Niske strasti i visoki profiti

Pomozite humanitarnu akciju mikrokreditiranja siromašnih Afrikanaca. Spasite šume. Donirajte mali, ali važan novčani prilog za plastične operacije unakaženih lica unesrećene djece. Znate li koliko ljudi na svijetu nema pristup pitkoj vodi?

Londonski tabloid “News of the World” darovao je prošle nedjelje, u svome posljednjem broju, oglasni prostor ovakvim porukama humanitarnih organizacija. Primjereno bljutav završni potez tjednika koji je rekordno visoke tiraže sustavno gradio na niskim strastima; pritom, donekle olakšan činjenicom da su se svi utjecajniji korporativni oglašivači ionako već povukli, spašavajući brendove od kontaminacije aferom novinarskoga hakiranja telefona otete pa ubijene trinaestogodišnje Milly Dowler, ali i obitelji vojnika poginulih u invazijama na Afganistan i Irak.

Sistemska isprepletenost

Nije da je netko imao iluzije o tome na koji način novinari otočkih tabloida dolaze do informacija, ali otkriće da su provalili u telefonsku poštu mobitela djevojčice pa otamo brisali poruke ne bi li stvorili mjesta za nove, navevši time roditelje da misle kako im  je kći još živa i uništavajući potencijalne dokaze bilo je, čini se, ipak previše: vlasnik Rupert Murdoch, uklanjajući visokopozicionirane djelatnike svoje multinacionalke s linije zapovjedne odgovornosti, odlučio se za gašenje novina i otpuštanje dvjesto pedeset radnika. Takav coup de grace ne čudi: iako je “News of the World” kupio još 1969, pravi je javni utjecaj prigrabio tek početkom osamdesetih, dobrim dijelom i tako što je u žestokom jednogodišnjem sukobu uspio slomiti sindikat novinara.

Bilo je to, inače, vrijeme kad je Thatcher brutalno implementirala friedmanovske zamisli o radikalnoj privatizaciji i deregulaciji tržišta, a Murdoch joj je gurnuo u ruke moćnu medijsko-propagandnu polugu za učinkovitije provođenje tzv. sistemskih reformi. Bez te poluge, pokazalo se, nije mogla kasnije niti jedna vlada: John Major je početkom devedesetih pobijedio favoriziranoga laburističkog oponenta upravo zahvaljujući kampanji koju su u posljednjim predizbornim danima provodili Murdochovi mediji; Tony Blair je onda, osam godine kasnije, prilagodio laburistički program ideologiji “trećeg puta” pa dobio podršku australskoga mogula, a Murdochovi kritičari iz “Guardiana” i “Observera” sada opet potežu pitanje o čemu su to njih dvojica učestalo razgovarali u danima uoči odluke o britanskome napadu na Irak, kao što su pokazali javno dostupni ispisi telefonskih poziva. Konačno, kada danas, zbog afere s hakiranjem u zatvoru završava Andy Coulson, bivši urednik “News of the Worlda”, ali i donedavni PR-ovac aktualnoga premijera Jamesa Camerona, onda je to samo slikovita simbolička potvrda sistemske isprepletenosti političke vlasti i Murdochove News Corporation.

Logika skandala

Njezina je moć tolika da se sigurno ne može slomiti na jednome skandalu, ma koliko ga rutinerski senzacionalizam novinskih naslova promovirao u “medijsku aferu stoljeća”. Točno je, doduše, da se vrijednost dionica News Corporationa u samo nekoliko dana strmoglavila za oko 2,5 milijarde dolara, točno je i da je Ministarstvo medija odgodilo za jesen donedavno neupitnu odluku da mu prepusti televizijsku postaju British Sky Broadcasting; ali sve su to samo kolateralne žrtve, uobičajen rizik posla. Stvarne opasnosti od radikalne promjene ekonomsko-političkih konfiguracija globalnoga medijskog polja ipak nema.

A nema je stoga što logika skandala, artikulirana unutar istoga tog polja, uvijek implicitno služi i tome da povratno legitimira sustav čiju aberaciju predstavlja. I još više: čak je i sama aberacija tek privid, iluzija odstupanja od temeljne logike sustava. Jer, zašto se, zapravo, baš na slučaju hakiranja prelomila sudbina “News of the Worlda”? Tabloid se, poznato je, i ranije služio metodama s one strane morala i zakona, što su potvrđivale izvansudske nagodbe s raznoraznim celebrityjima.

Argument da je granica prijeđena prisluškivanjem ljudi koji nisu javne ličnosti – koji, primjerice, povlači Davor Butković u svome komentaru u “Jutarnjem listu”, prigodno navlaženom obilatim, provincijalno zadivljenim nabrajanjem financijskih pokazatelja Murdochova uspjeha – stoji samo dok se ne sjetite da su, primjerice, newsovci ne tako davno instalirali mini-kameru u kupaonicu pop-zvijezde Kerry Katona da bi je snimili kako šmrka kokain: crta između privatnoga i javnoga, dakle, odavno je puno mutnija nego što bi je kratkovidni liberalni pogled volio vidjeti. Ne, granica nije prijeđena zato što žrtve novinarske beskrupuloznosti ovoga puta nisu bile manekenke, nogometaši ili političari, nego zato što su to bili upravo oni koje je tabloidizacija gestom jeftinoga populizma prethodno godinama gurala na naslovnice: vojni “heroji” i maloljetne žrtve nasilja.

Poetska pravda

Paralela s domaćim medijskim mainstreamom pritom je više nego jasna, a temeljna je funkcija ovakve hijerarhizacije tema refokusiranje pažnje javnosti s društveno relevantnih pitanja: dok se zgraža nad prisluškivanjem telefona poginulih vojnika, čitatelj se neće zapitati kakva je zapravo bila uloga Ruperta Murdocha u njihovom odlasku u smrt; dok se skanjuje nad sudbinom nesretne curice, ne zamara se Murdochovim tridesetogodišnjim zatiranjem prava desetaka tisuća radnika. Skandal u kojem je skončao “News of the World” stoga je samo nakratko otvorio pogled na unutarnje mehanizme korporativnih medija, na činjenicu da su privatne tragedije – bila riječ o Milly Dowler ili Antoniji Bilić, svejedno – za njih roba poput bilo koje druge; a ako propast od oruđa kojim su sebi podizali tiražu izdaleka i podsjeća na poetsku pravdu, to nipošto ne znači da će ona promijeniti stvari na strukturnoj razini. Zato neki britanski komentatori ovih dana podsjećaju na nedavni govor Rupertova sina i nasljednika Jamesa Murdocha: “Neovisnost medija karakterizira odsustvo aparata nadzora”, ustvrdio je, “jedina garancija neovisnosti na koju se možemo osloniti, koja je trajna i vječna jest profit”.

I sve dok mediji budu organizirani oko ovakve ideje profitabilne neovisnosti, nećemo moći očekivati više od svođenja javnoga interesa na kompulzivno grupno onaniranje nad sočnim i mračnim temama seksa, smrti i nasilja. Tek tu i tamo prekinuto ponekim neugodnim skandalom, tek tu i tamo uljepšano humanitarnim oglasima za brzo i pouzdano uklanjanje mrlja sa savjesti.