Čovjek za sve države

Dijete revolucije koje se odazivalo na ime Đuro Brodarac nije pojela revolucija, kako to biva u poslovicama, nego obična pasja žega. Čovjek protiv kojega je DORH nakon 20 godina oklijevanja pokrenuo istragu zbog zlostavljanja 69 i smrti 31 ljudskog bića, izdahnuo je u zatvoru, na plus 40, zbog točkastog krvarenja parenhimskih organa, sepse, šećerne bolesti i brojnih drugih zdravstvenih poteškoća. Nije valjda imao jedino vodu u koljenu i hipohondriju,  ali mu u zatvoru nije posvećena osobita njega, pa su odvjetnici dobili priliku da državu optuže za ubojstvo državotvorca.

Tako se biologija, slučajno ili ne, nikad nećemo znati, još jednom pokazala najneumoljivijim balkanskim sucem. Ode Đuro preko Romanije za Franjom, Gojkom, Jankom i njihovim najboljim neprijateljima Miloševićem, Babićem, Dokmanovićem. Svi su umrli neosuđeni, pa su, gledano iz ugla sljedbenika, njihove smrti blagdani nevine dječice.

Dosje kao telefonski imenik

Neki od vodećih ljudi HDZ-a odlučili su o pokojniku provokativno progovoriti samo najljepše. “Bez ljudi poput Brodarca ne bi bilo slobodne demokratske Hrvatske”, rekao je Brodarčev bivši šef Ivan Jarnjak. I onda, znajući za cijeli njegov dosje, debeo poput telefonskog imenika, hladnokrvno dodao: “Meni kao ratnom ministru unutarnjih poslova on je bio jedan od najboljih načelnika policijskih uprava. Bio je među prvima i najboljima u obrani Hrvatske.”

Takav nekrolog zadnja je stvar koja danas treba Jadranki Kosor. Jarnjak je izvrgnuo ruglu pravnu državu i učinio smiješnim europejske fraze svojih stranačkih drugova. Kakav je to bivši ministar policije koji slavi čovjeka osumnjičenog za masovna ubojstva civila, među kojima ima i djece? No nije stalo na tome. “Tvoja smrt je dokaz da ova zemlja ide krivim putem”, dosolio je otvorenu ranu Andrija Hebrang i tom izjavom pokrenuo omanji raskol u vladajućoj stranci.

Tvrdnji da Hrvatska ide u krivom smjeru puno jači dokaz od Brodarčeve smrti bio je Brodarčev život. On je bio ideal-tipski primjer svega onoga što se u Hrvatskoj nakon 1991. godine izdiglo iz socijalnog suterena da bi, ne birajući sredstva, zauzelo penthouse na vrhu nacionalne zgrade. Bio je, u opakoj konkurenciji, jedan od prvih kandidata na koje čovjek pomisli kad poželi personalizirati slavnu rečenicu o vremenima u kojima pametni zašute, budale progovore, a fukara se obogati.

Totalno i rijetko nekarizmatičan, neobrazovan, neosuđivan, evidentno sirov, sa šupljom ali uspješnom pričom o famoznoj disidenciji 1971. godine, Brodarac je pred rat stupio u HDZ i, lažno se predstavljajući kao progonjeni proljećar, brzo zauzeo mjesto u vrhu županijske organizacije te stranke, onodobnog hrvatskog Hezbolaha. Tek mnogo kasnije otkrit će se kako je Brodarac, zapravo, bio okorjeli komunist, baš poput Luke Bebića i mnogih drugih “nastaša”, kako su u Endehaziji zvali one koji su najprije čekali da vide tko će pobijediti, pa se  tek onda priključivali.

Retuširana biografija

Bez socijalizma Brodarac ne bi bio ništa, s rušenjem socijalizma postao je sve. Do 1965. godine bio je KV radnik koji je održavao kranove. Bio je mehaničar – proleter, kojega je iz te časne, ali teške radne sredine izvuklo članstvo u Savezu socijalističke omladine i Savezu komunista Jugoslavije. Uzevši člansku kartu Partije, koja se predstavljala kao avangarda radničkog pokreta, Brodarac je doživio munjevit uspon, što između ostalog pokazuje koliko je Sisak bio kadrovski siromašan.

Ušao je u Općinski odbor Saveza komunista, pa u upravu Željezare Sisak koja je tada – suprotno od Rafinerije Ine, tog stožera nacionalne svijesti – bila poznata kao utvrda titoizma. Željezarom je vladao neprikosnoveni, karizmatični direktor Norbert Weber, intimus Vladimira Bakarića. Zbog njega su u to vrijeme ovu tvornicu mnogi nazivali “bastionom unitarizma”. Weber, siva eminencija jugoslavenskog partijskog vrha, bio je onaj član CK-a SKJ koji je 1971. prvi u Hrvatskoj najavio smjenu Savke i Tripala, i time jasno pokazao što misli Tito, dakle kako će se razvijati stvari. Šanse proljećara da nadvladaju Webera, pa Bakarića, pa Tita, bile su ravne nuli, što tada nisu vidjele samo usijane studentske glave koje su rušile sva zamisliva kompromisna rješenja. Mladi Brodarac, stjecajem okolnosti tek član Matice hrvatske (to su tada bili skoro svi, Matica je bila brojna kao Partija), priklonio se realpolitički Partiji, a ne maspokovcima. Kao rezervni oficir JNA uživao je veliko povjerenje partijske nomenklature.

Dva desetljeća poslije, HDZ je kao svog kandidata u Sisku istaknuo Đuru Brodarca. Opisali su ga paradigmatski: “Katolik… nekomunist… oca su mu za vrijeme II. svjetskog rata ubili četnici… 1971. uslijed jake srpsko-komunističke represije nije mu bilo dozvoljeno da diplomira, niti da se zaposli. Niz godina je bio progonjen.”

“Nacional” je prije devet godina objavio dokumente koji dokazuju da je “kao jedan od najboljih samoupravljača već nakon dvije godine postao zastupnik Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (1967-1971)”, a usporedo se potvrđivao i kao sekretar Centralnog komiteta Narodne omladine Hrvatske. Biografija mu je temeljito retuširana. Brodarac je, naime, “8. veljače 1972. na izvanrednoj skupštini Saveza rezervnih vojnih starešina Siska izabran u petočlanu komisiju koja je ‘preispitivala’ 59 rezervnih oficira ‘matičara’ i na koncu predložila njihovo isključenje…”

Sisak posebno važan

U rušenju Partije iz nje same Brodarac je bio skoro ravan Zdravku Tomcu, vrdalami koji je za mladosti svoje bio maoist iz Slavonskoga Broda, da bi pod stare dane svim srcem prigrlio vjeru Isusovu. Brodarac je, naime, prema otkriću novinara Roberta Bajrušija, bio “jedini od 380 delegata jedne od najortodoksnijih komunističkih udruga, koji je nakon izbora u komisiju osnovanu radi ispitivanja članova Matice hrvatske, izabran i za jednog od sedam delegata izborne skupštine Saveza rezervnih vojnih starješina. Sve komisije u koje je izabran Brodarac sastavljane su po tadašnjim kriterijima od provjerenih kadrova, među kojima je bio približno jednak broj hrvatskih i srpskih predstavnika. Podjednako je uvjerljiva i Brodarčeva teza kako mu zbog ‘srpsko-komunističke represije’ nije dopušteno da diplomira na Tehnološkom fakultetu. Uzme li se u obzir podatak da je položio jedva nekoliko ispita u dvadesetak godina, čini se da je protuobrazovna represija u njegovu slučaju zaista bila intenzivna i vremenski neograničena. Kratko je bio i nezaposleni hrvatski nacionalist, budući je 1973., dok su brojni maspokovci čamili u Staroj Gradiški i Zenici, dobio posao u sisačkoj Termoelektrani. Kao žestoki protivnik Srba i komunista, 1988. je izabran i u centralni radnički savjet poduzeća Elektroprivreda Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu…”

Nije, dakle, Đuro Brodarac bio ljuti nacionalist, nego prilagodljivi i na sve spremni režimlija koji se 1991, pametno procijenivši odnos snaga, samo po drugi put presaldumio,  priklonio pobjedničkoj frakciji boljševika, koja se tada nazvala HDZ. Svi, baš svi vodeći ljudi stranke u to doba – Tuđman, Manolić, Mesić, Degoricija, Boljkovac, Jarnjak, Gregurić, Valentić – bili su bivši komunisti, bivši udbaši i kosovci, bivši oficiri JNA ili sve zajedno. Nije među njima bilo niti jednog spomena vrijednog emigranta. Jadni ustaše, iz vanjske su se preselili u unutarnju emigraciju. Oni su zagovarali savez s Bošnjacima, a ta je politika bila direktno suprotstavljena ideji podjele Bosne sa Srbima, pa su njeni HOS-ovski zagovornici odstreljivani kao zečevi.

U kolopletu tragičnih događaja na Baniji 1991. godine, gdje su se udarali temelji budućih poredaka, Sisak je bio posebno važan jer se nalazio na rubu područja naseljenog Srbima, dakle epicentra “humanog preseljenja” kojemu je trebalo dati impuls. Na svim traumatskim točkama novije hrvatske povijesti taj su posao odradile čudnovate fizionomije: u Vukovaru i Gospiću Tomislav Merčep, u Gospiću Tihomir Orešković, u Osijeku Branimir Glavaš, u Sisku Đuro Brodarac i Vladimir Milinković – odreda djeca komunizma, s izuzetkom Glavaša. Svi su nakon više desetljeća završili u zatvoru, osim samog Brodarca. On se držao, štoviše bio je savjetnik premijera za razminiranje. Na tu ga je poziciju postavio Sanader…

MUP na zadnjim nogama

Sisak je posebna priča. Za razliku od osječkog Mefista Glavaša, koji je silno želio igrati veliku ulogu na nacionalnoj sceni i bio sklon igrokazima, za razliku od Tomislava Merčepa koji je stalno bio u medijima zbog desetaka ili stotina tužbi koje je podigao protiv njih, Brodarac je bio nekako samozatajan. Spadao je u važne “rasove”, bio je banijski gaulajter, ali nikada nije izazivao osobite javne skandale. Brodarca se stalno prozivalo zbog ubojstava iz 1991. godine, ali te su se priče uglavnom zadržavale na marginama medijskog prostora. Uživao je veliku zaštitu tajnih službi i MUP-a čiji je, kako je rekao Jarnjak, bio jedan od najboljih pripadnika.

Zato su o zločinima u Sisku često objavljivani vrlo kontroverzni materijali. Početkom dvijetisućitih, Hrvatskom su kolali spiskovi na kojima se nalazilo do 700 imena navodno ubijenih građana Siska, među kojima su najbrojniji bili Srbi. Kada je autor ovog teksta, tada kao novinar “Ferala”, MUP-u poslao dopis s molbom da mu se odgovori kakva je istina o ljudima s tog popisa – dopis je upućen faksom, kao najkorektniji mogući izraz novinarske vjere (dakako, pretjerane) u pouzdanost MUP-a – odgovor policije bio je sablažnjiv. Tadašnji ministar policije Ivan Penić, dan nakon što je primio faks, sazvao je konferenciju za tisak i novinara i redakciju “Ferala” optužio za “uznemiravanje javnosti”! Nikakav drugi odgovor, dakako, nije stigao, osim te sramotne konferencije. Ministra Penića novinar je potom tužio zbog uskrate informacija, ali na sudu je održano samo jedno ročište, a onda je postupak otišao u zastaru. Cijeli se sustav digao na zadnje noge da slučaj Sisak pomete pod tepih.

Nije isključeno da su lažne popise mrtvih plasirale tajne službe kako bi difamirale one koji nasjednu. Objavite jedno krivo ime i sve stvarne žrtve će nestati – to je stara formula tajne policije.

(Ne)poznat broj žrtava

Točan broj nevinih žrtava u Sisku teško da će ikada biti otkriven. Sudionici događaja tvrde da je Brodarac, nakon jedne serije egzekucija sisačkih Srba koji su imali stanove i imovinu, u “Slobodnom tjedniku” plasirao tekst o “Sisačkom komitetu pedesetorice” koji je htio uništiti grad, a prije toga članka usmrćeno je i opljačkano 40 ljudi.

Brojke do kojih je došla policija nisu manje zastrašujuće. Nađeni su dokazi za ubojstvo 31 civila, dakle mora biti da ih je bilo znatno više. “Nakon dugogodišnjeg rada”, rekao je “Novostima” nedavno Stjepan Komarac, istraživač zločina na sisačkom području, “ustanovili smo sa sigurnošću da je na području Siska ubijena 121 osoba, od čega petero Hrvata i jedan Nijemac, dok su ostali bili srpske nacionalnosti, a u ostalim općinama Sisačko-moslavačke županije 29 osoba, dok ih je 64 protjerano. Među provjerenim žrtvama s temeljnog spiska je i 31 nepoćudni hrvatski vojnik. Vojnici su pričali stvari o kojima se nije smjelo govoriti, poput trgovanja Hrvata s Krajinom. Tu je i provjerenih 12 civila ubijenih zbog ostvarivanja imovinske koristi, dok je 59 osoba sa spiska umrlo prirodnom smrću. Ostale još nismo uspjeli provjeriti, poput žrtava u selima oko Novske…”

Tu bi negdje mogla biti i istina. Na suđenju Vladimiru Milinkoviću saznat ćemo više detalja za isti korpus nedjela, a cijelu će istinu, gotovo sigurno, pokrit snjegovi, ruzmarin i šaš. Jer, kao što reče Ivan Jarnjak, bez ljudi poput Brodarca ne bi bilo Hrvatske, a skidanje pozlate s takvog spomenika ne bu išlo još desetljećima…