Rachlinovo hajdučko srce

Nikada do sada nisam svirao na nogometnom terenu, ovo će mi biti premijera, kazao nam je to jedan od najvećih svjetskih violinista Julian Rachlin uoči završne probe na središnjem dijelu poljudskog travnjaka tijekom koje je trebao izvesti pjesme Hajduka i Barcelone – piše reporter “Slobodne Dalmacije” nekoliko dana prije velikog splitskog događaja.

Ali virtuoza na Stradivariju, koji vrijedi dvostruko više od prijateljskog okršaja Hajduka i Barce, na probi je omeo pljusak. “Rachlin se brže-bolje sklonio u utrobu Poljuda, nastavljajući i dalje svirati Barceloninu himnu. Kad je završio dao je znak tehničaru, i onda je krenuo u izvedbu hajdučke pjesme ‘Ljubav mog života’ koju u originalu pjevaju Alen Nižetić i Vinko Coce. Neobično i nadasve veličanstveno je bilo čuti kako ovaj Austrijanac violinom svira pjesmu koju je za stoti rođendan voljenom klubu napisala Splićanka Lući Tukić, a uglazbio splitski skladatelj Pero Kozomara“, kaže se u osvrtu na probu.

Operna dama na tenisu

Televizijski prijenos, za razliku od svježeg kulturno-sportskog žanra marketinške žudnje “Slobodne Dalmacije”, bio je predvidljivih nula bodova od doživljaja Rachlinovog nastupa. Uz profesionalni trud kranskih kamermana, Rachlin je sasvim pristojno i svečano lelujao, a uz taktove Hajdukove pisme zaplesale su i rolice bilog papira ispod tribina, u dubljem planu.

Šire poznat po uglednom dubrovačkom klasičarskom festivalu “Rachlin and Friends”, Julian Rachlin stotpostotno je odgovorio na vlastiti izazov guslanja pred 35.000 posve nezainteresiranih prije utakmice omiljene Barcelone. Na koji je izazov onda odgovarao splitski organizator “koncerta za nezainteresirane tisuće”?

Skroman sud, koji inače ne bi štel niti jenega festivala uvrediti i koji se povodi za bezvremenskim festivalskim motom, od Mao Zedonga do Ive Josipovića u vrijeme direkture Muzičkog bijenala – “neka cvjeta tisuću cvjetova” – procjenjuje da je stvar s Rachlinom na Poljudu nedokučivo glupa ideja. Zabrinjava ipak činjenica da nije riječ o usamljenom slučaju, jahaču rumene kadulje među festivalima, nego o matrici, možda trendu domaćeg festivalskog ljeta!

Ponovno koristimo arhivu, ovaj put prikaz kritičara klasične glazbe “Jutarnjeg lista”, starog pouzdanika ovog žanra: “Čvrsta volja i snažna osobnost Montserrat Caballé zračila je preksinoć s pozornice na teniskom stadionu ATP turnira u Umagu čim se na njoj pojavila jedna od najvećih i najomiljenijih opernih diva 20. stoljeća. Međutim, veliki glas, a još više njezina iznimna vokalna vještina danas postoje još samo u tragovima za čije je prepoznavanje potrebna velika dobronamjernost i naklonost, kakvom je, uostalom, Caballé i dalje okružena.”

Što ne valja? Zašto je bahato i promašeno pozvati bolesnu opernu damu na otvorenje nacionalnog turističkog teniskog spektakla? Možda zato što se domaća socijalna špica s nepogrešivo krivim osjećajem za trendove engleske aristokracije ne može zadovoljiti “tenorskom zvijezdom” Tonyjem Cetinskim koji pred publikom vježba Puccinijevu “Nessun dorma”? Ili je duboko uvjerenje o pokondirenosti elitne publike projekcija specifične, entitetski prepoznatljive kaste kulturnih menadžera, stručnjaka koji si utvaraju da diktiraju tijek hrvatske festivalizacije u svrhu pažljivo oblikovanog turističkog proizvoda.

Fiškalski Motovun

Da, u vrijeme sretne tranzicije 2000-ih festivali su zauzeli ispražnjeno mjesto pojma domaće kulturne politike i u veselom kasu obišli svako domaće selo. U prvoj fazi procesa likvidirana je potreba za prosudbom u korist općeg turističkog dobra: paralelno s razvojem, padom i trendovima domaće ideologije turizma trebala se oblikovati nacionalna kulturnoumjetnička ponuda. Kultura jednako je ljetni turizam. Međutim, taj proces osebujne dinamike posve je usklađen s habitusom domaćeg profesionalca koji će se većinu godine ugrijavati ridikuloznim natječajima i raspravama o krilatici turističke sezone, iscrpljivati odabirom programa za otvaranje festivala kao da je riječ o korejskom sletu na život ili smrt, a kulminirati medijskim svađama o izboru najboljeg scenarija za otvorenje na Olimpu domaće festivalizacije, Dubrovačkim ljetnim igrama.

Velika razlika u stilu, a mala u kolonijalnoj strukturi ideja vrhunskog art-turizma je ona menadžera Dražena Kokanovića, koji bi pod egidu i u svrhu svog briljantnog jazz festivala ubuduće dovukao slavne jazz protagoniste i njihove obitelji, da na “višetjednom” istarskom ljetovanju budu jamci i mamci šmekerskoj turističkoj publici.

Ali ogledni primjer festivalskog neukusa, kao posvetu prevladavajućoj banalizaciji politike pod firmom simpatičnog populizma, pokazao je Motovunski filmski festival na vlastitom otvorenju. Pop-odvjetnici Čedo Prodanović i Anto Nobilo otvorili su kao “volonteri” festival u maniri kul-momaka, onako kako ih je javnost navikla percipirati. Scenu su odigrali kao dubleri u “slučajnom” odsustvu velikih državničkih figura kojima se profesionalno bave, pa je pitanje metafizičko: je li ta metafora živa ili mrtva?

Tomin poučak

Posve nenadano, najuvjerljiviju metaforu futura domaćeg (kulturnog) turizma ne nalazimo na uobičajenom mjestu takozvane umjetničke proizvodnje. Proizvodnja je u krizi, a slika budućnosti kulturno-turističkog biznisa dolazi s mjesta gdje krize nema. Ravno iz ideološke kese poduzetnika i opsesivnog radnika Tome Horvatinčića, ovaj put nezadovoljnog radnim navikama personala u svom megaateljeu “Cvjetni”: “Da sam sjedio na fejsu ili čitao novine kao mnogi mladi trgovci i konobari koje ovdje svakodnevno gledam, ne bih u socijalizmu uspijevao napraviti promet u tisućama maraka dnevno.”

Tomin poučak je pronicljiv i kad ga se pročita više od jednog puta: doista, u vrijeme zrelog domaćeg kulturnog turizma stvari bi mogle izgledati kao hipertrofija turističkih 1980-ih na Costa Bravi. Vidimo, superaktivni menadžerčići iza ugla zaskaču nedužnike kao babe na splitskom pazaru i viču “Opera, curo, balet!”

Franci Blašković, kao personifikacija jedinog drugog puta u ideologiji (anti)turizma, mogao bi se zato konačno trgnuti iz letargije antiproizvodnje i postaviti “Ligu za boj protiv turizma” na znanje zainteresiranima na svoj fejs, vrijeme je.