Jugu nisam osjećao kao tamnicu naroda nego kao tamnicu pojedinaca

Gregor Tomc poznato je ime slovenske pop-kulture. Prije više od tri desetljeća, s prijateljem Perom Lovšinom osnovao je Pankrte, a ni danas, kao etablirani sociolog na ljubljanskom sveučilištu, nije izgubio interes za pop-fenomene. Prošle je godine u beogradskom “Službenom glasniku” objavljen zbornik njegovih tekstova pod nazivom “Čiča Tomčeva koliba”, u kojem uz stare objavljuje i nove radove, napisane specijalno za tu priliku. Iz članaka u knjizi jasno se razabire autorov intelektualni i aktivistički put.

Tomc je bio aktivni član civilnih i alternativnih gibanja u Sloveniji 1980-ih godina. Kako sam kaže, u Jugoslaviji mu nije smetala federacija nego autoritarni režim – tekst na tu temu objavljuje 1987. godine u poznatom 57. broju “Nove revije”, koji zapravo donosi slovenski program osamostaljenja.

Danas predaje sociologiju omladine i sociologiju kreativnosti na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani, autor je niza knjiga, a ponekad zasvira na ponovnim okupljanjima Pankrta.

Standard viši, ljudi nezadovoljni

Dvije zemlje – Slovenija i Hrvatska – nedavno su obilježile dvadeset godina nezavisnosti. Ako je vjerovati medijskim istraživanjima u Hrvatskoj, stanovnici obiju zemalja vlastite egzistencije percipiraju u većini slučajeva kao razočaravajuće loše, ali u istom dahu odgovaraju (navodno 90 posto) da ne žale za Jugoslavijom, iako se u njoj ekonomski živjelo bolje. O čemu se tu radi? O tome da patriotski osjećaji još nadvladavaju racionalne ili o stavu da je nacionalna država i dalje jedini obećavajući društveni oblik?

– Ljudi danas ustvari imaju viši životni standard nego u Jugoslaviji, ali su ipak sa svojom situacijom manje zadovoljni. Zašto? Za to ima više razloga. U Jugi smo se uspoređivali, prije svega, sa zemljama Istočne Evrope i za njih smo bili Amerika. Danas se uspoređujemo sa Zapadnom Evropom i tu smo Albanija. Problem je u tome da imamo slične aspiracije kao Austrijanci ili Nijemci, ali nemamo njihove mogućnosti. I kad uspoređujemo svoju kvalitetu života s njihovom, vidimo veliku razliku i to nas frustrira. Ima i drugih razloga za veliko nezadovoljstvo. U Jugi su, naravno, socijalne razlike bile manje (ako apstrahiramo političku elitu), zaposlenje je bilo sigurnije, novine su manje pisale o korupciji (što, naravno, još ne znači da je nije bilo), a ne smijemo zaboraviti ni faktor nostalgije. Ljudi su skloni uljepšavanju prošlosti. Mislim da je Freud negdje zapisao da poslije nekoliko decenija i rat izgleda kao vesela pijanka. Tu je još i sadašnja ekonomska kriza, koja isto tako utječe na nezadovoljstvo. Zašto tako malo ljudi žali za bivšom Jugom? Jer ne povezuju svoje ekonomske situacije s raspadom federacije. Novi nacionalni kontekst se doživljava kao legitiman, a novi demokratski kontekst omogućava veću kritičnost.

Kad smo već kod toga, da vas upitamo i jesu li projekti nacionalno-državnih osamostaljenja (slovenski, hrvatski ili onaj kosovskih Albanaca) u svom temelju desno orijentirani i jesu li kao takvi rušili “lijevu” Jugoslaviju? Odnosno, tko je tu bio politički regresivan, a tko politički progresivan?

– Historija industrijskih društava nam pokazuje da je temeljni princip socijalnog identiteta nacionalni (kulturno zajedništvo), a ne ekonomski (klasna pripadnost). Industrijska društva se integriraju na velikom teritoriju uz pomoć novih medija (masovni transport, masovni mediji kao tisak, radio, televizija itd.) i stvaraju nacionalne države na principu da su granice mojih medija granice mog teritorija. Problem Jugoslavije bio je taj da se u 70 godina nije uspjela formirati kao nacionalna država (slično kao npr. Austro-Ugarska ili Sovjetski Savez) i zato se raspala. Sile koje su vodile u smjeru formiranja manjih nacionalnih država bile su snažnije od sila koje su republike povezivale u zajedničku državu. Malo karikirano rečeno, školu zajedničke države pohađao je samo Tito, a svi mi ostali učili smo neke strane jezike. Iz te perspektive, ne bih se složio s vašom distinkcijom “lijevih” i “desnih” sila. Što je bilo lijevo u samoupravnom socijalizmu? Možda ugnjetavanje ljudskih prava? Obavezno služenje vojnog roka? Autoritarna politička gerontokracija? Kulturna dosada? A s druge strane, nacionalna država je samo druga strana industrijalizacije. Ako problematiziramo jedno, problematiziramo i drugo. Za mene lično, socijalizam je bio pomalo retardirani rođak razvijenog industrijskog društva. Može nam biti simpatičan, ali nema potencijala koji bi mogao razviti. Kao romantična ideologija radničkog pokreta utjecao je na reformiranje liberalnih industrijskih društava u smjeru socijalne države, ali kao revolucionarni pokret za transformaciju društva bio je totalno neuspješan.

Suradnja s “Novom revijom”

U knjizi “Čiča Tomčeva koliba”, u članku o tranzicijskim gubitnicima i dobitnicima na primjeru “Nove revije”, kažete da su vodeći suradnici tog časopisa zapravo bili politički konzervativci koji su u drugoj polovici devedesetih tražili ono što se u hrvatskom slučaju zvalo “duhovna obnova”, jer da se samo tako može protiv rastućeg neokomunizma. Nisu li oni bili konzervativci i 1987. kad je sastavljen i objavljen slovenski kulturni (politički) program?

– U samoupravnom socijalizmu nije bilo baš puno ljudi koji bi bili spremni da se javno suprotstave režimu. U Sloveniji to su bili, recimo, pankeri, pripadnici novih društvenih pokreta (mirovnjaci, gay aktivisti, zeleni itd.), novoljevičarski heretici, tradicionalni kulturnjaci itd. Svi smo imali zajedničkog protivnika (autoritarni režim), iako su nam motivi i vrijednosti bili vrlo različiti. Tada o tome nitko nije razmišljao, nitko tome nije pripisivao značenja, i sve su te grupacije između sebe po potrebi i surađivale. Kad sam počeo surađivati s “Novom revijom”, to je bio najotvoreniji medijski prostor u Sloveniji. Naravno, ja sam osjećao da smo kulturno pripadnici različitih generacija, da je moj Zeitgeist potpuno drugačiji (oni su slušali Wagnera, ja Pistolse), ali sam cijenio njihovu pluralnost. Razlike između nas pokazale su se tek poslije osamostaljenja. Tada je postalo jasno da se ideal-tipski dijelimo na dvije grupacije. Na jednoj su strani bili oni kojima je u socijalizmu smetala, prije svega, njegova autoritarnost (demokrati), a na drugoj oni kojima je u Jugi, prije svega, smetala federacija (nacionalisti). To, naravno, ne znači da su demokrati bili anacionalni. Ja osobno tada, a i danas, nisam imao nikakvog problema sa svojim slovenstvom. To je dio moje kulturne prtljage, dio onoga što jesam, ali nije dominantno u mojem samorazumijevanju. Kao demokrat, znao sam da je kraj svih velikih priča, da supstancijalnom cilju socijalizma ništa ne slijedi, da ga zamjenjuje samo prazna forma demokracije i ništa drugo. Za razliku od nas, za nacionaliste je slovenstvo bilo glavni razlog njihovog disidentstva. Oni bi supstancijalni cilj socijalizma samo zamijenili supstancijalnim ciljem nacionalizma. Nacionalizam je za njih mjerilo uspješne demokracije. I zato su permanentno nezadovoljni i politički konfliktni. Samo za ilustraciju: za njih je arbitražni sporazum s Hrvatskom izdaja nacionalnog interesa. I na tome se, između ostalog, konstituira slovenska politička desnica danas.

Nisam dovoljno upućen u hrvatsku političku situaciju, ali mi se čini da je kod vas nacionalizam još više prisutan kao temelj političkog djelovanja. Čini mi se da niti jedna hrvatska politička stranka prije odluke o arbitraži nije zagovarala kompromisno rješenje Drnovšeka i Račana ili nešto slično. Koliko sam pratio hrvatske opinion makere u slovenskim novinama, niti jedan predstavnik civilnog društva nije zagovarao dvostrani  dogovor s navodno prijateljskom susjednom državom. Nitko se, na primjer, nije pitao: Pa zašto mi to zajebavamo Slovence zbog ovog “dimnjaka” prema otvorenom moru? Što je u tom “dimnjaku” toliko značajno da zbog njega stavljamo pod pitanje čak i svoj ulazak u EU?

Kako to da ste otpočeli kao anarhoidni panker, a nastavili kao suradnik nacionalno visoko osviještene “Nove revije”? Je li tu posrijedi neki diskontinuitet u razvoju, ne biste li trebali kao panker biti protiv svega onoga što je simbolizirao taj časopis?

– Kako dobro znate, u Jugoslaviji nije baš bilo mnogo disidentskih medija. U meni kulturno bliskijima, u “Mladini” i na Radio Študentu, na uredničkim su položajima bili novoljevičari, koji nisu imali razumijevanja za moje “malograđanske” i “anarhističke” ideje. Što da kažem, priča mog života. Gdje god da sam, uvijek sam stranac – tamo gdje su me prihvatili, nisam se osjećao doma, a tamo gdje sam želio biti, nisu me htjeli. U “historijskom” 57. broju “Nove revije”, programu slovenskog osamostaljenja, zapisao sam da se više nego kao Slovenac osjećam kao Kodeljevčan (predgrađe Ljubljane sa slavnim sportskim klubom Slovan). Jugu nisam osjećao kao “tamnicu naroda” nego kao “tamnicu pojedinaca”. Za razliku od nekih kolega u “Novoj reviji”, za mene je multikulturna Juga bila cool. U Ljubljani sam gledao izvrsne bendove, filmove, sportske ekipe itd. iz cijele zemlje. To sam svoje mišljenje u “Novoj reviji” slobodno izrazio, tako da iz te perspektive nisam pravio neki kompromis.

Pank je izgubio kontekst

Što bi danas značilo biti panker? Protiv čega je današnji panker?

– Biti panker danas znači živjeti u prošlosti. Pank danas više nema socijalni kontekst u kojem je nastao 1970-ih godina, zato je samo još jedna od estetskih glazbenih preferencija. Biti fan panka nije bitno različito od biti fan klasike.

U nedavnom intervjuu “Mladini” kazali ste da su Pankrti krenuli, između ostalog, protiv dosade koju je proizvodila tadašnja pop-muzika i općenito tadašnja kultura koja je tjerala na spavanje u deset navečer. Nama su se, istina naknadno, Pankrti činili bitno revolucionarnijima. Tko je, dakle, u pravu, vi s vašim ponešto neambicioznim tumačenjem ili mi koji smo u sve to učitavali možda previše?

– Ne znam za Hrvatsku, ali kod nas ljudi još uvijek povremeno raspravljaju o tome tko je najviše zaslužan za samostalnu Sloveniju. Ovakvo samoreklamiranje mi je prilično odvratno. Zato pank distanciram od ovakvog zaslugarstva. Osim toga, nas stvarno nikad nije zanimala politika. Politika je za nas bila ilustrativni primjer dosade. Politiku smo ismijavali jer je to bio najlakši način da šokiramo. Zanimala nas je jedino izgradnja paralelnog supkulturnog svijeta u kojem bismo mogli raditi što god nas je volja. Mi smo odraslima ustvari govorili: živite u svom samoupravnom društvu ako vas je volja, nama je potpuno svejedno jer živimo svoj život. Za novoljevičare to nije bilo dovoljno ambiciozno. Oni bi reformirali socijalizam. Tvrdili su da smo se prodali. Da smo se barem… Naš stav o politici lijepo su tada izrazili u grupi S.D.A.:

Komunizam

Ha, ha, ha

Socijalizam

Bla, bla, bla

Kako to da su Pankrti za album “Dolgcajt” dobili dvije oprečne društvene ocjene, etiketu šunda od istoimene komisije i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a koju je dodjeljivao Savez socijalističke omladine Hrvatske? Govori li to nešto o društvu ili o albumu?

– Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a govori najviše o tadašnjoj zajedničkoj državi. Pankrti su u “vlastitoj kući” bili primitivni i nekulturni, a u drugim republikama – u kojima nismo bili shvaćeni kao “njihov problem”, zbog čega su se mogli distancirati od “naših rješenja” – ocjenjivali su nas kao zanimljive. Nešto slično bilo je i s grupom Laibach – kad je bila zabranjena u Sloveniji, mirno je koncertirala po Jugi. A etiketa šunda govori više o samom albumu. Za nas je to bio kompliment. Dosađivala nam je etablirana, tradicionalna kultura i bilo je dobro vidjeti da nas ona mrzi.

Kakva su slovenska iskustva s Europskom unijom? U nas, primjerice, jačaju dva euroskepticizma: desni brine eventualni gubitak suvereniteta, a lijevi u Uniji vidi neoliberalnog moloha koji upravo davi Grčku.

– Članstvo u EU-u po defaultu znači da država delegira dio svog suvereniteta na institucije izvan vlastitih granica. Dobrovoljno. Gubitak dijela suvereniteta je stvaran, ali kakva je alternativa tome? Za dvije ili tri generacije i tako više neće biti ni Hrvata ni Slovenaca, a ni većine drugih nacija, jer se svijet vrlo brzo globalizira. Od kakvog je onda značenja da li taj proces ide malo brže (u EU-u) ili malo sporije (izvan EU-a)? Mislim da bi se Hrvati u ovom trenutku morali plašiti toga da ostanu izvan EU-a, jer bi to značilo sporiji ekonomski razvoj. A drugi strah o kojem govorite čini mi se imaginaran i odražava svu intelektualnu nemoć današnje političke ljevice. Problem Unije je da je u usporedbi s konkurencijom (Kina, Indija, Amerika…) premalo liberalna i zbog toga premalo konkurentna. A problem Grčke je, po mom mišljenju, potpuno drugačiji. Grčka se godinama zaduživala i nekontrolirano trošila, a podatke o inflaciji i deficitu prikrivala evropskim institucijama sve do trenutka kad je bila blizu bankrota. Njene poteškoće nisu posljedica liberalizma nego balkanizma.