Balkan nije jedina prijetnja Šengenu

Načelo EU-a o slobodi protoka roba, informacija i ljudi opasno je nagriženo, pogotovo kada su u pitanju ljudi. Afričke i bliskoistočne revolucije, uz malu pomoć nas s Balkana, prvi su put  dovele u pitanje doktrinu zvanu Šengenski sporazum: Danska razmišlja o ponovnim graničnim kontrolama, a Belgija i Holandija svoje su nezadovoljstvo usmjerile, tradicionalno, k Balkanu, posebno prema Srbiji i Makedoniji. O problemima azilanata, mogućem povratku viznog režima i nedavnoj odluci Evropskog parlamenta da olakša davanje azila pripadnicima LGBT populacije razgovarali smo s Tanjom Fajon, članicom Komiteta za građanske slobode i pravdu Evropskog parlamenta.

Koliko su realne najave da bi se zbog velikog priliva azilanata iz Srbije i Makedonije ponovno mogao uvesti vizni režim?

– Realne bi bile da srpske vlasti nisu preduzele neke jako bitne mjere. Prema izvještajima Evropske komisije, Srbija je učinila par presudnih koraka, ali problem još postoji. Najveći je u Belgiji i Njemačkoj i dobro je da vlasti čine sve da bi smanjile broj azilanata. Jača kontrola na granicama i radi se sve da ljudi koji izlaze iz zemlje i traže azil znaju da je to nezakonito. Najčešće su to pripadnici nacionalnih manjina, Romi i Albanci. U proceduri je usvajanje dokumenta koji bi olakšao uvođenje suspenzije bezviznog režima.

S Kosovom o liberalizaciji

Koliko je taj dokument pojednostavljen u odnosu na onaj kojim se ukidao vizni režim,  zahtijeva li izjašnjavanje svih 27 članica?

– Dio je već poznate regulative, inovacija je da će u slučaju neke alarmantne situacije u jednoj od zemalja članica EK slati eksperte, što skraćuje proceduru, pa će Vijeće u vrlo kratkom vremenu moći usvojiti suspenziju. No, to je zasada tek prijedlog.

Po podacima Eurostata, Srbija i Makedonija su u vrhu zemalja po broju azilanata. To pokazuje ozbiljan problem u odnosu prema manjinama, jer upravo one najčešće traže azil. Je li pooštravanje izlaska rješenje? Problem se time neće riješiti.

– Naravno da neće, Srbija mora uraditi puno više za pripadnike svih nacionalnih manjina,  Rome, Albance ili neke treće. Treba stvoriti uvjete za normalniji život i spriječiti izdavanje falsifikata i nelegalnih dokumenata. Tu su učinjeni neki pozitivni koraci, pa imamo manje azilanata. Ali nije problem samo vizna liberalizacija Srbije, Makedonije ili drugih balkanskih zemalja, danas je u pitanju i promjena šengenskih pravila u samoj Uniji. Cijela atmosfera je vrlo negativna, puno građana iz “trećih zemalja” dolazi na granice EU-a i građani se plaše, vlasti stvaraju uvjete za populističku i nacionalističku retoriku i idemo u nekom vrlo lošem smjeru. Zato svi zajedno moramo stvarati uvjete da zaštitimo slobodu kretanja.

Ima najava da će se olakšati vizni režim za građane Kosova. Koliko je to realno, s obzirom na to da sve članice EU-a nisu priznale Kosovo?

– Teško mi je danas zamisliti situaciju da imamo zemlju ili enklavu gdje žive građani koji još ne mogu slobodno putovati. To izaziva više kriminala i više nelegalnih izlazaka iz zemlje. Zato mislim da je realno da će Kosovo uskoro početi pregovore, vjerojatno će prvi signal iz Brisela stići nakon godišnjih odmora. No, to je tek početak otvaranja dijaloga. Ukidanje viza ovisi o trajanju pregovora, o tome koliko će brzo Kosovo parafirati dokumente, sprovesti kontrolu granica, mjere protiv kriminala i korupcije. Bit će to dug put, ali je bitno stvoriti uvjete da se i ljudi s Kosova slobodno kreću. Drugo je pitanje je li to moguće: često čujemo da zemlje koje imaju problem s priznanjem, nemaju problem i s time. Sada je bitno da Kosovo započne proces.

Građanima Kosova ograničeno je i kretanje po regiji, primjerice Bosni i Hercegovini, koja zbog Republike Srpske još nije priznala Kosovo. Bi li se na to moglo utjecati nekim mehanizmom EU-a?

– U pitanju je bilateralni dogovor. Bilo je nekih inicijativa ministara u regiji da se omogući bar neka sloboda kretanja. U regiji trebamo dobru suradnju, znači i slobodno kretanje. Bitan je kontakt između ljudi. Otvaranje granica znači da ljudi mogu da putuju, to je osobito bitno za mlade. Nije dobro imati neki mali zatvoreni dio. Sa strane EU-a nema mehanizama kojima se to može osigurati, to je stvar suvereniteta svake zemlje.

Lakše za LGBT osobe

Evropski parlament nedavno je usvojio deklaraciju kojom se olakšava procedura za davanje azila osobama LGTB orijentacije. Koliko je odnos prema LGBT osobama uvjet za održavanje viznog režima, olakšavanje dobivanja azila, pa i primanje u EU?

– Treba stvarati uvjete da svi imaju jednaka prava, bez obzira na vjeru, rasu, boju kože, jezik ili spolnu orijentaciju. Donedavno u evropskim direktivama za dobivanje azila nismo imali stavku sexual orientation. Danas imamo vrlo malo zemalja članica koje daju azil. Nemamo harmonizaciju, mislim da tu mogućnost pružaju samo Njemačka i Belgija. Na granici EU-a se često događa da vrate azilante iz Irana uz savjet da ne deklariraju javno svoju seksualnu orijentaciju. To je vrlo loše, moramo napraviti nešto da ti ljudi imaju istu mogućnost kao drugi da zatraže azil. Pitanje je, naravno, kako to dokazivati, čitala sam da su neke azilante slali na medicinski pregled da bi ustanovili jesu li LGBT osobe. Atmosfera prema LGBT zajednici u ovoj regiji i cijeloj istočnoj Evropi nije dobra, čak ni u Sloveniji: prije nekoliko dana na ulici su pretukli Britanca koji je u razgovoru s prijateljem rekao da je gay.

Odluka Parlamenta je nekako koincidirala s događanjima u Splitu? Koliko je odnos balkanskih zemalja prema LGBT populaciji bio pokretač te deklaracije?

– Bilo je i u prošlosti ideja unošenja seksualne orijentacije u evropske direktive, ali dosada se u tome nije uspjelo. Sada imamo promjenu direktiva, koje su u proceduri. Možda to i jest posljedica onoga što se zbiva na Balkanu, ali imamo sličan problem i u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj… Zato se na evropskoj razini pokušavaju stvoriti uvjeti za jednakost.