Bruka u Bruxellesu

U lijepu se bruku uvalila Evropska unija oko izbora u Hrvatskoj. Doduše, ako se i najvećim gadovima priznaje presumpcija nevinosti, treba je priznati i njoj. Ali, kako nas je baš ona godinama i desetljećima učila da imamo fini nos za gadarije ove vrste, nema razloga da se ne reagira na njih i kada se njuše s njene strane. Riječ je, pogađate, o najavi iz Poljske, nove polugodišnje predsjedateljice Unije, da bi pristupni ugovor s Hrvatskom mogao biti potpisan na prijelazu iz studenog u prosinac. A to je, gle ti vražje slučajnosti, samo nekoliko dana uoči 4. prosinca, za kada je Jadranka Kosor prethodno najavila parlamentarne izbore.

Dobro, nisu Poljaci tu najavu baš decidirano izrekli, ali kako je ogromna većina promatrača to tako shvatila, opravdano je uslijedila opća konsternacija što konzervativna većina u EU-u tako otvoreno ide na ruku HDZ-u, svojoj sestrinskoj stranci iz Hrvatske. Svi smo se, istinabog, navikli kao na manje-više normalno da desne stranke u EU-u favoriziraju HDZ, a lijeve SDP. Ali hej, ovakav cirkus, u kojem je Jadranka Kosor očito u četiri oka dogovorila satnicu hrvatskih (!) izbora s eurokratima u Bruxellesu, kako bi onda oni tome prilagodili satnicu potpisivanja pristupnog ugovora – to naprosto ne može biti normalno. A je li neočekivano? Pa, s obzirom na stvari koje smo posljednjih godina naučili o EU-u baš i ne, iako u javnosti i dalje postoje optimistični stereotipi zbog kojih se to često ne vidi, pa najprije raščistimo s jednim od takvih koji se najžilavije održavaju.

Kada je riječ o odnosima Evropske unije sa zemljama ex-Jugoslavije, obično se, zapravo manje-više uvijek, govori o tome što Bruxelles od njih traži ako žele postati članice EU-a. To su, navest ću samo najvažnije, suradnja s Haagom, sređivanje pravosuđa, povratak prognanih i izbjeglica, zaštita manjinskih prava itd. Na tome je Bruxelles natukao moralni autoritet ništa manji nego papa među katolicima, ili Djed Mraz među njihovom dječicom, ali… Ali, nikada se ne govori o tome što Unija od budućih članica ne traži. To je kao kuća velik propust, jer se iz toga vidi što je i tko je EU, ništa manje nego iz onoga što ona od budućih članica traži, ponekad i više. Dakle, što EU ne traži od budućih članica?

Ne traži se, recimo, da slijede nekakav zajednički evropski standard zdravstvene zaštite, dakle ne moraju se držati nekog minimuma te zaštite, pa mogu otvoriti vrata privatizaciji zdravstva koliko hoće. Drugim riječima, nedostupnost zdravstva sve širem krugu ljudi ne smatra se u ujedinjenoj Evropi nikakvim propustom ni grijehom. Nikakvim grijehom ne smatra se ni držati godinama i desetljećima na burzi nekoliko stotina tisuća nezaposlenih. Nikada, baš nikada, iz Bruxellesa nije stigao u Zagreb zahtjev da se dostavi evidencija nezaposlenih niti se to spominje kao ikakav uvjet za članstvo u EU-u. Dobro, reći će netko, zašto bi to i bio uvjet kada se zna da je tzv. fleksibilizacija u politici zapošljavanja, bolje reći nezapošljavanja, službena politika i svih članica Unije? To je, uostalom, i jedan od zaglavnih kamenova neoliberalnog kapitalizma u Evropi danas, pa je logično da kada su ga ugradile sadašnje članice EU-a, onda to isto očekuju i od budućih. Hm, recimo da je tako, iako nije isto biti nezaposlen u bogatoj ili u siromašnoj zemlji, ali to je za neku drugu priču.

Sada, međutim, slijedi primjer gdje su sasvim otvoreno prisutni dvostruki kriteriji, koji favoriziraju miljenike sadašnje desne administracije u Bruxellesu. Odande nikada nije stiglo ni slovo prigovora Hrvatskoj u vezi nevjerojatne činjenice da je u njoj na popisu birača znatno više ljudi nego punoljetnih građana s pravom glasa, čak ih je više nego što zemlja ima ukupno stanovništva. Svi znaju da je HDZ time protuustavno i protuzakonito namjestio sebi veliku startnu prednost na izborima, uostalom on to čak i ne skriva, jedan zastupnik ove stranke s liste za dijasporu prošle je godine javno priznao da je lažno prijavljen u Županji. Sve to onda, naravno, znaju i u Bruxellesu, pa ipak odande nikada nitko nije zucnuo ni slova protiv toga što su svi dosadašnji izbori u Hrvatskoj održani po lažnim biračkim popisima, a tako će biti i s onima u prosincu ove godine. To će reći da u sjedištu Evropske unije ni sami ne skrivaju da gledaju kroz prste HDZ-u, kao da tamošnja vladajuća desnica želi poručiti da jednaka evropska pravila vrijede samo dok se ne dođe do jednakijih. To je u ovom slučaju njeno stranačko mezimče iz Hrvatske. A evo, sada se tom mezimčetu ide na ruku i spomenutim namještanjem datuma potpisivanja pristupnog ugovora što je, doduše, razina ne nekog veleumnog gerymanderinga, nego više kolodvorskog šibicarenja. Zato su u pravu evropski socijalisti kada su odlučili više se tome narugati nego protestirati.

Hannes Swoboda podsjetio je konzervativnu većinu u Bruxellesu da je čak i jedan Churcill izgubio izbore nakon trijumfa u ratu, pa je njihovo režiranje navodno pobjedonosnog potpisivanje pristupnog ugovora vrlo slabo jamstvo da će HDZ dobiti izbore. Zoran Milanović je, pak, s napokon umjesnom arogancijom, poručio da mu je svejedno kada će pristupni ugovor biti potpisan, može, veli samouvjereno, i na dan izbora, jer opozicijska koalicija njih sasvim sigurno dobiva. I to bi zbilja moglo biti tako. Ali, još će dugo ostati dojam da se ovdje dogodilo nešto što podjednako blamira i cirkusira EU i samu ideju ujedinjene Evrope.

Da stvar bude apsurdnija, ta ideja potekla je nakon Drugog svjetskog rata baš u krilu desnice, pretežno kršćanskog predznaka, ali bi sigurno propala i prije nego što bi bila stvorena da je to bilo u rukama njenih današnjih stranačkih nasljednika. Ta kratkovidna sitnež nije dostojna ni slova “ć” od svoje idejne ćaćevine, jer su njihovi prethodnici bili toliko zreli da su djelomično preuzeli čak i grijeh nacifašističke desnice i onda izgradili relativno izgledan model evropske međudržavne i ideološke pomirbe. Plus toga, imali su dovoljno mudrosti da stvore model socijalno relativno osjetljive i odgovorne države. Ovi danas sve su to ruinirali i rastrajbali, potkopavši minimalnu socijalnu koheziju i unutar nacionalnih država i unutar Evrope u cjelini. Ona se sve više dijeli na razvijeni sjever, koji najvećim dijelom kontrolira desnica, i nerazvijeni i zapušteni jug, koji uglavnom kontrolira ljevica. Jugu po svemu pripada i Hrvatska, zemlja definitivno abortirane tranzicije, ali kako će ona uskoro postati članica EU-a, desnica sa sjevera želi taj sada već sasvim rijedak uspjeh posustale evropske ideje prigrabiti za sebe i zadržati ovu zemlju u svojoj ideološkoj orbiti. To samo po sebi ne bi bilo sporno kada se za to ne bi koristile metode najsirovijeg i najsebičnijeg strančarenja, i, naročito, kada se tu ne bi pojavljivali iznenađujuće otvoreni znakovi opasnog stereotipa. Znate već, onaj o navodnoj ekonomskoj, kulturnoj, mentalitetnoj, gotovo i rasnoj superiornosti radišnog i štedljivog sjevera spram navodno rastrošnog i lijenog juga.

Ovdje je već vrag odnio svaku šalu. Jer, tu kao zapete puške čekaju sve brojnije i raspojasanije stranke novofašističke desnice, koje upravo i vape da im se dobaci politički i pravni okvir daljnjeg djelovanja i ekspanzije. Uostalom, nije li tako bilo i u prvoj polovici prošlog stoljeća kada se fašizam, iako je liberalnu demokraciju smatrao smrtnim neprijateljem, vrlo rado poslužio njenim alatkama za dolazak na vlast. U svakom slučaju, Hrvatskoj, prinovi u EU-u, sretno članstvo.