira bosanskih Srba, koji su djelovali prema njegovoj zapovjedi, Mladićevo učešće u haškim procesima još je veće. Gledajući predmete na ovaj način, vidljivo je da je Mladić u očima Tužiteljstva označen kao jedna od ključnih figura u ratnim zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih, uz Radovana Karadžića, koji se također ubraja u članove udruženog zločinačkog pothvata (UZP) u gotovo svim predmetima u kojima je tako označen i Mladić.

Crni rekorder

Haškom je tužiteljstvu, uz konkretne zločine koje je procesuiralo, upravo koncept UZP-a poslužio da uspije zahvatiti i cjelokupne zločinačke politike vođene na području bivše Jugoslavije, kojima su Karadžić i Mladić dali tako značajan doprinos. No kada se pregledaju haški predmeti jasno je da je, unatoč njihovoj istaknutoj ulozi, ključni predmet tužiteljstva u političkom smislu bio onaj protiv Slobodana Miloševića, čija je optužnica sadržavala tri odvojena UZP-a, po jedan za Hrvatsku, BiH i Kosovo. Ta optužnica tereti njega i druge članove političkog i vojnog vodstva Srbije za udruživanje s ciljem protjerivanja značajnog dijela albanskog stanovništva s Kosova. U Hrvatskoj, cilj udruživanja bio je protjerivanje Hrvata s trećine teritorija Hrvatske, dok je u BiH cilj bio protjerivanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija na koje su pretendirali bosanski Srbi.

Miloševićeva je optužnica kao članove UZP-a s ciljevima u Hrvatskoj i BiH navodila i druge jugoslavenske, odnosno srpske i crnogorske dužnosnike, poput Borisava Jovića, Branka Kostića i Momira Bulatovića, generale JNA poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, šefove Službe državne bezbednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, te huškače, organizatore i vođe paravojnih skupina poput Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana. U Hrvatskoj je ta lista još uključivala političke vođe pobunjenih Srba Milana Martića, Milana Babića i Gorana Hadžića, a u BiH tamošnje vojno i političko vodstvo s Mladićem, Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Biljanom Plavšić.

Iako je Milošević umro prije presude, iz optužnice je bila jasna intencija Haškog tužiteljstva da se osudi cjelokupna politika koju su srpski vođe, kako oni u Srbiji tako i oni u Hrvatskoj i BiH, vodili 1990-ih godina, a Tužiteljstvo je pokrenulo i progon većeg dijela ljudi koji su zajedno s njime bili označeni kao članovi UZP-a.

Sagledavajući ratna zbivanja iz perspektive haških predmeta, kojih se više od 70 posto odnosi na zločine počinjene od strane srpskih snaga, a desetak njih posvećeno je izravno progonu političkog vrha, nema dvojbe o tome da je za Haag politika u Srbiji, kao i srpska politika u Hrvatskoj i BiH u prvoj polovici 1990-ih bila zločinačka. To je, uostalom, već potvrđeno u nekoliko pravomoćnih presuda.

Šifra: UZP

Dobar dio predmeta protiv srpskih političkih, vojnih, obavještajnih i paravojnih vođa, koji su u optužnicama okarakterizirani kao članovi UZP-a, još uvijek je u pretresnom ili žalbenom postupku, no dio je i pravomoćno okončan, pa je u Hrvatskoj ta politika osuđena u procesima Martiću i Babiću, a u BiH presudama Krajišniku i Biljani Plavšić. Mladić, koji je prije prelaska na područje BiH zapovijedao jedinicama JNA u Hrvatskoj, označen je kao član UZP-a u sva četiri navedena predmeta, a Karadžić u svima osim u Babićevom, pa se njihova zločinačka uloga na neizravan način već četiri, odnosno tri puta našla u pravomoćnim presudama.

Protiv Karadžića i Mladića, dakle glavnog političkog i glavnog vojnog vođe bosanskih Srba, Haško je tužiteljstvo još za trajanja ratnih zbivanja u lipnju 1995. formiralo zajedničku optužnicu, kojoj je u jesen te godine dodana i optužnica za Srebrenicu. Predmeti su kasnije razdvojeni, pa je 2002, u mandatu glavne tužiteljice Carle del Ponte, za Mladića napisana posebna optužnica, u kojoj se tada javlja i formulacija o UZP-u. Aktualni glavni tužitelj Serge Brammertz sada je predložio još jednu izmjenu Mladićeve optužnice, koja bi bila usklađena s Karadžićevom, čime se otvara mogućnost da se njihovi predmeti ponovno spoje.

Kako se navodi u Karadžićevoj optužnici iz 2009. godine, on i Mladić bili su u BiH “ključni učesnici sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata”, a njihov cilj bio je “trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo”. Uz njih dvojicu, te već osuđene Krajišnika i Biljanu Plavšić, u Haagu su u tijeku i procesi protiv ministra policije bosanskih Srba Miće Stanišića i načelnika Centra službi bezbednosti u Banjaluci Stojana Župljanina, također optuženih da su bili članovi UZP-a s istim zločinačkim ciljem. Od pripadnika struktura iz same Srbije, za progon nesrba iz dijelova BiH terete se spomenuti šefovi Službe državne bezbednosti Stanišić i Simatović, Vojislav Šešelj te Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba i najviši oficir Vojske Jugoslavije, kojem su Mladić i njegovi oficiri poput Stanislava Galića i Dragomira Miloševića bili podređeni, s obzirom na to da su, iako su služili u Vojsci Republike Srpske (VRS), bili oficiri Vojske Jugoslavije.

Ubojstva u logorima

Procesi ovim ljudima, koji bi trebali potvrditi učešće samih struktura iz Srbije u zločinačkim politikama provođenima u BiH, nisu još došli ni do prvostupanjske presude. No Haag je Galića i Miloševića, zapovjednike Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, pravomoćno osudio na doživotni zatvor, odnosno 29 godina zatvora zbog granatiranja Sarajeva. Također, zbog zločina u Srebrenici osuđen je visoki oficir VRS-a Radislav Krstić na 35 godina, u tijeku je proces Zdravku Tolimiru, a u žalbenom postupku i proces Vujadinu Popoviću i još šestorici suoptuženika iz VRS-a, koji su nepravomoćno osuđeni na kazne od pet godina do doživotnog zatvora.

Od 77 haških predmeta, čak ih se 45 odnosilo na zločine koje su srpske snage počinile u BiH, a oni, uz spomenute procese vođama i zapovjednicima, obuhvaćaju i velike zločine poput Srebrenice, Prijedora i opsade Sarajeva ili zlostavljanja i ubojstva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Također, Haag je pravomoćno osudio i nekoliko pojedinačnih izrazito zvjerskih zločina koje su pripadnici srpskih snaga počinili u BiH.

Što se tiče Hrvatske, Tužiteljstvo zločinačku politiku vođa pobunjenih hrvatskih Srba namjerava još dokazivati u predmetu protiv Hadžića, posljednjeg haškog osumnjičenika nedostupnog sudu. Osim postupaka protiv njega, Babića i Martića, koji obuhvaćaju politički i vojni vrh, naravno navodeći konkretne zločine, poput istrebljenja Hrvata iz brojnih općina ili Martićevog raketiranja Zagreba, optužbe za zločine u Hrvatskoj dio su i spomenutih procesa Šešelju i šefu Generalštaba Vojske Jugoslavije Perišiću. Zajedno s prekinutim postupkom Miloševiću, Haag je za zločine srpske strane u Hrvatskoj pokrenuo ukupno 11 postupaka, a od većih konkretnih zločina obradio je samo Vukovar kroz procese Slavku Dokmanoviću i oficirima JNA Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, te Dubrovnik u predmetima protiv oficira JNA Miodraga Jokića, Pavla Strugara i Vladimira Kovačevića.

Bošnjaka najmanje

U vezi srpske zločinačke politike na Kosovu pokrenuta su dva predmeta, oba s kvalifikacijom o UZP-u s ciljem progona Albanaca. U jednom je pomoćnik srpskog ministra policije Vlastimir Đorđević nepravomoćno osuđen na 27 godina zatvora, a u drugom su na visoke zatvorske kazne nepravomoćno osuđeni bivši potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije Nikola Šainović i skupina visokih vojnih i policijskih zapovjednika.

Velika većina haških procesa koji su kroz koncept UZP-a optužili ili osudili cjelokupne politike vođene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji, zapravo se odnosi na srpske vođe. Protiv Bošnjaka, odnosno, kako ih Haag naziva, bosanskih Muslimana, nije podignuta takva vrsta optužnice, a od pet predmeta protiv njih, u tri su donesene pravomoćne osuđujuće, a u dva oslobađajuće presude. U tijeku je jedan proces protiv trojice zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, koji se terete za udruživanje s ciljem uklanjanja srpskih civila iz zone pod njihovom kontrolom, dok se preostala dva haška politički relevantna udružena zločinačka pothvata odnose se na politiku koju je 1990-ih vodio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Haag je protiv hrvatske strane u Hrvatskoj vodio samo tri predmeta, od kojih su se dva odnosila na progon i zločine nad Srbima u Medačkom džepu, onaj protiv generala Janka Bobetka, koji je u međuvremenu umro, te onaj protiv Mirka Norca i Rahima Ademija, koji je proslijeđen Hrvatskoj.

Politički je relevantan treći predmet, u kojem su zapovjednici operacije “Oluja” Ante Gotovina i Mladen Markač nedavno nepravomoćno osuđeni na visoke zatvorske kazne, i to kao članovi UZP-a na čelu s Tuđmanom, a kojem su pripadali i drugi visoki hrvatski politički i vojni dužnosnici, s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva nakon oslobođenja dijelova Hrvatske, s kojih je ranije bilo protjerano hrvatsko stanovništvo.

Osude politika

Politika tadašnjeg hrvatskog vrha našla se i u optužnici protiv bosanskih Hrvata Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka i četvorice drugih zapovjednika HVO-a koji čekaju na prvostupanjsku presudu, a koje Tužiteljstvo tereti da su učestvovali u UZP-u s ciljem etničkog čišćenja Muslimana i drugih nehrvata s područja tzv. Republike Herceg-Bosne, zajedno s Tuđmanom, hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, generalom Bobetkom i predsjednikom Herceg-Bosne Matom Bobanom. Uz ovaj predmet, za zločine snaga bosanskih Hrvata u BiH, a najviše u Lašvanskoj dolini, pred haškim sudom vodi se još 11 predmeta, koji su većinom pravomoćno okončani.

Bez obzira na to što se može dvojiti je li Haško tužiteljstvo izvelo pred međunarodni sud sve najteže zločine i što čak i neke dobronamjerne udruge dovode u pitanje visine kazni odmjerenih pojedinim zločincima, iz pregleda haških predmeta vidljivo je kako je Tužiteljstvo nastojalo uz procesuiranje konkretnih, često zvjerskih ubojstava i tortura, obuhvatiti ratna zbivanja ciljajući na osudu cjelokupnih zločinačkih politika, uključujući i učešće Srbije i Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj i BiH te učešće Hrvatske u ratu u BiH.

Nakon smrti pojedinih glavnih aktera ovih politika, upravo bi postupci ljudima kao što su Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Momčilo Perišić, Vojislav Šešelj i drugi, trebali dati konačnu hašku sliku o zločinačkim politikama vođenim 1990-ih.