Masirajte do kraja
Kratka je vijest prošloga tjedna nakratko zatitrala na marginama gradskih rubrika većine hrvatskih medija, popunjavajući prostor uobičajeno ispražnjen ljetnim pomanjkanjem tema: gradonačelnik Zagreba Milan Bandić uručio je na prigodnoj svečanosti diplome povodom uspješnoga završetka tečaja za wellness masažu bivšim radnicama tvornice Kamensko, pa njih devet sada, nakon četveromjesečne obuke, može kvalificirano “provoditi mnoge načine relaksacije i opuštanja”, “pripremiti različite vrste relaksirajućih i ljekovitih kupki”, “provoditi razne beauty programe” – kako, barem, pojašnjava web-stranica Vimala, specijalizirane ustanove za obrazovanje odraslih, u kojoj im je edukaciju na poljima mnogih načina relaksacije i različitih vrsta ljekovitih kupki darovala Wellness udruga Hrvatske.
Niti u jednom izvještaju sa završne svečanosti, doduše, nismo uspjeli doznati zašto im je službene potvrde o stečenim umijećima uručio baš Bandić i kakve on zapravo ima veze s cijelom ovom navodno humanitarnom akcijom, ali tko bi, pored ganutljivih djela i plemenitih ciljeva, našao mjesta još i za takva, nedvojbeno maliciozna pitanja. Uostalom, jedino je novinar “Novoga lista” Ladislav Tomičić, izvještavajući s ovoga otužnog prekvalifikacijskog susreta, imao potrebu postaviti drugo, kudikamo važnije pitanje: što se tu, dovraga, uopće slavilo ako radnicama čiju su donedavno uspješnu tvrtku upropastile opskurne tajkunske malverzacije na kraju nije pronađen novi posao?
Aromaterapijom na traumu
Ni na prvo ni na drugo, naravno, nije osobito teško odgovoriti: Milan Bandić nije nekadašnjim zaposlenicama, od kojih su neke u Kamenskom radile i po tridesetak godina, dao diplome zato što bi bio imalo zaslužan za njihovu pjenušavo-relaksirajuću reedukaciju, nego naprosto stoga što unatrag nekoliko mjeseci refleksom izvježbanoga populista odavno suspendiranih moralnih načela eksploatira nevolju tih žena kad god mu se ukaže prilika; a ono što se slavi nije ispravljanje evidentne nepravde, nego ritualno obnavljanje ciklusa ideoloških mantri o fleksibilnoj radnoj snazi, spremnoj prilagoditi se novonastalim okolnostima i promjenjivim zahtjevima tržišta, voljnoj iznova i iznova – podvijena repa, ali uzdignuta čela – odmarširati natrag na Zavod na zapošljavanje, nepokolebljivo vjerujući u novu priliku i u vlastitu sposobnost da je ugrabi. Činjenica da im je tvrtku, kao u nekom morbidnom déjà vuu, devastirao mutni poslovni krug čije središte nepogrešivo gravitira prema liku i djelu Miroslava Kutle, ne bi li se domogao vrijednoga zemljišta tvornice u centru Zagreba, pritom se ispostavlja kao jedna od onih nezgodnih, ali načelno neizbježnih i nužnih posljedica tržišnoga rizika, pomalo nalik manjoj prirodnoj nepogodi na koju, eto, nismo mogli utjecati; baš kao ni na činjenicu da je država bez objašnjenja dvije godine zanemarivala to što Kamensko ne uplaćuje doprinose svojim radnicama.
Samo, cijelu se priču o propasti profitabilne i iznimno ugledne, izvozno orijentirane proizvodnje, o zatvaranju nekoliko stotina radnih mjesta, ali i o radničkome štrajku glađu, utaborivanju ispred tvorničkih postrojenja i, konačno, općem štrajku kojim su, kako stvari sada stoje, zaposlenice naposljetku uspjele izboriti naplatu oko 80 milijuna kuna potraživanja nakon stečaja firme umjesto da njezine nekretnine odu u vlasništvo tvrtki povezanih s Kutlom, cijelu se tu priču ipak ne može do kraja ugurati u medijski unaprijed zadane interpretativne okvire zakulisne poslovne afere. Ne samo zato što su ovo samo najnovija među stotinjak tisuća radnih mjesta izgubljenih u protekla dva desetljeća sustavnoga pustošenja domaće tekstilne industrije, kao što je, pišući prije nekoliko mjeseci o tvornici Kamensko na H-Alteru podsjetila Barbara Matejčić (ostalo ih je, inače, tek tridesetak tisuća), nego i stoga što naknadni propagandni hepiend te priče, cinični piarovski postskriptum s Bandićevim potpisom, sasvim primjereno zaokružuje poznatu narativnu logiku ovdašnje socioekonomske tranzicije, odvodeći junakinje iz područja industrijske proizvodnje u polje uslužnih djelatnosti: od šivaćega stroja do masažnoga stola, od poslovne i životne traume do aromaterapije, od buke mašina do konfekcijskih pseudoorijentalnih melodija ambijentalne glazbe protkanih umirujućim zvucima valova…
“Normalno” stanje stvari
Ono što je započelo kao potencijalno kriminalni čin, eksces modeliran po uzoru na divlje desperadoske pohode na domaću privredu iz devedesetih godina, poprima, evo, u svojoj najnovijoj medijskoj epizodi žanrovski status parabole o postsocijalističkome bijegu hrvatskoga gospodarstva iz primarnoga u tercijarni sektor i tako, htjeli ne htjeli, simbolički biva iznova uklopljeno u obrasce normalnoga stanja stvari. A ako imate osjećaj da s takvim epilogom nešto duboko nije u redu – jer, kvragu, radnice su i dalje u očajničkoj potrazi za poslom – bit će da je to zato što nešto duboko nije u redu s normalnim stanjem stvari. Možda i zato što u njemu, ako nisu lijeni, neambiciozni i uglavnom nesposobni saboteri velikih poduzetničkih vizija, radnici mogu računati jedino na ulogu žrtve nesretnoga spleta tržišnih okolnosti, ulogu koja izaziva sućut i priziva velike humanitarne geste poduzetnika i političara, kao potez voluntarističke supstitucije sistemskoga rješenja radničkoga pitanja, pritom još i vrlo prikladan za poliranje imidža benevolentnih moćnika. Nejasno je koja od te dvije uloge – ona glavnoga krivca za ekonomski rasap ili ona njegove bespomoćne žrtve osuđene na milost bogatijih od sebe – zapravo više ponižava; ali, dok je u prvu još uvijek prilično uočljivo upisana linija klasnoga antagonizma, druga izlazi na pozornicu tek nakon što je zastor spušten i predaja potpisana.
Pacificirane, prekvalificirane i skoro unisono portretirane kao “dobre” i “vrijedne”, radnice koje ničim nisu skrivile svoju sudbinu tada konačno stječu pravo da stisnu ruku dobronamjernoga gradonačelnika, promrmljaju u novinarske diktafone nekoliko predvidljivih fraza i onda zahvalno pokupe svoje mrvice ispod stola za masažu.