Masovni pokret

Čudna lijeva melankolija ovladava raspoloženjem kritičkih umova u nas, a njeni rezultati negativno se odražavaju i na osjećaje i postupanja inače sasvim nemelankoličnih masa. I to i kada rade i kada politički postupaju. Sada, kada će vrijeme opet biti predizborno, mnogo toga će se svesti na kuknjavu kako mi nemamo prave stranke ljevice. Kako se nema za koga glasati, jer je našim parlamentarnim životom na periferiji zavladala neoliberalna agenda, u mjeri da su razlike između velikih, ali i malih stranaka postale neznatne. Sve one obećavaju tzv. bolne rezove, tzv. reforme, unutar ovog jednog te istog, nezamjenljivog vladajućeg sistema. I jedina nada potčinjenih je u odustajanju moćnih od vlastitog programa. A to iz straha i pod pritiskom, a ne iz njihovog boljeg uvjerenja.

Sve je to uglavnom točno. No, stvari stoje realno i puno gore, pa zato, u dijalektičkom obratu, potencijalno i puno bolje. Bez da pokušamo biti analitički iscrpni, uz ovu skicu možemo odmah izbaciti tvrdnju: građanski parlamentarizam je u krizi! Pa zar to za ljevicu nije barem potencijalno dobra vijest?

Da se ona ne vidi takvom razloga je više, no zadržimo se na dva, uvjetno rečeno na jednom pozitivnom i jednom negativnom. Rekapitulirajmo malo našu zadnju parlamentarnu fazu. Stranačje je u nas, kao i u mnogim zemljama prije toga socijalističkog svijeta, uvedeno odozgo (mase nisu izašle na ulice sa zahtjevima da žele nove/stare građanske partije), uz obrazloženje da je parlamentarni život nesavršeni, ali jedini i najmanje loš oblik demokracije, nužne za odvijanje civiliziranog građanskog života. Koji treba izgraditi, čuvati i njegovati kao branu svakom totalitarizmu, čije smo mi ovdje, preko fašizma i komunizma (da, baš tako su te pojave strpane u isti koš), dobrim dijelom 20. stoljeća bili žrtve. U istom dahu spominjao se Winston Churchill, no ne i povijest britanskog kapitalizma i imperijalizma. Pa ako su, da krajnje pojednostavimo problematiku, pred obnovljenim parlamentarnim životom stajali zadaci da od demokratizacije raznih sfera života, kako se ona provodila u samoupravnom socijalizmu, u biti redukcijom na stranačje, dođemo do više slobode – do prave demokracije same – to je stranačje odmah na početku zakazalo. Demokracija je izronila u svom pogubnom etničkom obliku, pokazavši se kao djelatni pra-fašizam za mnoge njoj odjednom druge.

I tu dolazimo do drugog, nazovimo ga negativnim, razloga. Rečeno je: to što se vama događa nije prava građanska i parlamentarna demokracija. Skovali su i riječ: demokratura. A što je onda to bilo? Umjereni kritičari raznih neumjerenosti koje su nas zapale i još uvijek nas na različit način pogađaju voljeli su reći: to je jedan autoritarni poredak. Legalno izabran, ali demokratski nefunkcionalan. A evo i pravog razloga tome: na vlasti je više jedan pokret negoli natjecanje među strankama. Taj pokret je zlo, a građanski poredak je dobro. Pa treba samo upokojiti vampira pokreta i dobit ćemo vrt ugodnog i umjerenog stranačkog života, gdje će se politika odvijati na sreću svih. Ili barem većine, sklone općim i javnim dobrima, civilnom udruživanju i borbi za pravedno, pa i estetski lijepo društvo. Ako se to u masi ljudi odmah i ne vidi, to je zato što su nekulturni, a nekulturni su jer su netradicionalni. Netradicionalni su, pak, zato što mi i nemamo demokratskih tradicija kojih bi se građani držali. Tu je zatvoren opaki kulturalni krug, čija je najgora posljedica “vječna” legitimizacija elita, koje da moraju mukotrpno odgajati zapušteni narod, ali, interesantno, tako da ovaj nikada ne posumnja u svoju potrebu da bude vođen baš od tih istih “demokratski izabranih” vođa.

Dakle, rečeno je da HDZ mora od pokreta postati stranka među strankama, u normalnom građanskom društvu i političkoj državi. Rečeno je i kakva stranka: narodnjačka i kršćanska. Što je on navodno i postao. Navodno je raspustio pokret koji je predstavljao. Bez da ovdje elaboriramo načine na koji nastaju tzv. grassroots pokreti – kao u krajnjoj liniji politički pokreti izrasli spontano i prirodno u zajednici, a ne nametnuto iz tradicionalnih centara političke moći – kandidata broj jedan za pokret u Hrvatskoj ne predstavlja (samo) HDZ, već i sam, na jedan pseudo etničko-politički način novokomponiran (pa kao takav i u toj zavodećoj terminologiji, pseudo-grassroots), narod. I pridodate mu tzv. etničke manjine.

Ukratko, novostvoreni poredak brzo je inzistirao na raspuštanju pokreta koji da ga je stvorio. To je ona situacija koja se čini analognom u post-kontrarevolucionarnom vremenu, s onim revolucionarnim. Normalizacija u regiji, taj dodatni pseudo ili kontra-pokret odozgo, uvedena sa zadatkom da do kraja pacificira do jučer od vlasti razbuktavane tzv. pokrete odozdo (koji su, ne zaboravimo, od početka također bili pseudo-gibanja) lijepo zaokružuje našu napokon pronađenu neoliberalnu budućnost bez alternative.

Situacija je, dakle, sljedeća: u nas su društveni pokreti, kao i “svako nasilje”, došli na službeno zao glas. Jer, kada se narod ovdje pokrene, to ne izađe na dobro. Da je ovdje nekada bilo, a i sada ima, i drugih pokretanja naroda – to naši pacifikatori ne kažu! Pustimo li na tren našu veličanstvenu narodnooslobodilačku antifašističku revoluciju, a nju kao inspiraciju nikada ne možemo zaboraviti, ostaje puno primjera organiziranja, ali i samoorganiziranja radničke klase u našim društvima, sve ono vrijeme trajanja i proizvodnje podređenosti rada kapitalu i njegovoj vlasti. Jer, o tome se u biti radi! Riječima Istvána Mészárosa, mađarskog marksista na radu u Britaniji i Venecueli: ako je točno da je politika prevažna stvar da bi bila prepuštena političarima, onda je svakako točno i da je demokracija vrijedna toga imena prevažna stvar da bi bila prepuštena od kapitala kontroliranoj parlamentarnoj demokraciji i njenim akcijama. Naime, ne smijemo zaboraviti da je kapital vanparlamentarna snaga par excellence u našem društvenom poretku, te da istovremeno potpuno IZVANA dominira parlamentarnim životom.

Praveći se da su samo jedna strana u društvenom dijalogu, a dominirajući njime, karakterne maske kapitala, ali i politike, dominiraju i našim životima, pokušavajući uništiti radnički pokret i prije no što se on ozbiljno konstituira. A on se može ozbiljno konstituirati samo kao masovni pokret. Kapitalu kao vanparlamentarnoj društvenoj sili može se suprotstaviti samo snaga rada, kao masovna vanparlamentarna društvena snaga! Socijalistička ofenziva, koju strukturna kriza kapitalizma posvuda izaziva, pokazuje se zato, između ostaloga, i kao alternativa građanskom parlamentarizmu, u svim njegovim sedativnim i otrovnim oblicima. U sadašnjem historijskom trenutku, za one koji se u njega mogu, pa onda i hoće umiješati, nema mjesta ni potrebe za lijevom melankolijom, već za masovnim pokretom.