Mukla bol na Braču

Šesnaest godina nakon rata i trinaest od protjerivanja njegove obitelji, Vojko Mirosavljević (64) podnio je prije tri mjeseca Općinskom državnom odvjetništvu u Bujama zahtjev za pokretanjem kaznenog postupka radi premlaćivanja, prijetnji, zastrašivanja i napada na imovinu. Sa suprugom, dvojicom sinova i njihovim obiteljima, danas živi kraj Buja u Istri. Ratne i poratne godine ostavile su na svima njima duboke ožiljke: Vojko je poslije teškog moždanog udara 80-postotni invalid, a sinovi mu pate od psihičkih posljedica izazvanih višegodišnjim traumama. I ni po čemu ova priča o jednoj srpskoj obitelji u Hrvatskoj ne bi bila čudna, da nije proživljena u idiličnom Bolu na Braču, koji izravnog rata nije okusio.

– Naša patnja počinje dan poslije prve HDZ-ove izborne pobjede, kad je na vidjelo izišla jasna politika te stranke na Braču – otjerati sve nepoćudne kako bi “očistili” otok, ali i kako bi se dokopali naše imovine. Do 1988. radio sam kao milicajac, pa sam tako dobio i stan. Službu u tadašnjem SUP-u svojevoljno sam napustio i zaposlio se kao kućni majstor u Hotelskom poduzeću Zlatni rat, gdje mi je radila i supruga, a poslije i sinovi. I dalje smo živjeli u zgradi gdje i drugi milicajci, svi Hrvati, koji su ostali u službi – priča Mirosavljević.

Svakodnevni teror

– Ubrzo su počeli problemi, prvo s nesnosnom bukom i glasnim puštanjem muzike. Zamolio sam susjede da malo stanu, a jedan od njih upao je u moj stan, prislonio mi pištolj na glavu, uz prijetnje da će pobiti i mene i sve moje u kući. Dotični je poslije unaprijeđen u jednog od šefova bolske policijske postaje – kaže Mirosavljević, koji govori otežano, uz mnoštvo digresija, što je sve posljedica teškog moždanog udara koji je doživio 6. svibnja 1991. Život su mu spasili u bolnici na splitskim Firulama.

Po povratku u Bol, Mirosavljević je napustio stan u kojem je dotad živio i zajedno sa  suprugom preselio se u prizemnicu koju je godinama sam gradio. Sinovi su u stanu ostali još godinu, a morali su ga napustiti nakon što im je iz tadašnje lokalne vlasti zaprijećeno da će ih nasilno iseliti i sve im stvari pobacati u more. No, ni život u vlastitoj kući nije im donio olakšanje; prijete im, kamenjem razbijaju prozore i uništavaju pročelje, oko kuće buče djeca, a nacionalisti “patriotski” urliču…

– Dali su si u zadatak da nas prisile da odemo, bili su strašno ustrajni. Tjerali su djecu da nam uništavaju imovinu, vrijeđaju nas, stvaraju buku… Na koncu, ta su mi djeca sama rekla da sve rade po uputama svojih očeva – govori Mirosavljević.

Oba su njegova sina dala obol oslobođenju Hrvatske: stariji je bio mobiliziran i prošao je kalvariju Velebita, a mlađi se sam javio. I jedan i drugi doživjeli su neugodnosti kao vojnici HV-a, mlađem su u sinjskoj vojarni čak stavljali nož pod grlo. Tijekom rata obojica su oženila Hrvatice, no ni to nije pomoglo.

– Mog mlađeg sina na cesti je presreo jedan od naših susjeda i počeo ga mlatiti. Iako fizički jači i nadmoćniji, moj sin je stavio ruke iza leđa i trpio jer je znao da će, ako se suprotstavi, proći puno gore – priča Vojko.

Odlučni da ostanu u svojoj kući, Mirosavljevići su u ljeto 1996. nakanili alarmirati javnost, pa su o problemima progovorili za kolovoški broj “Ferala”.

– Prije izlaska u javnost kontaktirao sam brojne borce za ljudska prava, no njihove intervencije nisu urodile plodom. Tekst u “Feralu” samo je isprovocirao zlostavljače. Ipak, siguran sam da je činjenica da se za naše probleme čulo u Hrvatskoj i Europi pridonijela da se ne dogodi ono najgore, moja likvidacija – tvrdi Vojko Mirosavljević.

Mjesece poslije javnog istupa Mirosavljevići su proveli u paklu, a nova kulminacija zlostavljanja dogodila se za doček Nove 1998. godine.

– Naš prvi susjed okupio je tridesetak mališana i starije mangupe i oboružao ih pirotehnikom. Oko sedam navečer počeo je urnebes, nemilice se pucalo po našem dvorištu. Uzvikivali su najpogrdnije parole i pjevali najogavnije pjesme. Zabarikadirali smo se u kući k’o neki miševi, stisnuli smo se u dnevnom boravku da ne bi tko stradao, a i da ne slušamo sve to – priča Vojko.

Otišli pod okriljem noći

Obitelj je i na poslu, u Hotelskom poduzeću Zlatni rat, trpjela sve veći pritisak. Vojkova je  supruga često od kolegice slušala verbalno nacionalističko iživljavanje i degradirana je na lošije radno mjesto, poput obojice sinova: jedan je s hotelske recepcije preseljen na parkiralište, gdje je dizao i spuštao rampu, a drugi je od školovanog konobara postao skupljač posuđa. Dakako, svima su smanjena i primanja.

Mirosavljević tvrdi da zna tko je bio organizator i nalogodavac svih nedjela, dakle onaj tko je iz pozadine i u dosluhu s policijskim šefovima, i bračkim i županijskim, organizirao zlo koje se ratnih godina događalo otočkim Srbima. Zato ga je i prijavio pravosudnim vlastima.

– Poslije dočeka Nove 1998. bilo nam je jasno da tako više nećemo moći živjeti. Rat je davno završio, u čitavoj se zemlji situacija normalizirala, na Braču je procvao turizam, ali za nas u Bolu više nije bilo ni mira ni kruha. Nema mjesta i institucije kojoj se u tih sedam-osam godina terora nismo obraćali: od otočke i splitske policije, preko lokalnih i državnih vlasti i oporbenih političara, do HHO-a i srpske zajednice u Hrvatskoj… Sve je završavalo riječima nade i utjehe ili, kad govorimo o policiji, nekakvim uviđajem i sastavljanjem zapisnika. Nikada niti jedan od divljaka nije snosio ni najmanju posljedicu – ogorčen je Mirosavljević.

U siječnju 1998. godine Mirosavljevići su oglasili prodaju kuće. Mjesecima se nitko nije javljao, a onda im je u ljeto na vrata iznebuha pokucao jedan od novopečenih tajkuna.

– Na dan kad smo otišli, novi je vlasnik našu kuću srušio u cijelosti. Iselili smo se pod okriljem noći, strahujući od neželjenog oproštaja – prisjeća se Vojko.

U strogoj su tajnosti odlučili gdje će se skrasiti: izabrali su Istru, znajući da je to pitom i slobodan kraj, s demokratskom vlašću i miroljubivim ljudima. Danas ovdje napokon žive životom dostojnim čovjeka.

Oca mu ubili četnici

Tražeći pravdu i pravično obeštećenje za pretrpljena zlostavljanja, Mirosavljević od države traži da podigne krivične prijave protiv nekolicine čelnika HDZ-a na Bolu i šefova tamošnje policije. Svjestan kako postoji realna mogućnost da njegova priča u Hrvatskoj ne doživi zadovoljavajući pravosudni epilog, spreman je obratiti se Europskom sudu za ljudska prava.

– Ne pada mi na pamet stati, želim doživjeti pravdu. Posebno me boli što su me godinama proglašavali četnikom, baš mene, čijeg su oca, dok sam još bio u majčinom trbuhu, na kućnom pragu ubili četnici – kaže Vojko Mirosavljević.