Predstoji razdoblje čačerizma

Liberalne ekonomske tendencije poput rasterećivanja tržišta od državne regulacije ili privatiziranja javnih resursa, u hrvatskoj politici već tradicijski dominantno pronose socijaldemokrati s partnerima iz tzv. lijevog centra. HDZ prošlih devedesetih, kao i posljednjih godina, kudikamo se teže od njih bio sklon odricati populističkih rješenja s jačom ulogom države, pa makar baš ovisnički kreditirane.

Nije takva socijaldemokratska temeljna kvarnost nikakav ovdašnji endem, doduše – prije će biti da je riječ o pravilu na Zapadu posljednjih desetljeća – no hrvatsko izdanje te političke lakrdije odlikuje nesmanjena ustrajnost čak i nakon vidnih simptoma kolebanja u europskih socijaldemokrata.

Nema ih na vlasti u Hrvatskoj punih osam godina, toliko je prošlo i od posljednje njihove realizacije određenih momenata spomenute politike, no sad najavljuju pobjedu na skorim izborima i, jasno, nastavak iste one prakse što je nekadašnjeg premijera iz SDP-a Ivicu Račana u klinču s globalnim centrima moći poput, primjerice, Međunarodnog monetarnog fonda, dovela do prvih odustajanja od konkretnih atributa ekonomske suverenosti države, u korist razvoja tržišta lišenog društveno-zaštitnih ograničenja po javnoj upravi.

MEĐUNASLOV: Rasprodaja javnog dobra

U jednom od najnovijih očitovanja što ih inače ciklički plasiraju kroz medije prikladnog svjetonazora, naime, u Jutarnjem listu od 16. srpnja, čelnici koalicije SDP-HNS-IDS-HSU neformalno su prezentirali zajednički ekonomsko-politički program u 22 točke. Znajući ih kao što je gore opisano, nema tu ničega osobito iznenađujućeg; samo je red da uoči eventualnog povratka na vlast budu ovdje još pokoji put vjerodostojno interpretirani.

Kako ne bismo nabrajali sva mjesta programa koji zacijelo s namjerom izgleda kao neka zahuktala radna skica, zadržat ćemo se na nekolicini najdramatičnijih točaka što svakako tvore stratešku okosnicu njihove politike. Najavili su tako prosječan gospodarski rast od četiri posto godišnje za prve tri godine djelovanja; plaće u javnom sektoru bi zamrznuli, a masu plaća u državnom vezali uz privatni; postupno bi smanjili javni sektor do 10 posto; model javno-privatnog partnerstva primijenili bi na sve kapitalne investicije, naročito u energetici i turizmu; HEP bi natjerali da sam plaća proširenje mreže, umjesto da to čini investitor; modernizirali bi termoelektrane i gradili nove hidroelektrane; tržište neprodanih stanova razvijali bi za potrebe najma.

Setu fiskalnih mjera vratit ćemo se na kraju, a sad bacimo svjetlo na činjenicu da naši ljevičari ustvari socijalu štite rasprodajom – javnog dobra. Pritom transakcije servisira okretni privatni sektor, sve pod umirujućom egidom javno-privatnog partnerstva. Ovaj ekonomsko-politički program sa zamaskiranim proračunskim rezovima pripadajuće javne potrošnje, nastao je u radionici glavnih područnih majstora dviju najjačih stranaka koalicije, ekonomskog stručnjaka Branka Grčića iz SDP-a i Radimira Čačića, predsjednika HNS-a, a sve uz mentorsku podršku dokazanog, bar u sličnim poslovima, SDP-ova autoriteta Slavka Linića.

Grčić, dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu, umnogome je tipičan eksponent socijaldemokratskog Trećeg puta – struje koja nastoji pomiriti lijeve i desne prioritete, što se u nizu zapadnjačkih slučajeva pokazalo kontrarevolucionarnim kukavičjim jajetom. Čačić, uspješni građevinski poduzetnik, nekoliko je stranica dalje u istom izdanju Jutarnjeg lista dao intervju gdje još jednom objašnjava kako bi uredio svijet, a za početak barem Hrvatsku. E, tu dobivamo nužni višak tumačenja s konkretnim primjerima zahvata na terenu, kako bismo bolje razumjeli što se nevaljalo iza brda valja.

MEĐUNASLOV: Rasprodaja energetike

“Postoji veliki komercijalni prostor za jačanje nekih dijelova ekonomije”, docira Čačić, i odmah s prigodnom jadikovkom ubada u centar javnog morala i javnih resursa, hvatajući se turizma: “Zašto je propao golferski projekt na Srđu? Kao da netko namjerno ne želi zarađivati i otvarati radna mjesta.” Osim toga, doznajemo i kako mu se javlja “niz ozbiljnih ljudi iz inozemstva koji žele uložiti novac u naše energetske potencijale”.

Turizam i energetika, dakle, po Čačiću su idealni poligoni za bildanje profita u javno-privatnom partnerstvu, a donedavno mu je to bilo i visoko obrazovanje (na tribini “Ekonomska zbilja i kako dalje” u Zagrebu, 12. travnja).

Ono što mu je valjda promaknulo, a novinar mu nije napomenuo tokom intervjua, jest fakat da navedeni golferski projekt propada – još nije definitivno izdahnuo, nažalost – zbog toga što se zanemarena javnost u vidu velikog broja građana usprotivila nametnutomu privatnom “partneru”, a koji je uz pomoć korumpiranih vlasti kanio pregaziti razne prirodne i društvene vrijednosti kako bi na Srđu prostro enormnu količinu turističkih postelja, ujedno nelojalno konkurentnih kapacitetima u obližnjem gradu pod tim krševitim brdom.

Na sličan su način u Čačićev mrtvi kut zapali i znani uzroci otpora hidroenergetskom razvoju Hrvatske, ali u tome je aspektu također ključni pojam ono standardno, nezaobilazno javno-privatno partnerstvo.

Na području energetike ono se tiče HEP-a, krovne resorne institucije koju politička elita, kao i druga velika javna poduzeća, odavno već sustavno uneređuje i obezvrjeđuje, a rečeno tobožnje partnerstvo bi došlo na red istom po već neslužbeno najavljenom razdvajanju kuće na potencijalno komercijalne i preostale, u tom smislu pojedinačno jalove dijelove.

Takvo rasturanje bazičnih javnih sustava, međutim, pokazuje se kobnim još otkako je Margaret Thatcher u svoje vrijeme pionirski razmontirala Britanske željeznice te ih bacila na tržište, pa mnoge razvijene zemlje danas nastoje kompenzirati nastalu štetu ponovnim uključenjem državne uprave u vlasništvo i nadzor.

MEĐUNASLOV: Razaranje zajednica

Istoznačne operacije provode se diljem svijeta nad strateškim javnim poduzećima koja se tiču energetike, prometne i druge komunalne infrastrukture, školstva, zdravstva i, konačno, prirodnih dobara, no tome se parazitskom crpljenju profita sve više protive građani organizirani u obrani javnog interesa. Jedan društveni proces novijeg doba, pak, osobito prijeti narodnoj organiziranosti, a Radimir ga Čačić u citiranom novinskom razgovoru rado potencira, nadovezujući se na koalicijski program: “Ako bismo stimulirali gradnju stanova za iznajmljivanje, ne samo da bismo pokrenuli građevinsku industriju nego bismo omogućili mobilnost radne snage, što je jedan od strukturnih problema.” Stanograditeljsko tržište stagnira, kao što napominje Čačić, jer sve manje nas ima novca ili fiktivne kreditne sposobnosti za kupnju stana.

Čačić stoga nastoji zadovoljiti vlastiti poduzetnički apetit u matičnoj mu branši, te ujedno strukturnim zahvatima, kako sam kaže, izmijeniti društveni karakter radništva kojeg on naziva, posve obezličeno, radnom snagom.

Posrijedi je utjecanje radnome modelu prekarnosti – nestalnog i migrantski nepredvidivog zapošljavanja – tj. sistemu koji privatnom kapitalu omogućuje korisnu pokretljivost u pogledu stalnog premještanja centara proizvodnje vrijednosti prema mjestima većeg profita i manjeg socijalnog otpora. Simultano, time uzrokovanim masovnim nomadstvom i egzistencijalnom nesigurnošću uništavaju se društvene zajednice prekarijata već u nastanku, a naselja iz Čačićeve mašte u biti su ništa doli radnička svratišta s urednim protokom krotke žive sile.

MEĐUNASLOV: Favoriziranje uvoznika

Naposljetku, u koalicijskom programu izostalo je uvođenje ili unaprjeđenje nekih od osnovnih ekonomskih mehanizama koji služe za izvlačenje zemlje iz krize; prvenstveno tu mislimo na poticanje potrošnje. To, međutim, kao korisnu mjeru nije moguće razdvojiti od poticanja domaće proizvodnje, pri čemu dolazimo do problema monetarne i fiskalne politike u Hrvatskoj. I dok je potonja u koalicijskom programu dobrano zastupljena, prva i tu ostaje uobičajenim tabuom naše ekonomske politike koju uopće nije moguće voditi bez aktivnog pristupa obama njezinim elementarnim segmentima.

No, nešto više nam je o tome rekao dr. Stjepan Zdunić, čiju izjavu donosimo u posebnom okviru uz ovaj tekst, uz napomenu da su o toj materiji objavljeni već brojni kritički osvrti – neki i u ovom tjedniku – eksperata kao što su Zvonimir Baletić, Dubravko Radošević, Saša Drezgić, Ljubo Jurčić i drugi.

Ali, to se neće dogoditi u glavnostrujaškim, privatnim medijima, pa nama na tržišnoj margini ostaje da zaključimo kako se hrvatska opozicija i dalje povodi za interesima onih kojima pogoduje aktualni tretman imobilizirane monetarne politike. Politike, dakle, kojom guverner HNB-a Željko Rohatinski izlazi u susret prvenstveno uvoznicima i bankama, dok proizvođači uslijed takvog zapostavljanja u najmanju ruku trpe nemogućnost konkurentnog iskoraka na tržište.

Profit se tako odvlači iz domicilne zajednice, pa će se i neki relativno korisni fiskalni zahvati koalicijskog programa izvan šireg konteksta pokazati dugoročno nedjelotvornima. Osim, naravno, po saldo na privatnim računima elite koja o tome odlučuje.

OKVIR 1:

NASLOV: Nema bitne razlike između oporbe i vladajućih

Foto: Zdunic

Potpis: Stjepan Zdunić

Stjepan Zdunić s Ekonomskog instituta u Zagrebu kaže kako karakter ekonomsko-političkih mjera koalicije dosta jasno pokazuje da oporba smatra da je s “instaliranim” privrednim sistemom sve u redu, te da se rješenje razvoja, tj. zaposlenosti radne snage i proizvodnih potencijala zemlje te nekih socijalnih problema, može potaknuti s nekoliko praktičnih, zdravom razumu shvatljivih mjera, i time postići stopu rasta BDP-a od prosječno četiri posto godišnje, kao i povećati zaposlenost za 120 tisuća, odnosno postići stopu rasta zapošljavanja od prosječno oko dva posto godišnje.

– Te cifre pokazuju da se računa na postojeću tehnologiju i strukturu privrede uz skroman udio produktivnosti u stopi rasta BDP-a, od čak ispod 50 posto. To pak ne garantira dovoljnu konkurentnost uvoznoj ponudi, pa otuda ni obećanu stopu rasta BDP-a. U impliciranim uvjetima tako postavljenoga cilja, osnovna metoda oživljavanja privrede može biti jedino ekspanzija potražnje, kako to u antirecesijskim politikama biva. Ovdje to nije slučaj, pa su sve ostale najavljene mjere orijentirane na potporu ponudi. Dakle, u mjerama oporbe ne vidim jasne nakane poticanja vanjske i unutarnje potražnje kao faktora oživljavanja privrede, kaže Zdunić i dodaje “s obzirom na prethodno rečeno, vidljivo je da oporba nema nakanu unaprijediti osnovne segmente privrednoga sistema, prije svega monetarnoga i fiskalnoga u aspektu poticanja razvoja. To znači da nema fundamentalne razlike između oporbe i vladajućih u najvažnijim sistemskim pitanjima, a bez zadiranja u njih nema suvisle razvojne strategije izlaza iz dugotrajne depresije u kojoj se zemlja nalazi. Tu činjenicu su primijetili i analitičari MMF-a i EBRD-a, pa u posljednje vrijeme otvoreno na to upozoravaju”.

– No, o sadržaju i značenju svega toga u ovoj kratkoj izjavi nije moguće dalje raspravljati. Potrebno je, međutim, reći da se ta pitanja u našoj znanstvenoj i stručnoj javnosti već podulje analiziraju i raspravljaju – napominje dr. Zdunić.

OKVIR 2:

NASLOV: Neoliberalizam i navodna socijaldemokracija

Uporna kampanja najveće domaće novinsko-izdavačke tvrtke u korist poslovnih sloboda krupnog kapitala, već neko vrijeme malo koga da iznenađuje. Uređivačka politika Europapress holdinga, svakako najizrazitijeg zagovaratelja liberalnih te antisocijalnih ekonomskih tendencija u Hrvatskoj, međutim, takvom je dosljedna još od kraja devedesetih godina 20. stoljeća. Indikativna je pritom uobičajena teza u izdanjima te kuće, po kojoj je Jutarnji list tada lavovski pridonio demokratizaciji zemlje, a što je ujedno značilo slabljenje režima Franje Tuđmana i kraj desetgodišnje vladavine HDZ-a.

Točno je da se stranicama tih novina potkraj desetljeća pronosio izvjesni otpor spram autokracije i nacionalizma; ipak, glavnim pokretačkim motivima EPH-a ubrzo će se pokazati najobičniji privatni materijalni interes, odnosno profit. Pojednostavljeno rečeno, s Tuđmanom u društvu nije se moglo poslovati onako kako to još od globalnih promjena iz doba uoči osamostaljenja Hrvatske, zahtijeva planetarno raspojasani, deregulirani krupni kapital.

Tuđman je želio dovijeka upravljati svojim poslanicima u svijetu novobogataša, dok je narav privatnog kapitala takva da ne podnosi nikakvo političko tutorstvo. EPH je stoga prevratnički zaigrao na kartu navodne socijaldemokracije, i nije pogriješio.

Jednom pušten iz boce, zloduh neoliberalizma širio se Hrvatskom nezadrživo, a EPH-ova izdanja predstavljala su njegovu avangardu u izvornom smislu te riječi, dakle, predstražu. Notorni su primjeri podrške konkretnim poduzetničkim makinacijama u dosluhu s javno-upravnim strukturama, kao u slučaju Tomislava Horvatinčića i njegove gradnje između Preradovićeva trga i Varšavske ulice u Zagrebu. No, još i više od toga, općenito se stranicama Jutarnjeg lista, Globusa i Slobodne Dalmacije kotrlja tzv. spin koji nalaže istrčavanje u susret privatnoj inicijativi, na štetu javnih dobara.

Razlog tome leži u poslovima većinskog vlasnika Europapress holdinga Ninoslava Pavića, slizanog s npr. Ivicom Todorićem, prekupcem i najvećim hrvatskim tajkunom koji je ujedno najveći medijski oglašivač, najveći distributer novina i njihov najveći prodavač. Također, kao što je nekad ulagao u vodećeg socijaldemokrata Ivicu Račana, Pavić je danas blizak Ivi Josipoviću. Aktualno forsiranje tobožnjeg “lijevog centra” opet ima u podlozi nastojanje da se tržište oslobodi političkog bremena kojim ga populistički opterećuje nanovo inertni HDZ, i tako do nekog idućeg trgovačkog ciklusa.