Zaštićeno polje mržnje

Sezona je gotova: na dan izlaska ovoga teksta hrvatska nogometna reprezentacija odigrat će protiv Gruzije – kao što sportski komentatori znaju reći – presudnu utakmicu kvalifikacija za Europsko prvenstvo, stadion Poljud bit će – kao što sportski komentatori vole naglasiti – ispunjen do posljednjeg mjesta, splitski navijači skandirat će – kao što to sportski komentatori teže prešutjeti – morbidne ustaške parole, a onda se svi skupa možemo odmarati oko dva mjeseca, do početka novoga ciklusa klupskih natjecanja.

Razumniji među ljubiteljima nogometa, koji svoje vrijeme ulažu u gledanje dvoboja snažnijih europskih ekipa, mogli su u toj sezoni, najviše zahvaljujući rasplesanoj Barceloni i teško objašnjivom Leu Messiju, vidjeti lucidna proigravanja, duhovite driblinge, discipliniranu maštovitost taktičkih formula; oni pak skloniji mazohističkim seansama praćenja hrvatskih natjecanja, opet su gledali spor, nepovezan, bizarno loš nogomet, bez rezultatske neizvjesnosti i poteza koje bi se moglo upamtiti; ono što je bilo zanimljivo, događalo se uglavnom izvan terena.

Škola nogometnog zdravlja

Evo stoga kraćeg popisa zastranjenja koja se pacificirajućim medijskim diskursom svrstavaju u kategoriju “afera”, uz napomenu da ćemo se, zbog prostornih gabarita teksta, ograničiti samo na dva-tri posljednja tjedna. Što je, ipak, sasvim dovoljno kako bi se stekao bogat uvid u mikrofloru muljevitoga dna domaćih nogometnih institucija: Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik prvoplasiranog Dinama, u najnovijoj eskapadi s onu stranu zdravoga razuma i Kaznenog zakona, na press konferenciji proziva novinara čijim pisanjem nije zadovoljan “moralnom i estetskom nakazom”, prijeteći mu javno fizičkim nasiljem; Hrvoje Maleš, novoizabrani predsjednik drugoplasiranog Hajduka, brzo pridobiva naklonost isprva skeptičnih navijača, nakon što je objavljena fotografija na kojoj pozira s ustaškom kapom na glavi; predsjednik trećeplasiranoga Splita Ante Žužul priveden je u jednomjesečni pritvor zbog izvjesnih financijskih kontradikcija na kojima počiva njegovo sudjelovanje u izgradnji autoceste Rijeka-Zagreb…

I moglo bi se ovako, idući niz tablicu upravo okončanoga prvenstva, spustiti vrlo, vrlo nisko, ali sasvim je dovoljno dodati popisu recentnijih bravura činjenicu da je predsjednika HNS-a, Vlatka Markovića, UEFA upravo kaznila sa 10.000 eura zbog izjave da u njegovoj reprezentaciji nikada ne bi mogli igrati homoseksualci – jer “na sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi” – pa da se zaključi kako institucionalizirani nogomet danas u Hrvatskoj funkcionira prvenstveno kao učinkovit ideološki vremenski stroj, koji vas u svakom trenutku može vratiti dvanaest ili petnaest godina unatrag, u doba kada su se prijetnje novinarima, ustaški folklor ili agresivna homofobija bez otpora stapali s normama javne komunikacije.

Mladenačka nepromišljenost

Daleko od toga da vježbe iz političke korektnosti u proteklom desetljeću nisu prekrivale ekonomsku crvotočinu nelegalne lokalne i legalizirane globalne korupcije, daleko od toga da priču o političkim retardacijama domaćega nogometa treba pripovijedati u autorasističkom kodu “nedosegnutih standarda razvijenoga svijeta”: izbori za predsjednika FIFA-e, baš kao i izbori za predsjednika HNS-a, farsična su travestija demokratskih procedura; kladioničari namještaju utakmice i u Bundesligi, kao i u HNL-u; navijači talijanskoga Lazia i ruskoga Zenita na stadionima veselo podižu desnice u zrak… Pa ipak, domaći nogomet, upravo zato što je toliko loš i nezanimljiv (utakmice Prve lige, primjerice, gledalo je prošle sezone u prosjeku smiješnih 1.940 posjetitelja) djeluje kao karikirana verzija ovih bjelosvjetskih malformacija; a karikature, eto, imaju barem tu prednost da, naglašavajući opskurna mjesta, omogućuju da ih lakše i bolje vidite.

Nije da ovo naročito pomaže domaćim komentatorima: ušančeni u navodnoj apolitičnosti sportskih rubrika, mitologizirajućem diskursu “bolje prošlosti” ili u pojednostavljenoj teoriji odraza koja, recimo, u degutantnom desničarenju ovdašnjih navijača vidi tek neutralnu refleksiju šire društvene situacije, oni mahom – uz iznimku ili dvije – pletu medijske narative satkane od lamentiranja nad “skandalima”, “ispadima” i drugim devijacijama ili od moraliziranja nad filofašizmom navijačke mladeži. Ono što neizbježno ostaje izvan skučenog eksplanatornog okvira takvih komentara elementarna je činjenica da je nogomet kakav imamo – taj povlašteni prostor nacionalne, rasne i rodno-seksualne nesnošljivosti – neprestano sistemski proizvođen i stvaran, nadziran i održavan, i to na zakonodavnoj, političkoj i medijskoj razini.

Jer posljednji Mamićev prostakluk, kao ni brojni slični prije njega, neće biti sankcioniran, niti će isprovocirati novinarski bojkot; jer je Maleševe modne preferencije Nadzorni odbor Hajduka, u kojem glavna riječ pripada Gradu Splitu, popratio nevoljkom opomenom, prihvaćanjem objašnjenja da je riječ o “mladenačkoj nepromišljenosti” i jednoglasnom podrškom u daljnjem radu; jer je izborničke meditacije Vlatka Markovića Županijski sud nepravomoćnom presudom interpretirao kao “osobni stav” koji, dakako, ne podliježe kažnjavanju; jer, kada u petak navečer Poljudom zagrmi složno “Za dom spremni!” kao što odjekuje na svakoj utakmici hrvatske reprezentacije, televizija neće prekinuti prijenos, ni organizator susret.

Financiranje “svetinja”

Temelji ovoga sustavnog kombiniranja sirovoga govora mržnje i beskrupulozne eksploatacije javnih resursa postavljeni su benevolentnim državnim otpisivanjem golemih dugova Dinama i Hajduka, kako bi oni nastavili igrati ulogu lokalnih “svetinja” na račun poreskih obveznika, a učvršćivani permanentnim medijskim interesom koji ima malo veze s realnim zanimanjem gledatelja za torturu igre na ledinama domaće lige; na njima se onda gradi famozni “kult reprezentacije”, momčadi čiji su rezultatski uspjesi promjenjivi, ali je sudjelovanje u kreiranju nacionalističkih fantazija stalno.

Zato, kada idući put Mamić bude urlao pred kamerama, Marković tumačio vlastita shvaćanja suvremene medicine, a “uvijek vjerni” navijači formirali tijelima kukasti križ na tribinama, treba ignorirati uobičajenu medijsku retoriku “ekscesa” i pojedinačne psihopatologije: nogomet kakav imamo institucionalno je stvoreno, štićeno i razvijano polje kolektivne mržnje, čija je jedina funkcija da generira sasvim partikularne profite.