Kazna za Đilasovo šibicarenje

Evropska investicijska banka (EIB) obavijestila je prije nekoliko dana Javno preduzeće Putevi Srbije kako više nije voljna financirati rekonstrukciju Gazele, najznačajnijega beogradskog mosta preko koga dnevno prelazi na stotine hiljada automobila. Do sada su Putevima Srbije plasirana 33 milijuna na eura, a još 25 milijuna sada se mora naći na nekoj drugoj adresi. Razlog za povlačenje EIB-a iz posla je činjenica da JP Putevi Srbije, odnosno država Srbija, nisu ispunili odredbu ugovora potpisanog prije četiri godine kojom su se obavezali da u čvrste objekte presele 80 romskih porodica koje su živjele u nehigijenskom naselju ispod Gazele.

Što će Romima stanovi

Umjesto da poštuju ugovor, oni su inicijativu prepustili Draganu Đilasu, beogradskom gradonačelniku, poznatom po tome što voli lomiti stvari preko koljena. Đilas je prošle godine naredio ulazak bagera u romsko naselje i evakuaciju Roma na livade oko Beograda, gdje im je postavio kontejnere u kojima sada žive. Jeste da ti kontejneri izgledaju bolje od kartonskih kućica podno Gazele, ali to je kršenje odredbi ugovora.

Kad su beogradski mediji objavili vijest da je EIB zavrnuo slavine, vlast je odmah krenula sa spinom: ispada još da je sjajno što EIB neće dati kredit s dva posto kamate, jer će se država zadužiti kod komercijalnih banaka uz kamatu od osam posto. Besramno je Đilasovo objašnjenje kako se ništa ne gubi EIB-ovim povlačenjem. Kaže on da bi ispunjavanje ugovora i gradnja 80 stanova za Rome stajali taman toliko kolika će biti razlika između kamata koje bi bile isplaćene EIB-u i onih koje će biti isplaćene komercijalnim bankama. Za njega gradnja stanova Romima nije nikakva dobit. Mnogo je “moralnije” i “korisnije” taj novac dati komercijalnim bankama. Falilo je još samo da kaže “što će Romima stanovi”; premda, svojim je nemuštim objašnjenjem i to izgovorio.

Ne priznaju muljanje

Ovaj skandal otvara još neka vrlo bolna pitanja srpske svakodnevnice. Na ugovor se, čini se, u najvišim državnim strukturama gleda kao na nešto što nije loše izigrati. Razvija se praksa da se oko izvrdavanja angažiraju svi mogući resursi, od diplomatskih do medijskih, a  kad to ne uspije, baca se drvlje i kamenje na onu stranu koja traži striktno poštovanje ugovora.

Koliko god građani Srbije imali štete od EIB-ova poteza vezanog uz Gazelu, koju će štetu morati sami nadoknaditi, za njih može biti koristi od šamara koji je EIB udario Vladi. Precizne procedure, jasna pravila i poštovanje ugovora uvijek su više na korist građanima nego vlastima. A EIB je vlastima poslao jasnu poruku – ne priznaje se šibicarenje.