Neposluh malog župnika

Prošli je tjedan istekao rok u kojem je Srpska pravoslavna crkva u Austriji trebala doći u posjed dara koji je dobila od Bečke nadbiskupije: podsjetimo, austrijski kardinal Schönborn – s jednostavnim obrazloženjem da broj katoličkih vjernika u Beču pada, a broj srpskih pravoslavnih raste – poklonio joj je crkvu i pripadajući ured u Ottakringu. Situacija je  definirana kroz konkretno pitanje, koja će zajednica Isusovih sljedbenika plaćati račune za struju, vodu i grijanje 250 godina stare, loše popunjene crkve; sve drugo reguliralo bi se kao i u posljednja dva milenija, u ritmu stoljeća.

Kako stvari stoje, dar bi sada mogao biti povučen. Protojerej-stavrofor i arhijerejski namjesnik za Austriju Đorđe Knežević ne krije razočaranje. Planovi za preuređenje gurnuti su u ladicu, a oltarska slika Joachima Sandrarta neće biti zaklonjena ikonostasom; župnik darovane crkve Tadeusz Cichon uložio je žalbu Vatikanu, pa je sve zaustavljeno do kraja rujna. Mjereno na mikro-planu, i reformacija je protekla blaže.

Salus animarum

Jednako loše kao prota Knežević osjeća se i nadbiskup Schönborn, kojega je mali župnik Cichon zaobišao kada se žalio direktno Vatikanu. Čisti slučaj subordinacije, ništa neobično, vijest je samo kada se dogodi u organizaciji ustrojenoj po najstrožem monarhističkom principu. Osjeća li se kardinal nelagodno, možda posramljeno?

Apsolutno ne, kaže kardinalov glasnogovornik Michael Prüller: pater Cichon se poslužio legitimnim lijekom, uložio je rekurs, upravnu žalbu, višoj instanci. Daleko od presedana, upravo se u zemljama u kojima se udomaćila institucija poklanjanja bogomolja među sestrinskim crkvama uspostavilo i posezanje za rekursom od strane lokalnih župnika osuđenih na, po vlastitom viđenju, život u izbjeglištvu.

– Nije još nelagodno – ispravlja se Prüller – no moglo bi biti ako Vatikan odluči u korist Cichona i poništi odluku Nadbiskupije – kaže.

Ali za to se mora sačekati jesen i odluka Kongregacije za kler, koja ne može dovoditi u pitanje sadržaj odluke o daru, ali može presuditi da nije poštovana procedura (“Nitko nas nije konzultirao”, tvrdi Cichon), što bi imalo isti efekt, poništenje odluke.

Ima više teorija o tome kako je Cichon smogao snage i hrabrosti za obračun s vlastitim biskupom. Prvo, pomogla je Djevica Marija, i to ona od Marija koja ne oprašta i ne zaboravlja. Drugo, crkveno-pravno gledano, Schönborn i nije nadređeni biskup Cichonu, jer je ovaj, unatoč dva desetljeća života i rada u Beču, još formalno vezan uz Krakov: Beču je, dakle, samo posuđen, a kako dosad nije zabilježen slučaj da Krakovska nadbiskupija poklanja crkve, ne može ni biti predmetom rekursa. Dalje, odnosi Katoličke crkve u Austriji i centrale u Rimu već su dulje na neurotsko uzlazno-silaznoj putanji – vrh je provatikanski, kler bliži puku, a puk često na granici pobune. Osjetljivih tema ne nedostaje: celibat, žene-svećenice, apsolutna poslušnost, slučajevi pedofilije, pokoji glas za sakramente homo-brakovima. Nije li u takvom kontekstu kardinal Schönborn premalo brižan po pitanjima vjere, prepušta li olako sveta mjesta drugima?

“Mali poljski svećenik”, kako ga predstavlja austrijski tisak, u svom je aktu civilnog neposluha potegnuo najteži mogući argument, salus animarum, spas duša. Cichon se u stvarnosti poziva na temeljni princip crkvenog prava kojem se, zahtijeva Codex iuris canonici, ima podrediti sve ostalo. Ako, dakle, poklanjanje župe ugrožava salus animarum vjernika koji dolaze na nedjeljne mise patera Cichona na svom, poljskom jeziku, priča seli u puno ozbiljniji okvir, u kojem za argumente poput zapuštenih nekretnina, ciljanog spajanja župa ili racionalne politike ekumene nema mjesta. Povijesno gledano, razumljivo je da Katolička crkva reagira osjetljivo na to, i Martin Luther je svojedobno bio samo “mali svećenik” koji se u velikom stilu žalio Vatikanu; kurija je težila brzom i efikasnom obračunu s “malim svećenikom” iz Wittenberga, ali je saksonski knez Friedrich Mudri zaštitio svog “malog popića” i sakrio ga u ime salus animaruma.

Kardinalova noćna mora

Pater Cichon ujedinjuje u vlastitoj osobi nekoliko osobina koje ga čine opasnim za kardinala Schönborna: on je ponizan, apsolutno vjeran papi, uz to Poljak. Ukratko, on je “kardinalova personificirana noćna mora”, kaže austrijski “Die Presse”. Stane li Vatikan na stranu Cichona, čitava reforma planirana od strane Bečke nadbiskupije, pri čemu je darovanje crkve Neulerchenfeld i spajanje župa trebalo biti samo početak, pada u vodu. Naravno da bi kardinal mogao otpustiti “malog popića” svakog trenutka, za to mu, kao i raspolaganje crkvenom imovinom pod njegovim autoritetom, nije potrebna dozvola višeg biskupa, u konkretnom slučaju pape.

– Ali onda odgovornost leži na kardinalu – kaže Cichon. Za sada je, međutim, Cichon spreman preuzeti odgovornost i čvrsto stati na crtu obrane Božjeg doma koji je kardinal olako napustio.

Par stotina metara dalje od crkve u koju najvjerojatnije neće useliti sa svojim vjernicima, prota Đorđe Knežević ureduje u svom Božjem domu, starom evangeličkom kinu transformiranom u bogomolju Ikea-kulisama. Ništa nije potpuno izgubljeno, ali ni dobiveno. Na argumente Bečke nadbiskupije, da im se župa daruje zbog pastve narasle na oko 100.000 vjernika, samo sliježe ramenima. Iza njega je tek okončana velika organizacijska transformacija SPC-a za dijasporu, u kojoj su Austrija i Švicarska izvučene iz jurisdikcije Njemačke, a Italija Zagrebačke eparhije, pa od kraja lipnja tvore jednu crkveno-pravnu cjelinu sa sjedištem u Beču i pod crkveno-pravnim vodstvom novosadskog episkopa Irineja. Irinejevo ustoličenje trebalo se poklopiti s preuzimanjem crkve Neulerchenfeld.

Novo pozicioniranje grada trebalo je dobiti i arhitektonsku potvrdu, SPC u Beču namjeravao se konačno, nakon 150 godina, osloboditi estetskog prokletstva priručnih prostorija, tramvajskih remiza i bivših skladišta. Estetika je ipak drugorazredna, važan je Bog. A Bogu su najvažniji Poljaci.