Istinski heroj je Manning

Slučaj WikiLeaks među fenomenima je koji su najviše uzdrmali svjetsku, naročito medijsku, javnost – od objave snimke ubijanja iračkih novinara helikopterom, preko stotina tisuća službenih dokumenata o iračkom i afganistanskom ratu, do više od 251.000 službenih depeša američkih veleposlanstava State Departmentu. Oko polovice depeša nosilo je oznaku “povjerljivo” ili “tajno”, a dokumente je simultano objavljivalo pet uglednih svjetskih dnevnih listova s kojima je WikiLeaks surađivao: “Le Monde”, “New York Times”, “Guardian”, “Der Spiegel” i “El Pais”.

Joseba Elola, dugogodišnji novinar španjolskog “El Paisa”, četiri je puta intervjuirao šefa WikiLeaksa Juliana Assangea, a trenutačno priprema knjigu o tom slučaju. Razgovor je vođen u Strasbourgu, gdje je održan okrugli stol na temu državnih tajni i slobodnog pristupa informacijama.

Na okruglom ste stolu izjavili da je objava diplomatskih depeša povijesni događaj. Smatrate li da će pojava WikiLeaksa fundamentalno promijeniti novinarstvo?

– Smatram da je to povijesni događaj zbog obima objavljenih materijala, ne samo što se tiče količine – 250.000 depeša! – nego i zato što one utječu na cijeli svijet. To su ticala američke administracije. Masa je golema i mislim da će teško, barem sljedećih godina, ponovno procuriti toliko podataka. To se dogodilo u trenutku kada je američka administracija bila prilično opuštena u vezi transparentnosti, no objava depeša vrlo ih je zabrinula. Obamina administracija otad je mnogo zatvorenija. WikiLeaks je pionirska organizacija koja je uspjela stvoriti prostor u koji izvor može dostavljati informacije i pritom ostati anoniman. Izgradili su veliki ugled, pa je curenje podataka danas gotovo istoznačno s WikiLeaksom. Naravno, curenje u novinarstvu postoji odavno, no ovo je veliko postignuće koje je inspiriralo mnoge.

Nova vrsta organizacije

Je li riječ o novinarima ili hakerima? Assange je State Departmant prvi put kontaktirao tek kod objave diplomatskih depeša, ne ranije? Objavili su i privatne e-mailove Sarah Palin, je li to moralno?

– Assange je u početku bio haker i to vrlo dobar. Kasnije je izgradio vlastite političke stavove fokusirane na transparentnost. Ne smatram da se radi o hakerima, riječ je o novoj vrsti organizacije, jednoj od onih u tzv. ekosistemu medija. Kada smo kod kontaktiranja State Departmenta, možda su to zaista trebali napraviti ranije. Assangeova je filozofija mnogo  evoluirala tijekom godine: na početku se zalagao za potpunu transparentnost, no shvatio je da ona nije humana. Transparentnost je vrlo važna, ali život je važniji, pa ne možete objaviti podatke koji bi od ljudi mogli stvoriti mete. Mislim da je do toga došao kroz zajednički rad s konvencionalnim medijima, pa je na kraju razumio da nema ništa loše u tome da prije objave pita američku administraciju za stav, premda će ionako napraviti što hoće, što je prilično pošteno. Što se Sarah Palin tiče, mislim da to jedna od stvari koje nisu moralno opravdane. Mnogi su ih kritizirali i kada su objavili SMS poruke slane između tornjeva WTC-a 11. rujna. Mislim da nije cilj potpuna transparentnost, nego fokusirati se na ono što je važno i poštivati ljudsku privatnost.

Bivši suradnici tvrde da se WikiLeaks financira mutnim načinima?

– Da je riječ o nejasnom financiranju, rekao mi je bivši njemački glasnogovornik WikiLeaksa Daniel Domscheit-Berg. Ali, to je sve što znam o tome i ne znam je li točno.

Pojavile su se stotine klonova WikiLeaksa, istovrsnih web-stranica, no pokazalo se da trebaju pomoć tradicionalnih medija: ne možete na internet postaviti četvrt milijuna dokumenata i očekivati da će ih građani tek tako pročitati?

– Assange i WikiLeaks pokušali su mnogo toga dok nisu shvatili da je najbolje dati novinarima da obrade podatke i postave ih u određeni kontekst, inače će izostati očekivani učinak. Uključivanje tradicionalnih medija je najmudrija stvar koju su napravili. U poplavi informacija nije moguće znati što je važno, a što nije; društvena funkcija novinara i jest u tome da ukazuje na bitno.

Dijelom kao reakcija na ovaj slučaj, u SAD-u se radikaliziraju antiterorističke mjere. Cyber-napadi smatraju se ratnim činovima, a američke su službe zatražile od Twittera da im dostavlja podatke koji se tiču WikiLeaksa. Može li razmah paranoje od odavanja tajni dovesti do čitanja e-mailova i uspostave neke vrste orvelovskog nadzora?

– Obamina je administracija sada zasigurno manje otvorena: svi koji su zahtijevali tajnost podataka, dobili su argument protiv transparentnosti. S druge strane, WikiLeaks je podigao svijest o važnosti dostupnosti podataka. Ne mogu se demokratski donositi dobre odluke ako ljudi nemaju nužne informacije. Dakle, trebamo više informacija i trebamo znati što vlade rade u naše ime i s našim novcem. Nadam se da će nove generacije mladih ljudi, koje imaju pristup novim tehnologijama, tražiti sve veću transparentnost.

Kosturi u ormaru

Zanimljiva je bila međunarodna koordinacija državne moći i privatnih tvrtki: WikiLeaksu je tako Amazon otkazao server, PayPal je blokirao pristup njihovim računima, otkazali su im Visa i Mastercard. Pokleknuli su pod američkim pritiskom?

– Tada sam bio u Londonu i opći je utisak bio da se čitav svijet bori protiv Assangea. Pokušali su im prekinuti dotok kisika, a kisik je i novac nužan za objavu podataka. Sada WikiLeaks previše vremena troši na pravna pitanja pravosuđa, više nego na vlastitu aktivnost. Vjerojatno su pokleknuli pod američkim pritiscima, ali ne znam jesu li tako postupili zato što im je netko naredio ili to rade svaki put kada se nešto slično desi.

Blokiranje servera i pristupa prije bismo očekivali u Kini nego u SAD-u?

– Diljem svijeta postavljene su kopije WikiLeaksove stranice; ako je negdje i zatvorite, otvorit će se drugdje i to je jedna od sjajnih mogućnosti tehnologije. SAD je zemlja koja puno priča o slobodi i ljudskim pravima, ali ima Guantanamo i druge kosture u ormaru.

Objava depeša izazvala je poplavu govora mržnje u SAD-u i diljem svijeta, neki dužnosnici – između ostalih i savjetnik kanadskog premijera Tom Flanagan – javno su pozivali na Assangeovo ubojstvo?

– Takve smo stvari čuli na brojnim TV postajama i od mnogih senatora, primjerice Mikea Huckabeea. Amerikanci stvar vide drugačije nego mi u Europi, što je normalno, jer je riječ o njihovim informacijama. No, mnogi razumni Amerikanci su svjesni da je bilo dobro pustiti te podatke. Shvatili su da posljedice nisu tako strašne kao što su im govorili i velik dio stanovništva shvaća važnost transparentnosti u našim društvima.

Kako komentirate to što se desilo Bradleyju Manningu? Je li proces pokrenut u Švedskoj, zbog optužbi za silovanje, namještaljka da se Assangea izruči SAD-u i kazni za objavu podataka?

– Kao osoba koja je navodno dostavila podatke, Manning je dugo vremena držan u teškim uvjetima, vrlo sličnim onome što zovemo mučenje: svakih pet minuta netko je kucao na njegova vrata, nije imao mjesta, bio je u mraku, bez prava na čitanje… Sada je, koliko znam, malo bolje nego prije nekoliko mjeseci. U svakom slučaju, on je ispao žrtva u ovoj priči i istinski je heroj, mnogo više nego Assange. Manning je riskirao svoj život ne bi li dostavio podatke za koje je mislio da ih svijet ima pravo vidjeti.

Što se Assangea tiče, važno je razdvojiti WikiLeaks od njegovih osobnih problema. Mnogi koji su radili s njim vjeruju da nema urote, da on jednostavno ima osobni problem u Švedskoj i da to ne bi trebao miješati s WikiLeaksom. Ne znam je li bio u krivu kada je to povezao. To je interpretacija stvarnosti valjana kao i bilo koja druga, ali preferiram razdvajanje stvari. Naravno, kada ste čovjek kao Assange, koji se hrabro bori protiv moćnih neprijatelja, oni će upotrijebiti sve da vam naude. Dakle, ako je Assange napravio i najmanju grešku, ona će biti iskorištena.

Prvi kontakt

Slažete li se da je u pozadini čitavog slučaja pitanje odnosa naroda i njihovih vlada, odnosno pitanje bi li ljudi trebali znati što sve vlade čine? Odnosno, postoje li stvari koje zbog nacionalne sigurnosti moraju biti tajne, kao što tvrde političari?

– Činjenica je da postoje stvari koje bi trebale ostati tajne i toga smo svi svjesni. Nitko razuman neće to sporiti. Ali, mnoge vlade, npr. Bushova administracija, tu činjenicu koriste da zaustave dostupnost informacija koje ne moraju biti tajne. Isto tako, činjenica je da postoje vrlo moćne snage koje ne žele nikakvu transparentnost, a na nama iz medija je da se borimo protiv toga. Mediji imaju odgovornost da objasne što se zaista događa u stvarnosti, a u mnogim zemljama, barem je tako u Španjolskoj, tradicionalni su mediji ponekada preblizu središtima političke i ekonomske moći. Slučaj Wikileaks naglo je probudio novinare i zbog toga sam sretan. Zadatak medija upravo je to da govore stvari koje vlade ne žele da govorimo.

Možete li ispričati kako se odvijala priča između WikiLeaksa i “El Paisa”?

– Prvi kontakt Assangea s “El Paisom” bio je kada sam ga intervjuirao prošloga studenoga, dok je radio samo s “Der Spiegelom”, “New York Timesom” i drugima. Upitao sam ga zašto nije uključio španjolske medije, jer bi tako dopro i do južnoameričkih naroda španjolskoga govornog područja. Rekao je da razmišljaju o “El Paisu”. Vratio sam se u Madrid, u nadi da će nam dati neke informacije. Kazao je da ima papire o Guantanamu, ali nije spominjao depeše koje su ostali listovi već obrađivali. Nakon jedno tri tjedna javio se i zatražio da ga spojim s urednikom. Dakle, ja sam uspostavio prvi kontakt i kasnije radio na depešama, a autor sam i velikog dijela knjige o “El Paisu” i WikiLeaksu, koja izlazi ove jeseni. Koautori su zamjenik glavnog urednika i još jedan šef osoblja, koji su imali veliku ulogu u dogovorima s WikiLeaksom.

Kako ste uspjeli obraditi toliko dokumenata?

– “El Pais” se uključio kada su ostali listovi već mjesec i pol, možda i dva, radili na depešama. Prilično smo blisko surađivali, dogovorili bismo točno kada objavljivati određene teme, to je bio jedini načini da ne dođe do natjecanja. Svaki je medij bio usredotočen na vlastito područje utjecaja. Za nas je to, dakle, Južna Amerika: kada bismo nešto našli, kontaktirali smo druge medije i kazali “postoji dobra priča o Venecueli u tim i tim depešama”. Oni bi isto napravili za nas, npr. obavijestili nas gdje je velika priča o Italiji i Berlusconiju. Dijelili smo teme, kao što su Iran, Saudijska Arabija, korupcija u Pakistanu, i brojeve depeša, a potom bi svaki list zasebno objavljivao podatke. U “El Paisu” je na tome radilo trideset ljudi dva tjedna. Bilo je to prilično ludilo, nismo spavali, svi nagurani u malu prostoriju. Kasnije su se uključili i drugi novinari, no u početku ih je bilo samo trideset i oni o tome nisu smjeli pričati ni s najboljim prijateljima, jer nipošto nije smjela procuriti informacija da rade na toj priči. Bilo je prilično uzbudljivo.

Karizmatičan i artikuliran

Kako ste odlučivali što ćete izostaviti, primjerice imena određenih ljudi?

– Radio sam na ogromnom broju depeša, no u nijednoj nije postojala opasnost za nekoga, tako da ne mogu govoriti iz osobnog iskustva. No, svakako se provodila redaktura u slučajevima gdje su životi mogli biti izloženi riziku, stalno smo o tome raspravljali.

Assange je najavio da će objaviti velike količine informacija o poslovanju banaka: izjavio je da posjeduje pet gigabajta podataka o poslovanju Bank of America, a Rudolf Elmer javno mu je uručio CD s podacima o švicarskoj banci Julius Bär?

– Posljednji sam put sreo Assangea pred dva mjeseca i tada još nije bio siguran kada će to objaviti. Bio je zabrinut što bi se moglo dogoditi Elmeru ako objavi te podatke. Nadam se da će prije ili kasnije to napraviti, možda kalkulira kada je najbolji trenutak za to.

Oko Assangea postoji određena aura misterioznosti. Kako biste ga vi opisali?

– Mogu reći da je on među najinteligentnijim ljudima koje sam ikada intervjuirao. Zaista je takav mozak, karizmatičan, čovjek koji vrlo artikulirano i polako govori u baritonu. Ne vjerujem u nijednu od teorija po kojima je on nečiji agent. Nikada ne možete sigurno znati, ali mislim da je on čovjek koji misli da ima misiju donijeti informacije svijetu. Može ga se kritizirati, kao što neki čine, da vjeruje kako je rock-zvijezda. Ali, ono što je važno, njegov je doprinos povijesti novinarstva.