Demontaža socijalnog dijaloga

Naslov je naravno pretjeran, potvrđuje izreku da isuviše nije dovoljno, pa kao takav dobro ispunjava funkciju medija kao bijelog šuma u javnoj komunikaciji. On glasi “Mađarska zaprijetila blokadom Hrvatske”. Radi se o vijesti da vlastima u mađarskoj sve teže padaju optužbe koje dolaze iz istrage o korupcijskoj vezi između Ive Sanadera i MOL-a, te da njihov premijer Viktor Orban neće dopustiti da afera predugo traje i da se narušava stabilnost MOL-a kao za mađarsku privredu značajne radne (ali i špekulativne) organizacije. S druge strane, hrvatska Vlada na čelu s Jadrankom Kosor također je odlučna, kaže vijest, te šalje pismo DORH-u da se organizira zajednički sastanak na temu MOL-ovog preuzimanja INA-e, ne bi li se vidjelo što se može učiniti u obrani “nacionalnih interesa”. Blokada iz naslova odnosi se naravno na hrvatsko članstvo u EU-u, na redu u trenutku mađarskog predsjedavanja tom organizacijom.

Svi su akteri u ovoj priči, dakle, odlučni i beskompromisni u svojim nastojanjima oko –  čega? Evropski integrirana Mađarska, po svemu sudeći, oko toga da se s načelnom pričom o borbi protiv korupcije u Hrvatskoj kao zemlji EU-kandidatu, uključivo s kaznenim progonom zeca – dijelova vrhova sadašnje vlasti – ne iskrči i šuma, u kojoj su glavni koruptivni igrači već poduže evropski integrirani. Tako je jasno da antikorupcijska kampanja, skoro bismo rekli kao i Haški sud, vrijedi samo za regionalne domoroce, ali ne i za gospodare u centru koji su je naredili.

No, nešto drugo je tu najzanimljivije. A to je da je svima u toj buri u čaši vode jasno da dvije proevropske vlade s (obje strane) ruba EU-a, Mađarska i Hrvatska, ne samo zbog nafte i plina već ni zbog čega, neće bitno pokvariti svoje odnose. Makar i u nekoj budućoj blokadi, koju možemo zamisliti samo kao neku poludogovorenu inscenaciju, u kakvima jugoslavenske države imaju debelo iskustvo (zadnja epizoda su bili “loši” SLO-CRO odnosi). Dakle, rubne zemlje s obzirom na svjetske centre kapitalske moći, koje njeguju svoj nacionalistički imidž, desničarske potkulture u civilnom društvu, kulturni rasizam i što sve ne, kada dođe do materijalističkih, privrednih osnova cijele te spektakularne (anti)političke nadgradnje, spremne su učiniti uglavnom odlučno ništa kada je sloboda privrednih špekulacija (ne i egzemplarno izabranih i ritualno progonjenih pojedinaca-špekulanata) u pitanju. Između sadašnje politike EU-a i svjetskog konteksta neoliberalne globalizacije nema trvenja. To su dva događanja različitog dometa, no istog smjera. Zato je i jasno kako će se “nacionalističke” vlade Budimpešte i Zagreba u ovom primjeru sukoba nacionalnih interesa odlučiti. Pa naravno, u korist trećega: evropskog i svjetskog kapitala, a ne možda nekih autonomnih tržišta energentima Mađarske ili Hrvatske, koja i tako već od 70-ih godina prošloga stoljeća ne postoje. Barem intuitivno to sve znaju i radne mase, ako već ne i desni i lijevi desničari među stvaraocima tzv. javnog mnijenja, pa se na rat sa susjedima, usprkos medijskoj retorici, više nitko ne sprema.

Borba protiv korupcije je, dakle, namještena, borba između nacionalnih interesa je također namještena. No, postoji li neka stvarna borba koja se odvija a da je mi ne vidimo? Naravno. Jer ljudi nisu samo glupi konzumenti mainstream medija, već su i, zajedno sa svojim interesima i uvjerenjima, smješteni negdje na skali odnosa između rada i kapitala, bliže jednoj ili drugoj strani u borbi. Mase znaju da je ono što vidimo i čujemo kao vijesti, više negoli čitamo, ustvari vrh ledenog brijega. Da je to, više žanrovski no sadržajno, skučena pozornica na koju izlaze trenutni pobjednici u stalnom odmjeravanju snaga unutar jedne ogorčene klasne borbe koja je u toku.

Samo tako moguće je shvatiti postupno nestajanje svake konsenzualne demokratske politike, u krajnjoj liniji svakog socijalnog dijaloga, u našem društvu. U vijesti s početka ovoga teksta nije, dakle, skandalozno samo špekuliranje dionicama INA-e (i MOL-a) u koje se sada, kada je (inače uvijek postojeća) državna uključenost u te igre postala “javnijom”, upleću vrhovi nacionalnih država, a posredno i EU (slušamo kako njemačka kancelarka Angela Merkel zapovijeda koje bi njemačke korporacije trebale sudjelovati u novom valu privatizacije u Grčkoj). To je simptomatika. Ono što je stvarno skandalozno jest isključenost masa, radnih ljudi i njihovih organizacija na jedan način, ali i dobrog broja poslodavaca (naročito ako nisu najveći korporativni igrači) iz procesa donošenja sudbonosnih privrednih i financijskih odluka, od kojih ovisi budućnost društva i strategije preživljavanja stanovništva, koje mora da živi pod takvom demokracijom.

Baveći se godinama industrijskim odnosima, ljubljanski sociolog Miroslav Stanojević razvio je, na tragu Karla Polanyija i nekih novijih teoretičara, detaljniju analizu razloga demontaže neokorporativizma, kejnzijanstva i sličnih društvenih aranžmana koji su do prije dva desetljeća vrijedili i u Hrvatskoj, a do prije jednog u Sloveniji. Da bi se, naime, demontirala socijalna država, što je očita globalna agenda gotovo svih vlasti svijeta u ovom trenutku, a što većina njenih “korisnika” iz jasno razumljivih razloga neće dobrovoljno prihvatiti, potrebno je, uz ostalo, demontirati i prostor socijalnog dijaloga, u kojem će se politički reflektirati rezultati klasne borbe na terenu. Ukratko, lokalno i globalno, ovaj put kobno udruženim snagama, nastoji se, i sve će se više i nasilnije dalje nastojati, uvoditi unilateralno oblikovanje javnih politika. A to znači da kada imamo radničke organizacije, poput ma koliko žutih sindikata, koje njihovo osipajuće članstvo, ugroženo provođenjem sadašnjih i prijetnjom budućih strukturnih reformi poziva na radikalizaciju, s jedne i već desetljećima neoliberalno “radikalizirane” (tj. eksploatatorski-ekstremističke) poslodavce i menadžere, s druge strane, vlade država na rubu EU-a odlučuju se da im je najbolje da dalje idu – same! Demokratski izabrane, što im daje legalnost, ali ne i legitimnost djelovanja (kako same žele pokazati svoje reformske poteze), u nevolji one se odlučuju da će, kao štreberski đaci, slušati učiteljicu iz Bruxellesa i njene “nastavne” programe i metode, a ne ni poslodavce, a kamoli radnike, koji čine stanovništvo pod njihovom jurisdikcijom. Lapidarno, to je točna fraza: kapital ispred ljudi! Politički rezultat: pohvale za učenje i vladanje u središtu. Sve veća kriza legitimiteta kod kuće (ne samo u trenutnu vladu, već i u političku klasu kao takvu, ima povjerenje debela manjina stanovništva). Socijalni dijalog uspješno je demontiran.

Eufemistički, to se zove demokratski deficit EU-a. A to već zbilja imamo. Onda je moguće da umjesto realnih dosega u klasnoj borbi širom Evrope, koja se svakodnevno vodi, moramo kao vijest “konzumirati” fantazme vlasti o tome kako je Mađarska zaprijetila Hrvatskoj. U Mađarskoj vijest glasi, naravno, obrnuto.