Posljednji vlak za povratak

Posljednjih mjeseci uočljiv je porast obima i djelokruga suradnje nadležnih državnih ustanova u zemljama regije na pitanjima omogućavanja povratka izbjeglih ili njihova integriranja u zemlju utočišta. Što se tiče Hrvatske, regionalna suradnja na tom pitanju bila je mjerilo za zatvaranje poglavlja 23.

Drugi razlog – zajednički Hrvatskoj, Srbiji, BIH-u i Crnoj Gori – jest priprema za međunarodnu donatorsku konferenciju, koja bi se trebala održati početkom 2012. i na kojoj bi trebalo skupiti novac za zbrinjavanje izbjegličkih obitelji. Time bi se priča o povratku ili integraciji u ovom dijelu Evrope mogla smatrati riješenom, no tu je i još jedan moment – ističu zadnji rokovi da izbjeglice odluče žele li se vratiti.

Nema čekanja

– Ovo je posljednji vlak za izbjeglice iz devedesetih; ne za UNHCR, koji se bavi i drugim problemima iz svoje nadležnosti, nego za međunarodnu zajednicu koja zajedno s vladama regije rješava problem izbjeglica na zapadnom Balkanu. Mislim da toga svi moramo biti  svjesni, pogotovu izbjeglice koje još nisu našle trajna rješenja – kaže Mario Pavlović iz Ureda UNHCR-a u Hrvatskoj, jedan od voditelja nedavne regionalne radionice o povratku, održane u Zagrebu.

– Izbjeglice ne smiju čekati da isteknu rokovi koje su odredile hrvatske vlasti za podnošenje molbi za stambeno zbrinjavanje i otkup stanova bivših nosilaca stanarskog prava ili čekati donatorsku konferenciju koja bi se trebala održati za pola godine. Trebalo bi odlučiti već sada, a konferencija će nam poslužiti kao alat da dođemo do rješenja. Izbjeglice već danas moraju odlučiti – ističe Pavlović.

Zbog svega toga posljednjih je mjeseci održano više regionalnih sastanaka na kojima su u potpunosti definirani prioriteti, sredstava i učešće pojedinih država u sufinanciranju.

– Projektom je obuhvaćeno 26.898 porodica sa 73.592 člana (3.541 porodica u Hrvatskoj i 16.780 u Srbiji), za što je ukupno potrebno 583.662.000 eura, s tim da je učešće država regije 82.752.000 eura – rekao je Stanko Janić, državni tajnik u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, dodajući da se od Hrvatske očekuje 29.926.000 eura učešća, a od Srbije 33.522.000.

Uz predstavljanje nacionalnih programa povratka i zakonskih rješenja koja su prihvatile regionalne vlade, provodi se informativna kampanja koja ima cilj s tim programima upoznati izbjeglice. Osim posebnih emisija za izbjeglice UNHCR-a, koje se emitiraju na RTS-u i lokalnim televizijama u Srbiji, hrvatsko Ministarstvo za regionalni razvoj (odnosno Uprava za područja posebne državne skrbi) otisnulo je 8.000 brošura s informacijama o rješenjima otkupa stanova i stambenom zbrinjavanju. Brošure su distribuirane u zemljama u kojima su izbjeglice iz Hrvatske, od diplomatsko-konzularnih predstavništava do kolektivnih centara.

Slaba informiranost

Ipak, hrvatski mediji o tome ne pišu; i predstavnici pojedinih nevladinih organizacija uključenih u programe pomoći povratka i davanje besplatne pravne pomoći pomalo su skeptični oko (ne)informiranosti izbjeglica, među njima i Mirjana Mikić iz Centra za mirovne studije.

– Ova je godina proglašena Godinom povratka u regiji no, nažalost, velika većina izbjeglica nema pojma o tome. Produljeni su rokovi za traženje obnove, vraćanje stanova ili kupnju za one kojima se stan ne može vratiti jer je dosad već nekoliko puta prodan. Situacija je teška i na područjima od posebnog državnog interesa, kao i u gradovima, posebice u Zadru, gdje je puno ljudi ostalo bez stana, a gotovo polovica molbi je neriješena – kaže.

Ističe i još neke probleme s kojima su suočavaju potencijalni povratnici.

– Izuzetno je teško ispunjavati molbe, priložiti sva uvjerenja za povrat starog ili dobivanje novog stana, posebno stoga što svaki papir košta, a građani su osiromašeni preko svake mjere. Poboljšanja ima, ali sve to ide presporo i traje predugo, pogotovo za one koji umru prije nego ostvare svoja prava – zaključila je Mirjana Mikić.

Puno nosilaca stanarskog prava ostaje u Srbiji

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) provela je istraživanje u Srbiji, Crnoj Gori, BIH-u i drugim državama o tome koliko se bivših nosilaca stanarskog prava želi vratiti u Hrvatsku, a koliko integrirati u Srbiji ili drugim zemljama regije. Od ukupno 14.361 osobe koja je odgovorila na anketu, a od kojih je u Srbiji 12.740, njih 3.115 (od toga 2.699 u Srbiji) željelo bi se vratiti, a 11.249 integrirati. Ukupno 6.785 željelo bi participirati u programu stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj, a 7.422 ne bi to željelo. Najveći broj stanova u kojima su živjeli bivši nositelji stanarskog prava ima status zauzetih (10.706), prazan je 471 stan, a pravni status nepoznat je za 3.032 stana.

Razmjena informacija i iskustava

U Zagrebu je početkom lipnja održana regionalna radionica na temu programa stambenog zbrinjavanja, zakona o područjima od posebne državne skrbi i otkupu stanova u državnom vlasništvu koju su organizirali Ministarstvo regionalnog razvoja i UNHCR. Jedna od sudionica bila je i Danijela Popović, pomoćnica komesara u Komesarijatu za izbeglice Srbije, koja je zadovoljna postojećom suradnjom.

– Trebali bismo češće imati radionice i skupove na kojima možemo razmjenjivati informacija i iskustva, ali se i dogovoriti o proceduri oko izdavanja pojedinih dokumenata, kako ne bi dolazilo do različitog tumačenja iako i mi i naše kolege u Hrvatskoj radimo sličan posao. Na ovakvim skupovima možemo ukazati i na situaciju u kojoj su izbjeglice koje se nalaze u Srbiji te pronaći rješenja kojima bismo im olakšali položaj – rekla je.

Podsjetivši da je nakon 2005. i Sarajevske deklaracije nastao jednoipolgodišnji zastoj, što se sada ispravlja, ona je, žaleći što suradnja nije ranije obnovljena, istaknula da za rješavanje tog pitanja mora postojati regionalna suradnja, jer se teret izbjeglica ne može prebaciti na jednu državu.