Šuma na vezama

Reklamna invazija T-HT-a na hrvatski medijski prostor u prvim ljetnim danima doseže svoj sezonski vrhunac: ekrani, plakati i novinske stranice prekriveni su magentom, obitelji, prijatelji i kolege druže se u ekstatičnom zanosu mobilne komunikacije, svi smo pozvani da „živimo zajedno“. Pod prigodnom parolom „Čuvajmo šume jer šume čuvaju nas“ korporacija, doznajemo iz jednog oglasa, vrijedno radi na revitalizaciji opožarenih područja; nagovara nas i da mobitelom snimimo glazbeni filmić pa osvojimo neku od brojnih nagrada; poručuje da „bezbrižno surfamo“ i da „zamrznemo račun, a ne zabavu“; pozvala nas je na T-Mobile INmusic festival u Zagrebu; u suradnji s Hrvatskom obrtničkom komorom i još nekoliko velikih tvrtki pokrenula program „Obrtnik & partner“; malim je poduzetnicima pripremila ponudu „timskoga“ surfanja internetom…

A kada ovome pribrojimo nedavnu dodjelu nagrade T-Portala za najbolji domaći roman, pred nama su, evo, sva lica jedne uzorne, proaktivne, user-friendly tvrtke. Ona je društveno odgovorna, ali i razigrana. Poslovno ambiciozna, ali i rasplesana. Uvijek pri ruci korisnicima. A voli i pročitati dobru knjigu.T-HT-ov imidž ovdašnja je paradigma medijskoga glancanja slike uspješne, moćne postindustrijske firme. Ništa neobično: i njegova je poslovna politika paradigma funkcioniranja jedne takve tvrtke. Strategija „racionalizacije poslovnih procesa“ i „povećanja efikasnosti“, recimo, predviđa da u razdoblju od 2002. do 2014. otkaz dobije više od polovice radnika. U skladu s tim, broj će zaposlenih već početkom iduće godine biti racionalno i efikasno spušten s početnih 11 300 na 5700. Istodobno, korisnici svoje usluge plaćaju po skoro najvišim cijenama u Europi, barem kada se troškovi odmjere s BDP-om. A kada ovome pribrojimo odranije poznatu činjenicu da je privatizacija Telekoma – uz lakejsku asistenciju visoke politike – podrazumijevala privatno preuzimanje javne infrastrukture, digitalne telekomunikacijske kanalizacije, pred nama su, evo, i sva naličja jedne uzorne, proaktivne, user-friendly tvrtke. Ona povećava broj stabala, ali smanjuje broj radnika. Pomaže poduzetničke inicijative, ali osiono kontrolira visinu cijena na svome segmentu tržišta. Uvijek je uz nogu vlasnicima. A voli i otimati javno dobro.

Prebučna tišina

O tom dijelu priče, jasno, reklame ne govore, osiguravajući pritom ubrizgavanjem oglašivačkoga novca u sve one „čitanije“, „gledanije“ i „utjecajnije“ medije da o njemu ne progovori ni bilo tko drugi: promocija T-HT-a odvija se tako u duhu legalnoga reklamnog reketa, pod prigodnom parolom „Čuvajmo šutnju jer šutnja čuva nas“. Ovako učinkovito nametanje jednoglasne oglasne tišine, očito, može sebi priuštiti samo korporacija čiji je položaj opasno blizak monopolističkom. E sad, da slobodnotržišna logika kompetitivnosti vodi prema okrupnjavanju tržišta nije nova vijest; da tu činjenicu svakako treba prikriti jednako je stara zadaća neoliberalne ideologije: „Dok su vrijednosti natjecanja gurnute u prvi plan, stvarnost je sve veća konsolidacija oligopolističke, monopolske i transnacionalne moći unutar nekoliko centraliziranih multinacionalnih korporacija“, kako stanje stvari opisuje David Harvey u Kratkoj povijesti neoliberalizma.

T-HT nam stoga nudi retoričku kompenzaciju za načelno antipatičan lik centralizirane multinacionalne korporacije: iz bogate ljetne reklamne ponude našega teleoperatera, za ulogu „guranja vrijednosti natjecanja u prvi plan“ izdvojili smo kampanje namijenjene obrtnicima i malim poduzetnicima.Tamo, oni su poletni, vedri i optimistični. Oslanjaju se na pouzdanu pomoć velikoga telekomunikacijskog brata, poput onoga razdraganog cvjećara kojem T-HT-ovci donose novu opremu u oglasu za program obrtničkoga partnerstva. Prvenstveno im je stalo do povezivanja: u spotu za „timsko“ surfanje zaposlenici neke malene tvrtke – zgodni, mladi i urbani, kako već reklamni kod nalaže – odlaze na zajedničko jedrenje, zorno prikazujući koliko je team-building cool & fun i kako se „raditi zajedno“ u svijetu hiperdizajniranoga postmodernog poslovanja s lakoćom pretapa u „živjeti zajedno“. Veselje je novopečenih jedriličara zarazno, pa čovjek niti ne stigne promisliti o finoj ironiji situacije: neprocjenjivi značaj povezivanja uposlenika promovira firma koja cijelo vrijeme radi na tome da se riješi što više svojih radnika. Ali tako to, valjda, i treba izgledati kada njihova povezanost prestane biti pitanje solidarnosti, sindikalne borbe i ostvarivanja zajedničkih prava pa postane stvar menadžmenta, „optimizacije poslovanja“ i štednje vlasničkih para…

Vedri zadrugarski duh

Sličnu je priču pričala i nedavna kampanja za tzv. FlexBiz tarife: u njoj se grupica dostavljača, cvjećara, kuhara i slastičara organizira ad hoc kako bi odradila catering za neku veliku poslovnu konferenciju – uz presudnu podršku T-Mobileovih „fleksibilnih“ poslovnih tarifa, jasno. U igri su svi ključni elementi mitologije maloga poduzetništva: prilika za uspjeh koju samo treba ugrabiti; vedri zadrugarski duh složnih ruku kao kontrapunkt surovoj kompetitivnosti tržišta; fleksibilnost, ta magična riječ koja priziva svijetle perspektive širenja biznisa dok prikriva logiku nesigurnog, privremenog, prekaritetnog rada.

Zato i nije slučajno što se ovakve kampanje pumpanja poduzetničkog elana plasiraju baš u proljeće i rano ljeto, uoči sezonskih zapošljavanja i epizodnoga rasta gospodarstva na ugostiteljski pogon; zato i nije neobično što završna scena spota za FlexBiz tarife tako precizno sažima cijelu priču o maskiranju interesa velikih korporacija slavljenjem kompetitivnosti i „jednakih šansi za sve“. U toj sceni, naime, voditeljica onog catering-tima pobjedonosno se smješka, zadovoljna obavljenim zadatkom, dok pozadinom promiču mutne siluete poslovnjaka okupljenih na konferenciji. Metafora, dakako, nije namjerna, ali je ipak vrlo jasna – guranje maloga poduzetništva u prvi plan služi samo tome da bi se veliki igrači, u drugome, neometano i neprimjetno bavili „ozbiljnijim“ i unosnijim stvarima.

Nešto, dakle, kao planska ekonomija za suvremeno doba: sve dok u prvome planu napeto pratimo što to mali poduzetnik poduzima, u drugome nećemo uspjeti vidjeti što nam veliki oduzima.