Šutnja koja razdire

Peti Dani Sarajeva u Beogradu donijeli su tradicionalno proljetnoj manifestaciji vidno osvježenje: Selmu Spahić, mladu sarajevsku rediteljku koja je režirala čak tri predstave, od čega jednu premijernu. To je “Hipermnezija”, regionalni projekt čiju produkciju potpisuju Hartefakt fond i beogradski BITEF teatar, koja predstavlja priče osmero glumaca i glumica (Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Sanin Milavić, Damir Kustura, Jelena Ćuruvija, Alban Ukaj, Tamara Krcunović i Milica Stefanović) rođenih u istoj državi, a koji danas žive u trima različitima, BIH-u, Srbiji i Kosovu. Analizirajući preko njihovih autobiografskih priča ono prešućeno u procesu odrastanja i porodičnim odnosima, publika je mogla uvidjeti koliko su društvene i političke okolnosti na ovim prostorima uticale, mijenjale, razorile ili očuvale porodice.

Za predstavu ste raspisali konkurs za autobiografska pisma: koji su bili kriteriji pri odabiru glumaca?

– Ključni kriterij je bio zanimljiv odnos prema biografiji i, naravno, glumački kvaliteti; bitno je napraviti distancu i u jednom trenutku shvatiti da autobiografski materijal prestaje biti tvoj i postaje pozorišni. To nije jednostavno. Glumački je vrlo važno da imaš tu vrstu zrelosti, da shvatiš da je suština svega predstava i ono što predstavom želimo da kažemo, a ne tvoj lični materijal. Bilo mi je važno da glumci imaju zdrav i zreo odnos prema profesiji i prema vlastitoj biografiji.

Koliko je pisama stiglo?

– Ne puno, oko 20. Zahvalna sam svima, jer je to što su pisali iznjedrilo temu: 80 posto pisama pisano je majci ili ocu, to je bilo zanimljivo. Ključno je bilo da dobijemo odgovor na pitanje šta je to o čemu na ovim prostorima najviše šutimo i kome najviše tajimo.

Ljekovita distanca

Najupečatljiviji su detalji života za vrijeme ratova: jeste li željeli da fokus bude na tome?

– Ne, to je nastalo kasnije. Većina pisama su pisma majci ili ocu. Pisali su zašto šute, prešućuju, zašto nešto nisu nikada mogli da kažu. Neka su pisma pisana drugim ljudima, s kojima su imali drugačije odnose. Uglavnom je pisano sa žaljenjem što se o nečemu nije govorilo. Devedesete su došle u fokus nakon što sam odabrala glumce. Predstava nije a priori politička, političko je tu jer su se izdvojili upravo ti ljudi. Znala sam da će se to dogoditi kada se nađemo u istoj prostoriji, to je ono što je nama zajedničko a što prešućujemo. Postalo mi je zanimljivo što je tih osmero ljudi u devedesetima bilo u ranom djetinjstvu ili u ranim tinejdžerskim godinama, što je značilo da imaju potpuno drugačiju vizuru u odnosu na ono što smo dosad viđali na filmu i u pozorištu. Ta činjenica osvježavajuće vizure rata je zanimljiva.

Glumci u predstavi prolaze kroz neku vrstu katarze. Koliko je umjetnost dobar način za suočavanje s traumama, posebno za žrtve rata?

– To je kompleksno pitanje. Postoji terapijski proces kod žrtava rata, posebno kod silovanih i zlostavljanih žena. Nekada nije dobro da se u ime svjedočenja ponovno otkopavaju te rane, a  onda se pusti da žrtve opet budu same. Bitno je da budemo svjesni koliko je to kompleksan i spor proces i da neke stvari nikada neće zacijeliti. U predstavi smo se trudili da pokažemo tri različite vizure, negdje treba progovoriti iz sve tri tačke. Bitno je govoriti, ali s pozicije činjenica. Fokus nam nije bio traumatski događaj, ali on izbija na površinu. Tanka je ta granica estetizacije, postoji nešto što je zadatak terapeuta. Neke od tih stvari su mogle da podstiču i neke kompleksnije psihološke procese. Umjetnost, pogotovo pozorišna, je divna: kao glumac uspijevaš da se distanciraš, kažeš da je to scena, nešto što će da komunicira s nekim kome se možda dogodilo slično.

Predstava bi, uz druge glumce i priče, odlično djelovala i u drugim krajevima, gdje ima previše neispričanog ne samo u odnosima s roditeljima nego i na relaciji žrtva-zločinac?

– Važno je da igra u svim takvim sredinama, ona komunicira s publikom ne samo iz gradova iz kojih su glumci, nego i s onom iz Leskovca, Rogatice, istočne Bosne… Glumce nisam ni birala po mjestu rođenja. Predstava može da živi i u drugim gradovima, jer je moguće prepoznavanje na istom nivou. Nije mi bio cilj da spajam bivšu Jugoslaviju. Ovo se baš poklopilo.

Veće od života

Već ste radili predstavu vezanu uz porodicu: koliko je ona danas stup društva?

– Svih osmero glumaca ima različite stavove i odnose s porodicom. Ima onih koji u nju ne vjeruju, drže je arhaičnom strukturom koja ne dopušta slobodu individue zbog patrijarhalnog ustrojstva i konzervativnog odgoja. Tu je i rodna diskriminacija, bitniji je sin od kćeri. No, činjenica je da od roditelja ne možeš pobjeći, jer si baš njihova kombinacija. Bez porodica, ma kako bile raštrkane, ne bi uspijevalo da se održi društvo.

Politika je, nažalost, neizostavni dio i naših života i pozorišta. Kakav je vaš stav o političkom teatru?

– Ne bavim se a priori političkim teatrom, to nije moj senzibilitet. Razmišljala sam da radim predstavu koja je rubna, ekstremna, gotovo agresivno politička, ali sam uvidjela da imam otpor prema takvom pozorištu, ne kada ga gledam, nego kada ga radim. Političko pozorište je vrlo značajno, pomjera puno stvari. Dokumentarni teatar priča vlastite priče, podsjećajući da je to možda snažnije od bilo koje metafore. Postoje snažni autori, poput Olivera Frljića, koji hrabro i bez ikakve političke korektnosti govore da neke stvari nisu u redu. To je bitno za društvo.

U Sarajevu je teatar imao ogromnu ulogu za rata, bio je jedan od oblika borbe za opstanak. Kako je danas?

– Puno sam slušala o predstavama rađenima za vrijeme rata. Tu su režirali Susan Sontag, Haris Pašović, moj profesor na Akademiji. Ta vrsta angažmana gdje publika pod granatama dolazi na predstavu, bez obzira na to šta se dešavalo, to je fascinantno. Te su predstave bile veće od života. Nakon rata se izmijenila struktura stanovništva, publika se djelomično izgubila. Postoji tradicija određenih pozorišta koja imaju standardnu publiku, ali se malo radi da se privuče nova. Treba ohrabrivati alternativne grupe: osim institucionalnog teatra, malo je toga gdje se mladi organiziraju. Ali i to se postepeno mijenja.