Drama dostojna “prave” umjetnosti
Najzanimljiviji reality show, “Big Brother”, nakon nekoliko godina zamora, prvim je eksjugoslavenskim izdanjem ponovno pokazao iznimnost svojih potencijala. Sukladno tome, opet je mediokritetski graknula akademska pseudoelita s jedne i pučki opinion makeri a la Ante Tomić s druge strane, predvidljivo se zgražajući nad time da “niš’ koristi anonimci” postaju medijske zvijezde. No poanta “Big Brothera” upravo jest u tome da prati svakodnevni život tzv. anonimnih ljudi koji zanimljivi postaju po svojim karakternim osobinama, po onom po čemu ljudi u stvarnom životu biraju druge ljude za druženje, izbjegavanje ili “neutralnu koegzistenciju”.
Studije karaktera
Psiho-socio-kulturalnim znalcima fenomen “Big Brothera” trebao bi biti intrigantan već po radikalizaciji Warholova čuvenog proročanstva kako će u budućnosti svatko imati petnaest minuta slave, ali i po tome što je format ovog realityja zapravo srodan cijenjenom filmskom žanru drame odnosno tzv. nežanrovskom filmu, u čijem središtu su najčešće tzv. obični ljudi u svakodnevnim situacijama koje su, međutim, sposobne zadobiti dramatični intenzitet. Dramatičnost pritom proizlazi iz karaktera likova i njihovih emocijama obilježenih odnosa, pri čemu ljubav, mržnja, zavist i ljubomora obično najbolje kotiraju. U takvim filmovima (romanima, kazališnim komadima…) sve se bazira na likovima, na, recimo tako, spektakularnosti njihovih psihologija, a ne spektakularnosti akcijsko-kriminalnog spektra, pa se narativi te vrste nazivaju i studijama karaktera.
A temelj “Big Brothera” upravo su karakteri i njihove interakcije u doduše specijalnim uvjetima izolacije koje, međutim, zajedno sa svim zadacima koje učesnici showa trebaju izvršiti, valja shvatiti kao žanrovski nužan fikcijski prilog ultrarealističkoj osnovi. Ali dok se filmski, književni i kazališni ultrarealizam, ako je uspio, smatra vrhunskim umjetničkim dosegom, ultrarealizam “Big Brothera” prezire se. Zašto? Jer nije umjetnički posvećen. U njemu vrhunski glumci ne tumače “obične” ljude nego su “obični” ljudi izravno prisutni, a djelo kreativno ne posvećuje genijalni umjetnik nego tim umjetnički ravnodušnih kreatora iza kamera, još anonimnijih od protagonista ispred njih.
Događaj godine
Svaka studija karaktera, rekosmo, primarno ovisi o intrigantnosti svojih likova i njihovih odnosa, i upravo je to razlog iznimnog odjeka prvog eksjugoslavenskog “Big Brothera”. Živopisni likovi poput Horvata Čaglja, čovjeka nevjerojatnog imena koji spaja staturu i ikonografiju Iggyja Popa s ultrafeminiziranošću, sumanuto narcisoidnog queer performera Brandona ili autentičnog srbijanskog seljaka Duška koji kao da je izašao iz kakve pjesme Rokera s Moravu, začin su jezgre koju čini niz tipičnijih protagonista, a čija je sol ljubavna priča Marijane, udane majke dvogodišnje djevojčice, i Nemeša, kojeg je surov prekid s voljenom dan nakon izlaska iz kuće “Velikog Brata” učinio valjda najomraženijim čovjekom u tzv. regiji.
Taj primjer demantira i čestu tezu o razlogu popularnosti “Big Brothera”, koji je navodno u tome što ljudi uživaju u gledanju onih koji su gori od njih; no upravo je suprotno – ljudi gledaju show jer se mogu poistovjetiti s likovima koji su im jednaki. Nemešova izdaja i Marijanina drama nakon toga, njezin doček u studiju kao pobjednice s povicima mržnje iz publike, Horvatovo odbijanje da joj čestita – sve su to bili iznimno dramatični trenuci dostojni psihološki najsnažnijih umjetničkih narativa, što ovo izdanje “Big Brothera” nesumnjivo čini jednim od događaja godine.