Budi se kognitarijat

Četverogodišnjak je nepomično stajao u nevjerici, u jednom zagrebačkom šoping-centru, ispred željeznih spuštenih vrata “Turbo limača”. Za bijela dana ne može se ući u raj, nikoga nema, ničega nema. Mama je pokušala mirno i razborito, završila silom: “K vragu, sinko, propali su, nema više dućana i gotovo!” Slučajni prolaznik mogao je osjetiti neku perifernu tugu, čistu solidarnost s malim, nije u redu da se djeci zatvaraju vrata pred nosom. A pored ugasloga Fižulićeva lokala s gomilom prašnjavoga PVC-a, sumnjive bjeline pojavljuju se i kod susjeda: blagajnica i pokoji frižider, još koji dan pa će pasti još jedna rampa jedne tvrtke za tehničku robu. Neće biti dućana i gotovo.

Prolaznik je opet mogao osjetiti duboku tugu, usput i radost preživjelog, krivnju konzumerističkoga gada i sveopću slabost, sad zbog hladnoće uvjerenja da se mora šutjeti o onome o čemu se ne može razgovarati. Stvari koji put slijede psihotičnim ritmom, učini se da lingvističke paradigme u filozofiji imaju snagu racionalnog opravdanja, alibi na putu do spasonosnog salona. Ali i u salonu je inventura, popucali su živci od teorija intaktnosti i voda je došla do grla. Stari termini i stereotipi više ne igraju.

Zanemarene žrtve kapitalizma

Sličica mračne hrvatske ekonomske budućnosti na primjeru dviju propalih firmi iz šoping-centra već neko vrijeme nije tema za melankolične refleksije kolumnista ili pisaca “stvarnosne” proze. Budući da je stvarnija od života, sve više izbiva iz fundusa književnih motiva. Dakle, ili je došlo vrijeme “nove (socijalne) osjetljivosti” kao “novog oblika političke borbe” ili se, za početak, promijenila terminologija.

A evo što se u tom smislu dogodilo. Umjetnici svake vrste, akademski građani i oni koji se na bilo koji način bave kulturom, posljednjih su nas mjeseci preplavili internetskim peticijama, manifestima i oštrim notama, najavili tribine, radne sastanke i simpozije na temu očajnog položaja kulturnog radništva: recesijski val je probudio “novu klasnu osjećajnost” kulturne Europe. Intelektualni proletarijat ili kognitarijat, kulturni radnici koji se bave nekim aspektom kulturne proizvodnje, zanemarene su žrtve prezrelog kapitalizma: uglavnom rade neinstitucionalne poslove ili nesigurne, prekarne poslove u institucijama s korporacijskom aromom. Kognitarijat čine stručnjaci u kulturi koji ne znaju za godišnji odmor, božićnice i dar za dijete. Rade poslove s ugovorom o djelu i plaćaju porez, što ih čini ravnopravnim građanima EU-a.

Financijska kriza je opasno poljuljala ustavne temelje europskih država, jer kultura (uključujući obrazovanje) postaje najzanemareniji dio društva: takvu floskulu teže je autorski potpisati nego prepisati iz raznolikih, sadržajno vrlo sličnih, proglasa raznih europskih fondacija i institucija. Ali ako smo umorni od tona i diskursa, ne bismo smjeli zanemariti konkretnosti: njima je, uostalom, posvećen uvodničarski slučaj osviještene blic-solidarnosti u šoping-zoni.

Po uzoru na mnogo artikuliranije i odlučnije pripadnike akademske zajednice, koja po Europi žestoko prosvjeduje protiv komercijalizacije i svakovrsne neoliberalne banalizacije visokog školstva, europski su kulturni radnici (u najširem smislu kreativci) pozvali na solidarnost u nastojanju da poboljšaju situaciju u kulturi. Dok se domaća analogija europskim akademskim prosvjednicima, inicijativa Akademska solidarnost, bori protiv nametnutog paketa novih zakona o visokom školstvu, polako se širi inicijativa Nezavisna scena, fronta izvaninstitucionalne kulture u Hrvatskoj kojoj su ove godine proračunom srezana kreativna krila do granice pukog preživljavanja. Domaći proračun nije mogao uvažiti razumne apetite izvaninstitucionalne scene, pa ju je u Splitu ubio sa 70 posto smanjenih sredstava. U Zagrebu je otežao egzistenciju čitavoj kulturi za više od 30 posto umanjenih sredstava, pri čemu su državne institucije jedva okrznute. Naravno, prvaci nacionalnih kuća nisu se oznojili u pozivanju na solidarnost s kolegama izvan secesijskog foajea.

Alarmantne vijesti

Obistini li se, pak, prognoza europskih stručnjaka za ekonomiju, Hrvatska će u EU ući u razdoblju najgore situacije s budžetom kulture. Inače, izravna potpora za umjetnost i kulturu trenutno čini samo 0,05 posto ukupnog proračuna EU-a. U tijeku je ozbiljno lobiranje, zbog čega je u (financijskoj) suradnji s Europskom kulturnom fondacijom osnovana mreža Culture Action Europe s kampanjom “We are more”, koja okuplja više od stotinu organizacija i pedeset tisuća članova. Kampanja će trajati do 2013., a od odgovornih europskih adresa traži snažnije zagovaranje uloge umjetnosti i kulture u razvoju europskih društava, i to “aktivnim podupiranjem kulturnog sektora u nadolazećim pregovorima o budžetu Europske unije za razdoblje od 2014. do 2020. godine”. Riječ je, dakle, o gotovo desetogodišnjoj sudbini razgranate europske kulturnoumjetničke scene, ali i o vrlo skupom političkom marketingu u kulturi.

Alarmantne vijesti u prilog lobiranju i u ime solidarnosti kulturnjaka stižu iz prestižne nizozemske Rijksakademie, koju je posve zaobišla nova vizija kulture nizozemske vlade. Uz iznimku nekoliko “vodećih nacionalnih institucija”, čitavo polje “progresivnih, edukativnih i umjetničkih programa, po kojima se Nizozemska izdvajala u međunarodnom kontekstu, gotovo preko noći će nestati jer ih vizija dokumenta prepušta prirodnom tijeku tržišta”. Tako će se za kulturu i umjetnost, javljaju Nizozemci, budžet smanjiti za dvjesto milijuna eura, a već 2013. za 50 posto smanjit će se stipendije za umjetnike, doći će do potpunog ukidanja svih potpora umjetničkim časopisima i potpunog ukidanja javnog financiranja obrazovnih institucija kao što su Ateliers, Rijksakademie van beeldende kunsten, European Ceramic Work Centre i Jan van Eyck Akademie.

Nedostatak klasne svijesti

Također, slovensko društvo nevladinih organizacija i samostalnih djelatnika u kulturi i umjetnosti Asociacija uputilo je prosvjedno pismo u kojem upozorava na “teške posljedice za nevladin sektor”, jer će najavljeni budžetski rezovi od čak 38 milijuna eura za čitavu kulturu posve uništiti kulturnu proizvodnju. Slovenci se pozivaju na “kulturu kao javno dobro” i nevoljko invociraju kulturni slovenski identitet, kao obaveznu figuru srama pred formom javne žalopojke.

Stvar je, očito, u žanru, ali i (re)definiranju općeg (kulturnog) dobra što, pak, pokazuju uporne tribine i razgovori u beogradskom Centru za suvremenu umetnost i angažovanu kulturnu praksu REX. Nedavna tema: uvjeti rada u kulturi, sastanak radnika i radnica iz Španjolske, Slovenije i Srbije. Razrada teme: “Kako izumiti novu političku praksu i kako je misliti u instituciji?” Razlozi za istraživanje: “Nedostatak klasne svijesti i solidarnosti među onima koji rade u polju kulture – novom proletarijatu.” Negdje je najteže doći do pojma, negdje se o pojmu glasno govori: dinamika nije svagdje ista, ali je sada itekako prisutna.