Danima se ne smiruje bura u Srbiji oko knjige “Zloupotrebljene institucije – Ko je bio ko u Srbiji 1987-2000”, koju je nedavno objavio Fond “Biljana Kovačević Vučo” i o čijem smo predstavljanju pisali u prošlom broju “Novosti”. Na knjizi su autori Dušan Bogdanović i Biljana Kovačević Vučo (do prerane smrti, prošle godine) radili pune tri godine, uz pomoć cijele skupine istraživača.

Rezultat je oko 1.300 imena onih koji su od Osme sjednice 1987. do smjene režima Slobodana Miloševića u jesen 2000. zauzimali važne funkcije u političkom životu, bili zastupnici u parlamentu, predsjednici raznih upravnih odbora, politički funkcionari, suci i tužitelji bliski režimu, novinari koji su sudjelovali u ratnoj i političkoj propagandi početkom devedesetih. Ukratko, oni koje se, kako to kaže Bogdanović, moglo naći u vrhu piramide Miloševićeve vlasti. Knjiga je, inače, tek početak, jer je tu i internetska baza podataka, koja će i dalje biti nadopunjavana, u skladu s napretkom istraživačkog procesa (www.javnidosije.rs).

Buka, bijes i ozlojeđenost

U Srbiji, u kojoj je izostala bilo kakva vrsta lustracije, čak i usprkos Zakonu o lustraciji, ovakva knjiga jest pionirski pothvat. Jest da je nešto slično izašlo davne 1995. s istom temom, tko je tko u Srbiji, ali tog djela odavno nema na policama knjižara, a i bavilo se pitanjem na posve drugi način i ne s onima koji su sjedili u tada još nenačetim institucijama Srbije.

Dušan Bogdanović u razgovoru za “Novosti” kaže da je godinama testirao važnost takve knjige. Naime, dok je bio u Njemačkoj, u diplomatskoj službi, na vidnom mjestu u biblioteci  držao je knjigu u kojoj su bili popisani “svi (važni) Hitlerovi ljudi”. Niti jedno druženje ili večera nisu prošli bez da je netko posegnuo za tom knjigom, tek da vidi je li i netko od njegovih predaka na tom sramotnom spisku. Početkom 1990-ih godina, u dva toma, objavljena je i knjiga o komunističkoj nomenklaturi u bivšem DDR-u, kao dokumentirani leksikon elita Istočne Njemačke nakon ponovnog ujedinjenja sa Zapadnom. Istraživači Fonda “Biljana Kovačević Vučo”, kaže Bogdanović, u određivanju linije do koje će zahvatiti u hijerarhiju institucija, konzultirali su eksperte iz Belgije, Češke, Njemačke i drugih zemalja koje su u tome imale iskustva.

Čim je knjiga promovirana, digla se buka i počeli su se javljati uvrijeđeni. Vuk Drašković, za kojeg je navedeno da je 1999. bio potpredsjednik Vlade SRJ, zakukao je da se, eto, našao u istoj knjizi sa svojim ubojicama. Knjiga je, kaže on, pisana “u tradiciji komunističkog prekrajanja historije i falsificiranja istine”, a nema ni riječi o deset godina borbe SPO-a i demokratske opozicije protiv Miloševića, njegovom hapšenju i ostalom.

Matija Bećković ironizira, pa kaže da su autori knjige trebali dodati još i brojeve telefona, pa bi tako dobili “žute strane”, Milomir Marić (kojem se Bogdanović u jednoj TV-emisiji ispričao, jer je pogrešno navedeno da je diplomirao, a nije, na Fakultetu političkih nauka) optužuje da je sve “prepisivačina” spomenutog “tko je tko” iz 1990-ih, dok profesor Zoran Stojiljković i politički analitičar Dušan Janjić zamjeraju knjizi “nedostatak metodologije”. Stojiljković kaže da puko nabrajanje ljudi i njihovih funkcija, bez ikakvih kvalifikacija i objašnjenja, ne predstavlja analizu.

Koalicija za zaborav

Međutim, jedna jedina pogreška (zanemarimo li Marićev fakultet) dogodila se prostom zamjenom identiteta, pa je jedan profesor krivo upisan kao pomoćnik ministra za telekomunikacije u Miloševićevom režimu, a on je – baš suprotno – bio na drugoj strani. Autori su se ispričali, pogrešku ispravili na internetskoj stranici, a u knjige koje ovih dana trebaju izaći iz tiska bit će umetnuti ispravak i isprika.

Bogdanović kaže da knjiga nije popis “loših momaka”, riječ je o upotrebi i zloupotrebi institucija za proizvodnju zla nad vlastitim narodom i bivšim zbratimljenim republikama u vrijeme Miloševića, ali dodaje da su i institucije zloupotrebljavale neke ljude. Ta je knjiga upravo o institucijama i jednom društvenom sustavu koji je zalutao i još luta, te je sve ono što se u Srbiji danas događa posljedica onoga što su država i društvo radili s institucijama u razdoblju od 1987. do 2000.

Bura koja se digla pokazuje koliko je lustracija bila neophodna Srbiji i da čuveni sporazum aktualne koalicijske Vlade s Miloševićevim socijalistima da prošlost zaborave, da ih rehabilitiraju i s njima vladaju zemlji nije donio pomirenje, nego trajne diobe i svađe.