Kako upokojiti oca

Nikola Petković: “Kako svezati cipele” (Algoritam, 2011)

Bauk kruži literaturom, bauk nekrološkog biografizma. Neka čudna navada i/ili morbidna moda zavladala je u poslednje dve godine: pisati o netom umrlom ocu. Kako Miljenko Jergović knjigom “Otac” (Rende) i Mileta Prodanović djelima “Ultramarin” i “Ultramarin encore” (Stubovi kulture), tako i Nikola Petković knjigom “Kako svezati cipele” (Algoritam). Navada nije strana ni napolju, među renomiranim autorima; recimo, knjiga “Nothing to be Frightened” Džulijana Barnsa iz 2008, u Srbiji objavljena pod naslovom “Nije to ništa strašno” (Geopoetika).

Naporedo s paterografijom, javilo se iznenadno slepilo u medijima i među kritičarima, pa je ovo biografsko-esejističko štivo upakovano u ambalažu romana. Što je ne samo izraz nesuvislog i neukog književno teorijskog laissez fairea, ispoljenog u brisanju razlike između fikcije i onoga što ona nikako nije, nego bi trebalo da je uvredljivo i prema autentičnosti autorskog sećanja i svedočenja.

Pedagog, radoholik, tiranin

Otac koji je omogućio život sina, sišavši sa životne scene sina pisca nije ostavio na cedilu:  svojim životom opskrbio ga je materijalom za knjigu. Naspram ove, ironično prikazane, hereditarne dijalektike, ostaje pitanje: čemu pisanje knjiga koje kroz videlo teksta ogoljavaju nešto što je duboko intimno i privatno, kao što je odnos sina i pokojnog oca, što od čitanja čini nevoljni akt voajerizma. Ovakve knjige nastaju u opasnoj blizini evokativnog sentimentalizma i imperativa odavanja pošte muškom prethodniku. One impliciraju značaj oca i taštinu sina, značaj koji prelazi granice porodične uspomene i taštinu koja nije manja ni kad se pokojni otac propusti kroz “toplog zeca” sinovljevih traumatičnih memoara.

Autorima ne nedostaje objektivnosti, iako u knjigama preovlađuje ton zahvalne privrženosti. Tako Jergović pominje očevu “ogorčenost”, detektujući je kao deo DNK-a familijarnog karaktera i emocionalnu krutost; Prodanović piše o očevoj “svojeglavosti i blagorodnosti”. Nikola Petković je bliži Jergoviću, obojica su deca razvedenih roditelja, odrasli u odsustvu očeve podrške i emocionalne brige. Ipak, dok Jergović teži nekoj vrsti smirene sintetičnosti u kojoj bi dominirala širina uvida i prevaziđena trauma napuštenosti, kod Petkovića dominira jedak i ogorčen ton svojevrsnog obračuna s neodgovornim, samoživim i grubim ocem koji je bio sklon spletkama i ponižavanju.

Zanimljivo, u sva tri slučaja vlada izvesna očeva benevolentnost prema sinovljevim uspesima kao pisca. Prodanovićev “Ultramarin” počinje kao sećanje na zajedničko porodično putovanje po Italiji, kada je dečak iniciran u ljubitelja likovne umetnosti, da bi se tokom knjige očarani dečak preobratio u slikara i znalca koji svom ocu i starijem kolegi ukazuje na ograničenja u poimanju umetnosti. Jergovićev i Petkovićev otac svoj ponos sinovima iskazuju kasno, pri kraju života. Jedan od njih pred sina postavlja zadatak da piše o Srebrenici, drugi želi da bude sahranjen sa sinovljevom knjigom u rukama. Ni Džulijan Barns ne prolazi bolje. Njegova majka će o njegovom bratu, filozofu, i njemu reći: “Jedan od mojih sinova piše priče koje mogu da čitam, ali ne i da razumem, a drugi piše knjige koje mogu da razumem, ali ne i da čitam.”

Cipele s Gordijevim čvorom

Za razliku od drugih pomenutih autora čija naracija dolazi većinom posle očeve smrti i predstavlja spoj karakterističnih uspomena i esejističkih analiza (recimo, Jergovićev tekst sadrži mikro-eseje o pojavi eurokrema i kasetofona na baterije u doba poznog SFRJ socijalizma), Petković dominantno beleži spori i mučni tok umiranja oca i letalnu metastazu njegove bolesti. Na planu sintakse i stila, Petković je bliži Prodanoviću, srezane i nabijene rečenice u tekstu teže poetskoj rezonanci. U tekstu neočekivano i ne tako retko probije psovka, očeva ili naratorova, kao autentična ilustracija govornog idioma ili ekspresija naratorove gorčine izbegla inhibiciji komunikativne pristojnosti.

Knjiga “Kako svezati cipele” podeljena je u tri dela, koji su grafički uzorito obeleženi različitim fontom. Ta podela nema dovoljno opravdanja, sva tri dela istim prekornim tonom variraju temu očeva roditeljskog podbačaja.

Nikola Petković je bespoštedan u indiskretnosti ogoljavanja svoje traume. Figura oca u njegovoj knjizi figura je punokrvnog, složenog i odbojnog bića za života, napukle autoritarnosti u patnji i bolesti. U tom smislu ima smisla uvid iz uredničke recenzije s korica knjige, pisanje je za autora verovatno poslužilo kao vid autoterapije. Ipak, na stranu voajerizam i taština ovakvih knjiga, od knjige “Kako svezati cipele” čitaocu preostaje nekoliko mrsnih anegdota i poetskih momenata, sveden stil i ukus ozlojeđenosti.

Mršav učinak.