Predsjedničke i potpredsjedničke laži

Tonski zapis sjednice Vlade od 29. siječnja 2009. godine, kada je izglasano potpisivanje izmjena dioničarskog ugovora o Ini s mađarskim MOL-om, pokazuje da su bivši premijer Ivo Sanader i bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec tendenciozno predstavili ostalim članovima Vlade sadržaj tih izmjena i da se iz Polančecove usmene prezentacije mogao steći dojam kako je Vlada u Ini dobila veća upravljačka prava od onih koja su stvarno ugovorena.

Nije sporno da su ministri prije glasanja imali ključnu informaciju po kojoj će MOL nakon potpisivanja ugovora imati prevlast u upravi i nadzornom odboru Ine, niti je sporno da snose političku odgovornost za eventualne štete koje proizlaze iz tog ugovora. No s druge strane, sporno je kada Polančecova obrana tvrdi da su članovi Vlade bili “detaljno informirani” o ugovoru, jer je iz njegovih pismenih i usmenih prezentacija tog ugovora vidljivo da je on o upravljačkim pravima nastojao napisati što manje i da su njegova usmena pojašnjenja zavodila na krivi dojam.

Ofanziva obrane

Državno odvjetništvo nedavno je osumnjičilo Sanadera da je uzeo mito kako bi MOL-u prepustio upravljačka prava, a Polančeca da mu je u tome pomagao. Polančeca, koji je vodio pregovore s MOL-om, ne tereti se za primanje mita, no poznato je kako je on tijekom pregovora o Ini dogovarao s MOL-om i kredit OTP banke za dionice Podravke iz afere “Manager”, u kojoj je također optužen.

Kako bi prikazala da taj kredit nema nikakve veze s ustupcima MOL-u u Ini, kao ni sa Sanaderovim mitom, Polančecova obrana prešla je u medijsku ofanzivu i dala objaviti tekst njegove prezentacije, koju je u studenom 2008. održao vrhu HDZ-a, i koja bi trebala dokazati da je stranački vrh, a time i dobar dio Vlade, bio detaljno upoznat s ugovorom s Mađarima. Također, objavljen je dokument sličnog sadržaja sa sjednice Vlade iz prosinca 2008. godine, dakle mjesec dana prije izglasavanja, koji bi trebao posvjedočiti da je o tome bila informirana i cijela Vlada. Ti bi dokumenti, prema mišljenju Polančecove obrane, trebali pokazivati kako su izmjene ugovora bile prihvatljive vrhu stranke i ministrima, koji su time, bez obzira na to što je Polančec bio glavni pregovarač, jednako koliko i on odgovorni za njihovo usvajanje.

No kada se pogledaju navedene dvije prezentacije, vidljivo je da je Polančec u pogledu budućih upravljačkih prava u Ini dao tek najkraću moguću informaciju, a kada se usporede s dva tonska zapisa o njegovim usmenim prezentacijama Vladi, jasno je da je dogovorene krupne promjene umjesto da ih istakne, nastojao umanjiti ili prešutjeti.

Polančecove su pisane prezentacije u pogledu upravljačkih prava bile toliko iscrpne, da je ovo sve što je o tome napisao: “Nadzorni odbor imao bi devet članova od kojih bi pet imenovao MOL, tri RH i jednog zaposlenici, te RH predlaže predsjednika Nadzornog odbora, a MOL potpredsjednika. Uprava bi imala šest članova (tri RH i tri MOL) te MOL imenuje predsjednika čiji glas je odlučujući ako su glasovi izjednačeni. Predlaže se odvajanje uloge člana Uprave i izvršnog direktora, odnosno da Uprava bira izvršne direktore za pojedina područja isključivo po principu stručnosti i kvalificiranosti”.

Znakovito prešućivanje

Iako je, dakle, izložio buduću upravljačku strukturu Ine, on uz to ne daje nikakav kontekst i uopće ne spominje da po postojećem ugovoru RH ima apsolutnu većinu u svim tijelima, niti naglašava da novim ugovorom tu većinu prepušta MOL-u. Očekivalo bi se da je tako važne promjene istakao barem usmeno, no kada je u prosincu 2008. tu svoju pisanu prezentaciju donio na sjednicu Vlade, bio je još i kraći, pa je prešutio da će MOL imati predsjednika uprave s prevladavajućim glasom, a time i kontrolu nad sastavljanjem novouvedenog odbora izvršnih direktora.

Treba reći da su te pisane prezentacije vrhu HDZ-a i Vladi bile izvještaji o tijeku pregovora, a ne o konačnom sadržaju ugovora, i da je, primjerice, do usvajanja ugovora došlo do promjena nekih odredbi. Tek kada je 29. siječnja 2009. govorio na sjednici Vlade, Polančec je predstavljao konačan ugovor, a tada je, potpomognut Sanaderom, stvarao lažnu sliku o utjecaju RH na sastavljanje izvršnog odbora, koji će operativno upravljati Inom.

Prema spomenutom tonskom zapisu (čiji transkript donosimo u okviru teksta), Polančec je govoreći o upravljačkim pravima iznio budući omjer snaga u nadzornom odboru, naglasivši da će Vlada imenovati njegova predsjednika, dok je navodeći da će u upravi svaka strana imati po tri člana, ponovo prešutio da će MOL-ov predsjednik imati prevladavajući glas, što znači da MOL, osim u nadzornom odboru, ima većinu i u upravi.

No najveću su manipulaciju Sanader i Polančec izveli govoreći o novouvedenom izvršnom odboru, za koji je Polančec kazao da ga uprava imenuje konsenzusom, iako u ugovoru s MOL-om jasno stoji da uprava odlučuje većinom glasova. To je bila obična laž, a vrhunac se dogodio kada je Polančec kazao da su konzultacije oko šefa izvršnog odbora završene i da će ga imenovati Vlada RH. Tu se Sanader ubacio pitanjem znači li to da bi Vlada imenovala predsjednika nadzornog odbora i šefa izvršnih direktora, na što mu je Polančec potvrdno odgovorio, zamaglivši činjenicu da to nije bila stvar ugovora, već tek njegovog taktičkog deala s MOL-om, koji je pristao da za početak šefom direktora imenuje hrvatskog državljanina Bojana Milkovića, inače nedavno uhapšenog zbog mita.

Raspad povjerenstva

Lažnu sliku o pregovorima Polančec je stvarao i od drugih elemenata, poput više puta ponovljene tvrdnje da je na pripremi ugovora radilo posebno Vladino povjerenstvo osnovano u veljači 2008., iako se to povjerenstvo, u koje su ušli tadašnji državni tajnici Dražen Bošnjaković i Igor Lučić, bivši ministar Ivan Šuker i bivši šef HFP-a Vedran Duvnjak, prema njihovim svjedočenjima istražiteljima, raspalo već nakon nekoliko sastanaka.

Utoliko je Polančec bio jedina osoba koja je u svakom trenutku stvarno imala sve informacije o pregovorima i preko koje su drugi o tome mogli dobivati informacije. Koliko je njegova prezentacija tih informacija bila manjkava, pokazuje i način na koji je isti ugovor predstavio šef MOL-a Zsolt Hernadi, koji je, kako je objavio “HTV”, svoju upravu obavijestio da MOL stječe potpunu kontrolu nad poslovanjem i upravljačkim tijelima Ine – sirova istina, koju Polančec nikada nije izrekao.

Nema sumnje da su tendenciozne interpretacije ugovora, koji je smjesta proglašen tajnim, dijelom bile namijenjene medijima, i da ministri ne mogu biti izuzeti od političke odgovornosti za njegovo usvajanje, tim više što su koncem 2008. na sjednici Vlade šutke usvojili Polančecovo “Izvješće o tijeku pregovora”, a na sjednici početkom 2009. bez ikakvih pitanja i traženja pojašnjenja izglasali odluku o sklapanju ugovora, koju je premijerka Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica Vlade, osobno i potpisala.

No s druge strane, oni nikako nisu mogli relevantno suditi o nečemu u što nisu bili do kraja upućeni i čak da im je Polančec pročitao sve ugovore s MOL-om, još uvijek bi ovisili o njegovoj interpretaciji pogodbe. Polančec je stvari postavio tako da je MOL želi većinu u nadzornom odboru kako bi mogao konsolidirati prihode Ine unutar MOL grupe, dok zauzvrat pristaje na izdvajanje plinskog biznisa, otkup skladišta plina te produženje Vladinog veta na strateške odluke i prava na prvokup dionica Ine. Koliko je ta pogodba poštena teško je reći bez ozbiljne ekspertize. Kao što su “Novosti” ranije pisale, prepuštanje upravljačke većine MOL-u bilo bi logično da je Vlada odlučila utržiti narednih 19 posto dionica Ine, no Sanader je prilikom usvajanja ugovora naglasio da je Vlada odlučila upravo suprotno, da ih neće prodavati.

Zatajeno mito

U sklopu svoje medijske ofenzive Polančecov odvjetnik Anto Nobilo pozvao je glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da odbije poziv premijerke Kosor na sastanak o istrazi u vezi Ine i MOL-a, jer ona u tom predmetu “zasigurno mora imati status svjedoka, a ako se na nju primijene isti kriteriji kao i na mog klijenta Damira Polančeca, onda bi mogla postati i osumnjičenik”. Nobilo je tu ustvrdio da je Kosor bila “detaljno upoznata sa svim relevantnim činjenicama” kao članica vrha HDZ-a, da je u više navrata na užem kabinetu Vlade raspravljala o svakoj fazi pregovora i s ostalim ministrima odobrila svaki bitan pregovarački stav, da je po posebnoj Sanaderovoj odluci bila u timu Vlade zajedno s Polančecom te ministrima Marinom Matulović Dropulić i Ivanom Šukerom i u završnoj fazi osobno sudjelovala u pregovorima s MOL-om.

Kosor i Matulović-Dropulić demantirale su da je Kosor ikada bila u pregovaračkom timu, a što se tiče užeg kabineta, on je održao jednu sjednicu na početku i jednu na kraju pregovora s MOL-om, pri čemu su, prema onome što je od istražitelja doznao “Jutarnji list”, raspravljali samo Sanader i Polančec. Nobilo je u pravu kada kaže da bi Kosor o svemu trebala svjedočiti, ali nije jasno zašto misli da bi trebala postati osumnjičenik. U svakom slučaju, Polančec je njoj i drugim ministrima zatajio ključnu informaciju iz svojih pregovora s MOL-om, a to je da se na njihovom vrhuncu raspitivao za MOL-ov kredit kojim bi sanirao operaciju svojih kompanjona u Podravci. Sanader je, ako su Uskokove sumnje točne, zatajio da je tražio deset milijuna eura mita. Ukoliko drugi članovi Vlade nisu učinili ništa slično i nisu bili aktivni sudionici kriminalnih pogodbi, Polančec im ne može uvaliti ništa više od političke odgovornosti.

No ako je točno da je Sanader uzeo mito, on je u svojem ustupku MOL-u mogao zaobići sve osim glavnog pregovarača Polančeca. Stoga bi Polančecu bilo pametnije da umjesto spinova počne iznositi istinu koju samo on zna o tijeku svojih pregovora s MOL-om, kao i o Sanaderovoj ulozi u njima. Ključno pitanje za Polančeca je za što je to Sanader primio mito ako su ugovori s MOL-om, kako tvrdi Polančec, bili u najboljem interesu RH.

Za sada je jasno samo to da je od Sanadera dolazio snažan poticaj da se ugovor uopće mijenja, jer je on gurao tezu, koju je prihvatio i Polančec, da se to po starom ugovoru mora učiniti kada Vlada padne ispod 50 posto udjela u Ini, što je bila još jedna otvorena laž, jer se stari ugovor morao mijenjati tek kada Vlada padne ispod 25 posto.

Transkript Polančecova predstavljanja upravljačkih prava na sjednici Vlade

Sanader: “Dakle, Damire, samo čas”

“POLANČEC: Novim dioničarskim ugovorom predviđa se povećanje broja članova nadzornog odbora sa sadašnjih sedam na devet. Od tih devet, pet članova bi pripadalo strateškom ulagatelju MOL-u, tri člana nadzornog odbora davala bi Vlada, a jedan bi član nadzornog odbora predstavljao radnike s tim da Vlada RH imenuje predsjednika nadzornog odbora. Što se pak tiče uprave i tu bi došlo do određenih promjena. Uprava bi imala šest članova, od tih šest tri bi imenovala hrvatska strana, odnosno Vlada RH, a tri člana uprave davala bi Ina, s time da Ina imenuje, odnosno predlaže predsjednika uprave. Novost u upravljanju kompanijom jest u činjenici da će se razdvojiti funkcije člana uprave i izvršnog direktora. Razdvojit će se na način da se uvodi posebni bord izvršnih direktora, dakle tijelo izvršnih direktora, i izvršne direktore u principu uprava bira konsenzusom i dogovorom. To je tijelo u kojem će biti operativci, dakle ljudi iz struke, i sada u ovom trenutku mogu slobodno reći da su konzultacije oko izbora čelnog čovjeka tog izvršnog borda završene i da je to naš kandidat, dakle da će ga imenovati Vlada RH. To je što se tiče upravljanja kompanijom, međutim to, kao što sam rekao, nije jedini važan segment ovog međudioničarskog ugovora…

SANADER: Dakle, Damire, samo čas. Dakle, Vlada bi predlagala, imenovala predsjednika nadzornog odbora i šefa izvršnih direktora.

POLANČEC: Tako je.

SANADER: A oni…

POLANČEC: A oni šefa uprave, dakle predsjednika uprave.”