Ovo nije kopija revolucija iz 1989.

Moncef Ben Slimane predstavnik je koalicije Lam Echalm koja okuplja više od osamdeset nevladinih udruga iz Tunisa. Kakva je situacija nakon pada dugogodišnje diktature Ben Alija, postoji li opasnost od dolaska islamista na vlast u zemlji, koji su razlozi za to da je “arapsko proljeće” započelo baš u Tunisu, neke su od tema o kojima smo razgovarali s ovim aktivistom prilikom “Ljetne škole demokracije”, održane u Europskom parlamentu u Strasbourgu.

Šest mjeseci nakon revolucije, mediji donose izvještaje o prosvjedima protiv sadašnje, privremene vlade, a situaciju opisuju kao kaotičnu, sa štrajkovima i uličnim sukobima?

– Nakon revolucije od 14. siječnja u zemlji je došlo do velikih društvenih promjena. Narod je pronašao slobodu nakon 23-godišnje diktature Ben Alija, prije kojeg je 30 godina vladao Habib Burgiba, koji baš i nije bio veliki demokrat. Uglavnom, postoje dvije vrste reakcija: osnivanje novih političkih stranaka i osnivanje velikog broja udruga. Predstavljam organizaciju Lam Echalm, što na arapskom znači “budimo zajedno”, u koju se udružio velik broj udruga, a sve dijele nekoliko najbitnijih ideja. Prvo, želimo da novi, moderni Tunis bude zasnovan na republikanskim principima. Drugo, želimo da se poštuju javne i demokratske slobode, i treće, da se poštuju jednakost i paritet među ženama i muškarcima. Osim toga, želimo da država i religija budu razdvojene, te da Tunis potpiše i poštuje sve međunarodne ugovore i povelje o ljudskim pravima, protiv mučenja i sl.

Tunižani nisu ekstremisti

Nasilje je prisutno kao i u drugim zemljama u kojima je izvršena revolucija. Za razliku od Poljske, u kojoj je revoluciju poveo veliki sindikat, ili drugih zemalja u kojima su to učinile političke stranke, situacija u Tunisu ponešto je osobita. Prosvjede su pokrenuli ljudi koji ne pripadaju niti jednoj organizaciji – upravo su oni prisilili Ben Alija da napusti zemlju, zajedno sa svojom klikom, odnosno mafijom. Potom je došlo do određenog vakuuma – niti jedna organizirana sila nije bila spremna preuzeti vlast. Kao rješenje za prijelaz u demokraciju stvorena je visoka komisija, sastavljena od nezavisnih javnih ličnosti, predstavnika novih stranaka, udruga i ostalih. Ona nema revolucionarni legitimitet, no to su ljudi koji nisu bili uz Ben Alija i koji dijele demokratske vrijednosti.

Unatoč promjeni vlasti i zabrani Ben Alijeve stranke, mediji pišu i o novoj policijskoj represiji?

– Nakon Ben Alijeva bijega, njegova partija, premijer i ministri ostali su na vlasti, a do zabrane je došlo tek nekoliko mjeseci nakon revolucije. Ostala je i njegova politička policija koja ne vrši nasilje, no postoje skupine koje napadaju druge ljude, kao što su religijski ekstremisti, salafiti, dok policija ne čini ništa da to spriječi, premda se nekad nalazi na desetak metara od takvih događaja. Upravo to se desilo na jednom okupljanju intelektualaca i filmskoj projekciji koju smo nedavno organizirali. Sigurnosna situacija se inače u posljednjih mjesec-dva bitno popravila, relativno je stabilno i uglavnom se radi o manjim napadima.

Na Zapadu je prisutan strah da bi islamisti, odnosno stranka Al-Nahda, mogla pobijediti na izborima. Kako to komentirate? Farhat Radži, bivši ministar unutrašnjih poslova, izjavio je da bi u tom slučaju vojska mogla izvršiti državni udar?

– Ne vjerujem da je taj strah opravdan. Uveden je proporcionalni izborni sustav – riječ je o izborima za ustavotvornu skupštinu – koji sprječava da stranka koja osvoji pedeset ili šezdeset posto glasova potpuno dominira, naprotiv, sustav podupire pluralnost i manje stranke. Al-Nahda jest vjerska stranka koja bi mogla imati važan postotak, ali ne može dominirati političkim životom u novom Tunisu. Tunižani nisu ekstremisti. Oni su muslimani, ali ne misle da se svi trebaju ponašati isto i da treba zabraniti javno izražavanje. Riječ je o sunitskom, malikitskom islamu, koji je drugačiji od šijitskog. Istina, u gradovima postoje kampanje religijskih ekstremista, ali ne smatram da ćemo dobiti totalitarni režim po uzoru na iranski. I u Al-Nahdi su, vjerujem, svjesni da to u Tunisu nije realno. Tuniska vojska tradicionalno je apolitična i nikad nije intervenirala u politički život, očekujem da tako bude i dalje.

Europa je bila iznenađena

Zapadna reakcija demonstrira hipokriziju: službeno se priča o demokraciji, a podupiru se diktatori koji Zapadu odgovaraju? Francuska je na početku Ben Aliju čak nudila slanje padobranaca.

– Europa je bila iznenađena, pokušavala je shvatiti što se događa. Francuska se nećkala, Ben Ali je viđen kao garancija protiv ekstremizma. Naravno, tu se vidi hipokrizija. Amerikanci su bili mnogo brži, Obama je odmah poručio da tadašnja vlast mora otići. Sada postoji deklarativna podrška demokratskim promjenama, s čime smo zadovoljni, no iz Zapadne Europe često dolaze recepti kako doći do demokracije, upute tipa “trebate napraviti to i to”. Od europskih profesora na konferencijama uvijek možete čuti isto: Voltaire, Rousseau, Diderot i Platon. U Tunisu je riječ o posebnoj konstrukciji demokracije i moderniteta, koja ne slijedi europski model. Nema recepta, ovo nije kopija revolucija iz 1989.

Što mislite, zbog čega je čitava serija arapskih revolucija započela baš u Tunisu? Jeste li mogli predvidjeti njihovo prelijevanje?

– Tunižani su se navikli na bavljenje politikom i po tome je Tunis posebnost u arapskom svijetu, u Africi i čitavom Trećem svijetu. Ne treba zaboraviti da prvi tuniski sindikati datiraju još iz tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, prva politička partija i novine iz 1920, a već 1924. postojala je komunistička partija. Godine 1956. Burgibina partija i sindikati imaju ključnu ulogu u ostvarivanju nezavisnosti. Za razliku od mnogih arapskih režima, Burgiba je favorizirao društvenu modernizaciju, a uzor mu je bio Ataturk. U Tunisu je 1956. postojala plemenska društvena struktura, koja je i danas prisutna u Libiji i Siriji. Politička igra vrtjela se oko regionalnih i plemenskih pitanja. Burgiba je tu strukturu potpuno razorio i napravio velike napore prema sekularizaciji. Društvo je danas moderno, na fakultetima 53 posto studenata čine djevojke. Ljudi prema Ben Aliju, za razliku od Gadafija ili Asada, nisu osjećali plemensku lojalnost. On je bio samo diktator. Zato je bila moguća revolucija, uz to mirna. U drugim arapskim zemljama postoji borba za demokraciju, ali još je umiješana politika bazirana na plemenskim savezima, kao u Libiji gdje niz plemena podupire Gadafija. To nije ni građanski, nego plemenski rat. Slično je u Siriji, gdje Asada podupiru njegovi alaviti. Teško je jednostavno prenijeti tuniski model. Situacija je nešto sličnija u Egiptu, no za razliku od Tunisa, tamo je moć u rukama armije i ona odlučuje o politici.

Demokracija ne dolazi s bombama

Kako komentirate zapadnu intervenciju u Libiji?

– Vrlo loša odluka. Prvo, zapadne intervencije su selektivne, a drugo, bombardiranje gradova i ubijanje civila nema smisla. Demokracija ne dolazi s bombama, nju treba izboriti narod. Riječ je o pogrešnoj kalkulaciji, vidite što se desilo u Afganistanu, Amerikanci sada pregovaraju s talibanima o svom povlačenju. Možda na kraju ostave Gadafija na vlasti u dijelu Libije. Što se razloga za intervenciju tiče, moguće je da Francuzi imaju ekonomske interese, mislim na naftu. Možda su bili iskreno uvjereni da je riječ o demokratskim promjenama koje treba poduprijeti, no to ne znači da su posljedice njihovih djela dobre.