Stepinac i njegovi demoni

Jaz između kardinalova života i djela i namijenjene mu svetačke uloge

Stepinac i njegovi demoni

Riječima povjesničarke Zorice Stipetić: Kako vjerovati da se kardinal Alojzije Stepinac usprotivio obama totalitarizmima, da je pomagao i pravoslavnima i židovima te da je bio posvećen samo Bogu, kada ima toliko svjedočanstava koja takvu sliku značajno korigiraju?

Alojzije Stepinac bio je čovjek primjernog humanizma, čija je sudbina bila živjeti pod dvjema diktaturama, različitima no objema protiv čovjeka, pa se borio protiv obje; prvo protiv ustaškog režima koji se činio da ispunjava želje o autonomiji i neovisnosti, ali zapravo je to bila lažna autonomija jer je bila instrumentalizirana od Hitlera i za njegov račun. Kardinal Stepinac je to dobro shvatio i branio je pravo čovječanstvo protiv tog režima braneći Srbe, Židove, Rome – tako je papa Benedikt XVI prije nekoliko dana zborio na grobu izvjesnoga budućeg sveca Rimokatoličke crkve.

Nama preostaje, međutim, da po tko zna koji put malo propitamo afirmativne navode o pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, nalazeći da u njegovu slučaju ipak nipošto nije sve bilo tako nedvosmisleno, naprotiv. Štoviše, riječima povjesničarke Zorice Stipetić: Kako vjerovati da se kardinal Stepinac usprotivio obama totalitarizmima, da je pomagao i pravoslavnima i židovima te da je bio posvećen samo Bogu, kada ima toliko svjedočanstava koja takvu sliku značajno korigiraju?

Nacionalni i ideološki naboj

S obzirom na vokaciju naše sugovornice, nećemo smetnuti s uma specifični historijski kontekst u kojem je živio i djelovao Alojzije Stepinac.

– Nadbiskup Stepinac je, načelno, svoj stav prema totalitarizmima – nacizmu i komunizmu, dok je prema fašizmu znatno blaži – formirao, naravno, sukladno enciklikama papa Pija XI i Pija XII, stav koji je i danas crkveno oficijelan. Ali, to nije isti odnos: neke se stvari u nacizmu smatraju grešnima, neke zabludama, dok se komunizam smatra najvećim neprijateljem vjere, zatirateljem Boga, što je apsolutna osuda koja isključuje raspravu – riječi su dr. Zorice Stipetić.

Veoma slično mišljenje o izrazitijem crkvenom antagoniziranju spram komunizma negoli nacizma i fašizma kazat će ovom prilikom i fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je doktorirao na temi “Katolička crkva u BiH i NDH” i čiju izjavu za “Novosti” donosimo u okviru uz ovaj tekst.  Uostalom, takav je odnos Crkva velikim dijelom zadržala do danas, u čemu treba tražiti i motive za uzdizanje lika i djela Alojzija Stepinca, mučenika realiziranog tek poslije rata.

A Zorica Stipetić nastavlja:

– Postoje objavljeni izvještaji još prije Drugog svjetskog rata o strastvenoj zainteresiranosti nadbiskupa Stepinca za politiku nacionalnu, ali i međunarodnu. Diktatura kralja Aleksandra I, koja je zabranila sve stranačke institucije, omogućila je snažno jačanje crkvenih organizacija, društvenih i kulturnih, koje su pod vjerskom egidom nosile moćan, ne samo nacionalni, nego i određeni ideološki naboj, kao nikada dotada u hrvatskoj povijesti. Po samodefiniciji, to su “radikalni Hrvati i radikalni katolici”. Tako se u Hrvatskoj uoči rata brojne institucije pod kontrolom Kaptola politički praktično približavaju nacizmu i fašizmu. Još u doba Španjolskog građanskog rata, mnogi katolički mediji deklarativno su za tamošnje fašiste.

Rogoborio u dopisima

Alojzije Stepinac ni sam nije plošna historijska ličnost; taj nekadašnji solunski dobrovoljac srpske vojske s konca Prvoga svjetskog rata, a koji se na rodni Žumberak vraća s činom potporučnika, na početku Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji objeručke dočekuje uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

– Nadbiskup je već 12. travnja 1941. izrazio zadovoljstvo i zahvalnost zbog uspostave NDH – kaže dr. Stipetić – a trajno ju je smatrao temeljnom vrijednošću kao državu Hrvata. Smatrao je da ona “nije učinila onoliko zla koliko govore Srbi, a učinila je mnogo dobra”. Ali, u toj su državi stravični masovni pokolji Srba počeli već potkraj travnja i trajali su cijelu godinu.

Stepinčeva malne apsolutna lojalnost ustaškom režimu ogleda se jasno u činjenici da je veći dio rata on protiv zločina zapravo rogoborio isključivo mimo šire javnosti, u službenim dopisima vlastima. Tako je 14. svibnja 1941. poslao ustaškom poglavniku Anti Paveliću protestno pismo zbog ubojstva 260 Srba u Glini. Ali, već do glinskog masakra pobijene su bile tisuće hrvatskih Srba, dok će kasnije isti režim doći glave upravo desecima tisuća Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Tek potkraj 1943. godine, dvije i pol godine nakon prvih masovnih likvidacija, nadbiskup je održao propovijed ispred zagrebačke katedrale, kada konačno osuđuje zločinačku endehazijsku praksu. No, dotad su već bili pobijeni gotovo svi koje se kanilo pobiti u okviru ustaškoga genocidnog projekta. A među ostalim valja pripomenuti i to da je Stepinac taj govor izrekao nedugo poslije atentata na njegova brata, inače partizanskog simpatizera.

I prije i nakon toga umnogome katarzičnog istupa, pak, Alojzije Stepinac vršio je svoju svećeničku misiju kudikamo više u skladu s potrebama NDH negoli kontra nje: držao je “Te Deum” i o rođendanima te države i o rođendanima samog Pavelića. Isturio se rizično tek donekle, ako ćemo pravo, ne dovodeći istinski u pitanje vlastitu sigurnost niti komfor svoje institucije i službe. Za jednog svećenika, naročito tako visoko rangiranog, bilo je to daleko premalo i kalkulantski nedostojno. A tu sramotu Crkva nam uporno natura kao vrhunsko dostignuće svoje moralnosti.

Nije riskirao vlastiti život

Doduše, osobnim je zalaganjem Stepinac spasio određeni broj progonjenih nekatolika, ali treba uzeti u obzir da tim akcijama nikada nije prevršio mjeru prihvatljivu samim ubojicama. Ugledni naš publicist i nakladnik Slavko Goldstein o tome je za “Novosti” rekao:

– Kardinal Stepinac je naročito nastojao spašavati ljude u mješovitim brakovima, pa i židove koji su prešli na katoličanstvo. Obično je u takvim pokušajima tražio suglasnost ustaških vlasti. Ponekad je uspijevao, a češće nije. No, mislim da u svim tim nastojanjima nije bio dovoljno energičan i da je u najmanju ruku propustio protiv onakvih progona istupiti na vrijeme i javno.

S tim u vezi je i poznata priča da je Stepinac u biti zavrijedio počasnu titulu Pravednika među narodima, koju izraelski Memorijalni centar holokausta Yad Vashem dodjeljuje još od 1963. godine. Ipak, teško je bilo previdjeti da zagrebački nadbiskup nije prilikom spašavanja Židova ispunio jedan od temeljnih uvjeta za stjecanje spomenute počasti: nije riskirao vlastiti život.

Bez obzira na činjenicu da se kasniji komunistički režim ponio prema Stepincu i Crkvi prvenstveno osvetnički, o čemu nešto više ovdje govori fra Petar Jeleč, pred nama ostaje upadljiv jaz između objektivnog Stepinčeva djela i namijenjene mu svetačke uloge. Obavljena beatifikacija jest isključivo u domeni Crkve – koja za to ne treba svjetovnih revizija – no ostaje nam zaključak da što potpuniju istinu o Stepincu treba dosljedno izricati zbog šire društvene funkcije crkvenih protokola, zbog toga što su oni u krajnjoj liniji ipak namijenjeni svima nama.

Fra Petar Jeleč: Stepinac se nije na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma

Povijesno je neodrživa teza da se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na isti način borio protiv komunizma i nacifašizma kako se to pokušava revizionistički prikazati u crkvenim publikacijama s hagiografskim tendencijama. Borba nadbiskupa Stepinca protiv komunizma bila je jasna i dosljedna od početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i po­slije), dok je borba protiv nacizma i fašiz­ma imala svoju evoluciju i nije bila otpočetka tako jasna i nikad tako odlučna kao protiv komunizma. Ta evolucija se vrlo jasno može vidjeti i iz analize njegovih pisanih dokumenata i javnih nastupa, a i čitanjem katoličkog tiska za vrijeme rata. U Crkvi se fašizam i nacizam jednostav­no smatralo manjim zlom od komuniz­ma.

Isto tako je neodrživa teza da se radi o “ratnom zločincu”, “najvjernijem suradniku ustaškog režima”, kako je to kroz dugi niz godina plasirano u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do najnovijeg vremena. A knjiga i publikacija koje još uvijek zastupaju takvo stajalište moguće je pronaći i na stranim jezicima. Stepinac je na završetku rata bio podvrgnut montiranom procesu i nevino osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Milovan Đilas u svojim memoarima napominje kako je Stepinac osuđen ne toliko zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata, koliko zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću tj. zbog “njegova opozicionarstva posle rata”.

Usprkos nekad diplomatskim, nekad žestokim kritikama nekih postupaka tadašnjih vlastodržaca, Stepinac se nikad nije u potpunosti distancirao od ustaškog režima i sve do kraja rata davao je podršku opstanku “hrvatske države”. Nekad je čak nalazio i opravdanja za neke postupke državnih vlasti, te nabrajao “mnoga dobra” koje je učinila ustaška vlast, što svjedoči njegovo pismo iz svibnja 1943. upućeno vatikanskom državnom tajniku Maglioneu.

Stepinac se u brojnim prilikama zauzimao za progonjene ljude raznih vjeroispovijesti i nacionalnosti i o tomu postoje brojna dokumentirana svjedočanstva. Je li mogao i trebao učiniti više, to pitanje ostaje otvoreno za daljnja istraživanja. O Stepincu će se moći donijeti konačan sud tek onda kad javnosti budu dostupni dokumenti iz Vatikanskog arhiva za razdoblje Drugog svjetskog rata (dosad je pristup omogućen samo dokumentima do 1939).

Igor Lasić

Što o kardinalu piše povjesničar Jozo Tomasevich u svojoj knjizi “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945”

Teško da bi se Stepinca moglo nazvati žestokim antifašistom

Povjesničar Jozo Tomasevich, autor obimna djela “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija”, u kojem obrađuje i djelovanje Katoličke crkve u NDH-u, posebno se osvrnuo na Stepinčevu ulogu u tom vremenu. Prema podacima objavljenima u knjizi, nadbiskupa se teško može doživjeti kao borca protiv fašizma i osobu koja je “napravila sve kako bi spasila Srbe, Židove i Rome u NDH”, kako je isticano za nedavnog papinog posjeta.

Tomasevich citira zapis iz Stepinčeva dnevnika, u kojem iznosi izrazito antisrpske stavove, pa dan nakon vojnog puča u Beogradu, 27. ožujka 1941, piše: “Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.”

Nadbiskupovi obožavatelji godinama ističu proteste koje je Stepinac upućivao Paveliću zbog progona. “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao sramotna ljaga čitavi Jasenovac za NDH… ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske”, dio je pisma koje je Stepinac 24. veljače 1943. uputio ustaškom poglavniku. Međutim, ono nije upućeno zbog genocida, nego zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u logoru!

Od početka zločina nad Srbima, Židovima i Romima, Stepinac je znao što se događa. Tomasevich to dokazuje, između ostalog, i pismom mostarskog biskupa Mišića, koji 7. studenoga 1941. Stepincu opisuje ustaške zločine nad Srbima u Hercegovini. Mišić piše da su ustaše “iskoristili nastrane instinkte masa, podržali slabije ljudske strane, da je strahota, što je iz toga proizašlo. Suprot lieka nigdje. Ljude se hvatalo kao zvjerinje, klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu mušku i žensku bacali u jame (…)”

Tek 1. listopada 1943. nadbiskup u propovijedi kaže: “Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.” Ova propovijed bila je usmjerena prvenstveno protiv nacista, koji su nekoliko dana ranije kod Krašića ubili Stepinčeva brata.

Početkom 1941. Pavelićeva vlada izdaje odredbu o prelazu s jedne na drugu vjeru, a Odjel za bogoštovlje povjerava se franjevcu Radoslavu Glavašu. Branitelji Stepinca tvrde kako je preobraćenja nadbiskup koristio samo zato da bi zaštitio pravoslavce. Krunski dokaz je direktiva koju je Stepinac podijelio svećenicima, a u kojoj stoji da je “zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali iz uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”. Međutim, Tomasevich naglašava kako je ova bilješka napisana samo na komadu papira, na kojem nema nadbiskupova potpisa; na suđenju Stepincu ova uputa nije spomenuta, ali ipak se smatra autentičnom.

Kada je jugoslavenska vlada u egzilu od Vatikana zatražila da pokuša zaustaviti progone pravoslavaca, Stepinac 24. svibnja 1943. piše papinskom državnom tajniku, kardinalu Maglioneu. Pismo naziva “srpskom propagandom, koja služi samo tome da u očima Svete Stolice, umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj”. Stepinac dodaje da se “okrutnost na koju se žale Srbi javila tijekom nacionalne revolucije”, a za zločine odgovornima smatra “neodgovorne pojedince”, koji idu protiv “ugleda Vlade”, pa je “mnogo tih  neodgovornih osoba strijeljano naredbom Vlade”.

Stepinac tvrdi kako je nasilje samo odgovor na progone Hrvata u međuratnom razdoblju i naglašava kako se NDH bori protiv abortusa i pornografije. Za oboje su, prema njemu, odgovorni Židovi i Srbi. NDH je uvela vjeronauk u škole, kaže Stepinac, zabranila psovanje, bori se protiv komunista i masona, povećava plaće svećenicima, gradi crkve, pa joj je Crkva na taj iskaz dobre volje uzvratila istom mjerom.

Zanimljivo, homoseksualne brakove Stepinac nije spomenuo, vjerojatno zato što su svi endehazijski gejevi već bili smaknuti.

Saša Kosanović