Zametnuti tragovi smrtonosne bakterije

Tri tjedna nakon izbijanja zaraze smrtonosnim sojem bakterije escherichie coli, kojom je zaraženo oko dvije tisuće ljudi, 22 ih je umrlo, a preko 600 njih razvilo po život opasne komplikacije, vlasti Njemačke, u kojoj je epicentar zaraze, još nisu otkrile njezin izvor. Spekuliralo se s nekoliko vrsta svježeg povrća, s grahom i klicama, prerano su “optuženi” krastavci iz Španjolske, a europska industrija povrća pretrpjela je gubitke zbog straha kupaca i zabrane uvoza povrća od strane Rusije, iako testirani uzorci nisu potvrdili niti jednu od pretpostavki.

Štoviše, stručnjaci predviđaju da se izvor zaraze možda neće ni saznati jer je prehrambeni sustav postao previše globaliziran da bi se moglo ući u trag opasnoj bakteriji, a zalihe sumnjive hrane zbog kratkog vijeka već su ili pojedene ili bačene, čime se znatno smanjio broj uzoraka.

Opasna mutacija

Početkom lipnja Svjetska organizacija za hranu potvrdila je da su znanstvenici iz Medicinskog centra Hamburg-Eppendorf i Instituta za genomiku u Pekingu izolirali “unikatni” soj pod nazivom EHCH O104:04, sličan sojevima pronađenima u Njemačkoj 2001. i u Centralnoafričkoj Republici 2002, ali “virulentniji i toksičniji”, budući da u sebi sadrži gene dvaju sojeva, te smrtonosni toksin Shiga i takozvano “ljepilo” koje bakteriju vezuje za crijeva oboljelih.

Njemački Institut Roberth Koch potvrdio je i da je bakterija otporna na 15-ak vrsta antibiotika iz osam različitih klasa, zbog čega je oboljele praktički nemoguće liječiti. Simptomi se kreću od vodenastog ili krvavog proljeva, pa do dosad rijetko viđenih psiholoških promjena kao što su nemogućnost izražavanja, zbunjenost i nagli ispadi agresivnosti, a naročito je opasan hemolitičko-uremijski sindrom (HUS), po život opasna bubrežna komplikacija koja je prisutna kod više od četvrtine pacijenata. Stručnjake je zbunila i činjenica da su većina oboljelih žene, a ne djeca i starije osobe kako je to uobičajeno kod drugih sojeva E.coli, što ih je navelo na zaključak da je izvor zaraze povrće, koje žene konzumiraju češće i u obilnijim količinama.

Iako mutacije bakterija nisu neuobičajene, pa su tako zabilježene stotine pojedinačnih slučajeva zaraze nekim od sojeva, epidemije su izbile još samo dva puta, 1996. godine u Japanu, kada je oboljelo deset tisuća ljudi, a 12 ih je umrlo, te u Kanadi 2000, kada je umrlo sedam osoba od dvije tisuće oboljelih. Ni soj koji se pojavio u Njemačkoj nije sasvim nepoznat jer je ranih 1990-ih u Južnoj Koreji zabilježen jedan slučaj, no ovo je prvi put da je zaražen veći broj ljudi.

Zamršeni lanci

Za razliku od prethodnih slučajeva zaraze, kada su pacijenti obolijevali zbog zaraženog mesa ili mlijeka, Institut Robert Koch ustanovio je da je većina oboljelih jela rajčice, salatu i krastavce, povrće koje raste blizu zemlje, pa se tako moglo zaraziti opasnom bakterijom. Ustanovljeno je da je povrće uvezeno iz Španjolske, a sumnja je bačena na gnojivo od životinjskog izmeta, iako su španjolske vlasti tvrdile da njihovi farmeri takva gnojiva ne koriste, a testovi su pokazali da krastavci zaista i nisu prijenosnici.

Njemački znanstvenici potom su se usredotočili na organske klice s jedne farme u Donjoj Saskoj, no testiranja su također bila negativna. Prema posljednjim informacijama magazina “Der Spiegel”, dosadašnji dokazi upućuju da je zaraza krenula s veletržnice povrća u Hamburgu, ali se ne zna je li do zaraze došlo prilikom proizvodnje na nekoj farmi, pakiranja ili transporta.

S obzirom na to da je većina povrća već ili testirana ili bačena, sve je manja vjerojatnost da će se odgovor na ovo pitanje pronaći. Slično misli i Eve Mitchell, savjetnica EU za hranu i vodu, koja na portalu “The Ecologist” piše da “priroda našeg industrijaliziranog sustava hrane čini sve težim odrediti što se događa”, s obzirom na to da su “lanci opskrbe proizvodima, koji povezuju farmere s potrošačima, sve više konsolidirani u rukama nekoliko multinacionalnih kompanija i sada se protežu cijelim svijetom, miješajući zajedno velike količine proizvoda od različitih farmera, šaljući ih u udaljene krajeve i koristeći nove tehnologije za produljenje vijeka trajanja na policama”.

Nakon objave njemačkih vlasti da su izvor zaraze španjolski krastavci, tamošnja vlada najavila je da će tražiti reparacije za gubitke od 225 milijuna eura tjedno, pa su se europski mediji raspisali kako je ova zaraza još jedan pokazatelj razjedinjenosti i disfunkcionalnosti Europske unije. Dio javnosti smatra da su izgubljeni milijuni vrijedni spašavanja života, dok drugi misle da nije trebalo izlaziti s optužbama prije dokaza o izvoru zaraze.

Pljušte optužbe

Optuživanje se nastavilo na najvišim EU razinama, pa je tako belgijska ministrica poljoprivrede Sabine Laruelle kritizirala Njemačku zbog “nemarnog objavljivanja upozorenja koja su se kasnije pokazala netočnima”, dok je John Dalli, europski povjerenik za zdravstvo i potrošačku politiku poručio da je “ključno da nacionalne vlade ne požuruju s informacijama prije bakteriološke analize, jer to širi neopravdanu paniku i stvara probleme proizvođačima hrane”.

Njemačka ministrica poljoprivrede Ilse Aigner uzvratila je, pak, da je zaraza “europski problem”, te da su upozorenja davana u cilju “spašavanja ljudskih života”. Unija je najavila da će kompenzirati poljoprivrednike sa 150 milijuna dolara, no pobunile su se Španjolska i Francuska jer taj iznos čini samo trećinu procijenjene štete.

 

Dunja Perković, dr. mikrobiologije u HZZO-u

Problem je u industriji mesa

Antibiotike često koriste da se životinje, budući da ih se uzgaja u nehumanim uvjetima, ne bi razbolijevale, a potom se njihov izmet koristi za gnojenje nasada povrća

Iako se ovih dana moglo čuti da E.coli živi isključivo u crijevima ljudi i nekih životinja, dr. Dunja Perković, specijalistica medicinske mikrobiologije u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, za “Novosti” je objasnila da se “vrsta E.coli, zajedno s cijelom porodicom enterobacteriaceae, ubraja u takozvane ubikvitarne ili sveprisutne bakterije koje se nalaze i u tlu, vodama i bilju, a ne samo u probavnom sustavu raznih životinja i čovjeka, pa je potpuno normalno da se takve sveprisutne bakterije mogu naći i na raznim vrstama povrća”.

– Ujedno valja naglasiti i da su enterobacteriaceae vrlo otporne na vanjske uvjete i preživljavaju i u nepovoljnom okolišu, a mogu se umnožavati i tamo gdje su vrlo oskudni izvori za njihove prehrambene potrebe. Primjerice, 2006. godine kod nas su nađene salmonele, koje pripadaju istoj porodici i slično su otporne na uvjete okoliša, u mljevenom papru iz uvoza. Pronađeno je šest različitih serotipova, od kojih su tri vrlo rijetka i nema ih u široj populaciji. Iako papar sadrži kapreonsku kiselinu koja je baktericidna i nema nikakvih hranjivih supstancija, salmonele su preživjele – objašnjava dr. Perković.

Prema nekim tezama, srž problema s mutiranom bakterijom E.coli ne bi ni trebalo tražiti u povrću, već u industrijskoj proizvodnji mesa, u kojoj se antibiotici često koriste da se životinje, budući da ih se uzgaja u nehumanim uvjetima, ne bi razbolijevale, a potom se njihovi izmet koristi za gnojenje nasada povrća. No, dr. Perković napominje da je upotreba antibiotika u stočarstvu i peradarstvu u EU-u zabranjena već 15-ak godina, pa bi tako i u Hrvatskoj pravila trebala biti usuglašena s onima EU-a.

– Upravo ovih dana izolirana je višestruko otporna E.coli iz organa peradi, a radi se o jednom većem uzgajivaču koji uredno i redovito kontrolira svoje proizvode prije nego što ih pošalje u prodaju. Taj je soj, između ostalih antibiotika, otporan i na ciprofloksacin, vrlo učinkovit antibiotik, srodan jednom drugom koji se svojevremeno davao u krmivo za piliće. No, hrvatski građani ne moraju strahovati od opasnih mikroorganizama dok god imamo takve savjesne uzgajivače peradi – dodaje dr. Perković.

U javnosti su se pojavile i teorije prema kojima nije moguće da se u prirodi dogodi mutacija koja bi bakteriju učinila otpornom na toliki broj antibiotika, već da opetovano izlaganje bakterije antibioticima, nužno za takvu otpornost, može biti provedeno samo u laboratorijskim uvjetima. Tako ni naša sugovornica “ne isključuje u potpunosti mogućnost laboratorijskog dizajniranja ovakve višestruko otporne bakterije, nakon kojega bi ona ili slučajno izašla ili namjerno bila puštena”.

– Spontano se u prirodi ipak mogu stvarati rezistentni sojevi, iako to obično ima postupan tijek, a vrlo rijetko dolazi do iznenadne pojave takvih sojeva. No, nije posve nemoguće – primjer za to je pojava rezistentnih enteropatogena u zabačenim krajevima Afrike, gdje antibiotici sasvim sigurno nisu bili u upotrebi prije više od 30 godina – zaključuje dr. Dunja Perković.