Crkva hoće zabraniti abortus

Svake druge godine Erste fondacija dodjeljuje nagradu za socijalnu integraciju: ovogodišnji je dobitnik Autonomna ženska kuća Zagreb, izabrana između 1.850 nevladinih projekata iz 12 država, kojoj je priznanje svečano predano 20. lipnja u Pragu. O organizaciji koja je spasila na tisuće žena i djece, žrtava rodno motiviranog nasilja, razgovaramo s koordinatoricom Autonomne ženske kuće, aktivisticom Nevom Tölle.

Pred dvije godine Grad Zagreb pristao je financirati Autonomnu žensku kuću, koja je zbrinula više od 40.000 žena i djece. Kakva je danas situacija s financiranjem kada je riječ o lokalnoj i državnoj razini?

– Točno, Grad je potpisao ugovor o sufinanciranju projekta Autonomne ženske kuće Zagreb, skloništa i savjetovališta za žene koje su preživjele muško nasilje i njihovu djecu, no  današnja financijska situacija projekta teža je nego prije dvije godine. Naime, dvoje od troje partnera, država i Zagrebačka županija, jednostranom su nam odlukom smanjili sredstva za redoviti rad: za 2010. u ukupnom iznosu od 360.000, a za 2011. u iznosu od 385.000 kuna.  Izuzetno je važno da sredstva za skloništa/savjetovališta za žrtve nasilja budu isplaćena pravovremeno i u dostatnom iznosu, no u Hrvatskoj, nažalost, nije tako, pa je lani i ove godine država novac uplatila u travnju, a Grad i Županija tek u lipnju. Razumljivo je da skloništa/savjetovališta tako ne mogu ni kratkoročno, a kamoli dugoročno planirati rad. Nepotrebnu energiju trošimo na skupljanje donacija, premda bismo uz stabilno financiranje od strane svih razina izvršne vlasti puno kvalitetnije mogli obavljati svoju misiju.

Predrasude institucija

Istraživanjem iz 2003. došli ste do podatka da je svaka treća žena u Hrvatskoj barem jednom bila žrtva nasilja svog bračnog ili izvanbračnog partnera. Novih podataka nema, no mislite li da situacija promijenila, da je danas nasilja manje?

– Možemo se pozivati samo na relativno staru statistiku iz 2003. i istraživanje koje je Autonomna ženska kuća Zagreb prva napravila na području Hrvatske. Takvo istraživanje nije napravljeno ni u bivšoj državi, pa su podaci tim vredniji. Novih, relevantnih podataka nema jednostavno zato što nemamo dovoljno novca da ga napravimo na reprezentativnom uzorku i na znanstvenim osnovama. Jedino što imamo su godišnja policijska izvješća o broju prijava za nasilje u obitelji. No, kako je pokazalo i naše istraživanje i puno inozemnih, mnoge žene nikada nisu prijavile nasilje u obitelji, pa policijska statistika ne daje stvarnu sliku problema.

Vaše su prostorije često napadane, lokacije smještaja žena i djece otkrivane, prijetilo vam se na razne načine? Jesu li riješeni ti slučajevi, kako je s prijetnjama sada?

– S vremena na vrijeme zlostavljači u potrazi za ženama koje su ih napustile dođu pred vrata savjetovališta i prijete na razne načine. Poznato je da su radnice skloništa/savjetovališta često izložene prijetnjama jer su u statusu pomagačica, a time predstavljaju prijetnju zlostavljaču, koji ne može locirati ženu koja ga je napustila. Svaka prijetnja se prijavljuje policiji ili Državnom odvjetništvu. Praksa je pokazala da i sama policijska prijava pacificira nasilnike. Što se tiče otkrivanja lokacije skloništa, u našoj se dvadesetogodišnjoj praksi to dogodilo samo jednom i to pogreškom Grada Zagreba: žene i djeca isti su dan dislocirani na novu sigurnu i tajnu adresu, a potom se s Gradom počelo pregovarati o novom prostoru. Pregovori su trajali godinu dana, a rezultat je novo sklonište, puno veće kvadrature i kapaciteta prihvata.

Jesu li institucije poput policije, sudstva i centara za socijalnu skrb do danas štogod evoluirale, nose li se bolje s rodnom motiviranim nasiljem?

– Nažalost, ne mogu potvrdno odgovoriti na to pitanje. Još ima puno predrasuda institucija vezanih uz problem nasilja nad ženama, odnosno uz rodno motivirano nasilje.

Zloupotreba prigovora savjesti

Prilikom nedavnog papinog posjeta Hrvatskoj, mons. Valter Župan pozvao je pred više stotina tisuća ljudi na Hipodromu na izmjenu zakona o abortusu. Je li riječ o populističkom blefu? Kolike su mogućnosti da se taj zakon zaista promijeni?

– Mons. Župan pozvao je na izmjenu zakona o abortusu, a mi feministkinje to čitamo kao poziv na eklatantno kršenje ženskih ljudskih prava, pogotovu osnovnog ženskog prava: prava na izbor, hoće li i koliko žena rađati. Ne vjerujem da je riječ o populističkom blefu Katoličke crkve, kao što je već puno puta dosad neuspješno pokušavano, uvjerena sam da će Crkva doista nastojati izmijeniti Zakon o abortusu, čime će se pobačaj zabraniti i kriminalizirati, a ženu koja se podvrgava zahvatu i medicinsko osoblje koje joj u tome asistira kazneno sankcionirati.

Treba li ipak mijenjati Zakon o pobačaju, zapravo ga mnogi kritičari smatraju neadekvatnim? Izlaze li naše zdravstvo i država izvan zakonskih okvira u slučaju pobačaja time što se mnogim ženama otežava pravo na abortus?

– Točna je tvrdnja da žene u našoj zemlji imaju izuzetno otežan put kada se žele podvrgnuti abortivnom zahvatu. U velikoj većini hrvatskih bolnica nemoguće je učiniti abortus zato što se liječnici pozivaju na prigovor savjesti. Osim toga, sam zahvat izrazito je skup za naše prilike, stoji između 400 i 600 eura. Pobačaj se radi bez anestezije, a zakonski rok za zahvat jako je kratak, samo deset tjedana. To osnovno, zakonom zagarantirano pravo žene izrazito je otežano zahvaljujući upravo lobiranju i političkoj moći Katoličke crkve u Hrvatskoj. Zahvaljujući ugovorima koje je Hrvatska potpisala s Vatikanom (a u cijeloj su ih Europi potpisali još jedino Portugal i Poljska), ginekolozi i ginekologinje zaposleni u državnim bolnicama, dakle u javnom zdravstvu financiranom novcem poreznih obveznika, imaju pravo na prigovor savjesti: smatramo to nedopustivim, riječ je o servisu koji financiraju svi građani i građanke Republike Hrvatske. Pravo na prigovor savjesti trebalo bi se prakticirati isključivo u privatnim klinikama.