Raspad Britanije

U svom prilogu diskusiji na ljevici o strategiji i taktici odnošenja spram EU-projekta, dvojica su autora, Raphie de Santos i David Packer (prvi je član Škotske socijalističke stranke, drugi britanski trockist), napisali i ove retke: “Kao socijalisti mi ćemo pozdraviti raspad Britanije, podržavajući zahtjeve za škotskom i velškom neovisnošću, zato što ih mi vidimo kao korak prema slamanju britanske kapitalističke države. Isto vrijedi za raspad španjolske države. Socijalisti trebaju pozdraviti raspad eurozone i EU-a. Oba događaja su ključni koraci prema stvaranju alternative, a to je federalna Ekološka Socijalistička Evropa. Radnici u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj tako će vidjeti da postoji put slamanja dominacije evropskog kapitala i njegovih vladajućih klasa i pokretanje u antikapitalističkom pravcu.”

Ovako “šokantni” stavovi negiranja realno postojećih država na Zapadu nisu tamo novost. Posebno nisu novost u Britaniji, gdje je teorijska ljevica, okupljena oko plodne historiografske škole, još puno prije pada Berlinskog zida napisala i izdala zbornik na temu (ne)mogućeg raspada Britanije (“The Break-up of Britain”, NLB, 1977, uredio Tom Nairn). O svemu tome više smo se informirali kada smo u 1990-ih čitali radove Benedicta Andersona, Erica Hobsbawma i Anthonyja Smitha o evropskom nacionalizmu, pokušavajući iz njih saznati što nam se događa, kako se to novokomponiraju narodi, izmišljaju tradicije itd. i sl. Oni koji nisu čitali, ovdje su nadrealno pravili “nove” narode i države, izmišljali “iz nule” sve prvo hrvatsko, od predsjednika do zahodske školjke… Tako ispada da dok je Zapad reflektirao nove nacionalizme (koji to možda i nisu bili!), mi smo ih živjeli. Raspadi Britanije, Španjolske, jučer Belgije, a danas Italije (zbog mogućeg kraha eurozone), bili su i ostali u sferi višedecenijskih spekulacija. Ali se do sada nisu dogodili. Za razliku od toga, mi na Istoku (činjenica da je Jugoslavija naknadno percipirana i od pozapadnjenih domorodaca kao Istok zaslužuje poseban osvrt), u SSSR-u, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji, uistinu smo se u jednom trenutku raspali. Raspali smo se toliko da mnogi još uvijek ne znaju svojom glavom domisliti trebaju li taj događaj slaviti ili žaliti. Naime, taj je raspad nama (transgeneracijska) trauma.

A sada kažu da se raspada EU. Nije riječ samo o eurozoni, zajedničkom novcu itd. i sl. Na kušnji je cijeli projekt međunarodnog uređenja Evrope. Ili, drugačije rečeno: on sve više biva prepoznat (tu propagandne kampanje više ne pomažu) kao projekt koji je izgubio (ako je ikada i imao) klasni konsenzus. Da, klasni, a ne nacionalni! Mase, koje nemaju svoje mainstream medije (oni su u posjedu vladajuće manjine) u kojima bi to izrazile, više ne doživljavaju EU kao svoj projekt. On je politikom koja se vodi iz Bruxellesa od izbijanja krize globalnog kapitalizma 2007, postao projektom vladajućih slojeva. To je stvar političkih zastupnika moći novca, koji su sada, kao i uvijek, dobro međunarodno umreženi.

EU je YU – to bi bila najubojitija parola (post)jugoslavenske mračne desnice, koju je HDZ ne bez nadrealne groze uspio potpuno spinirati u novu parolu: EU da ne bude YU. No, prije negoli se potpuno prepustimo sprdnji spram političkog trenutka, na način beogradskog nastupa Predraga Lucića na temu Euroslavije, zapitajmo se što je u tom déja vu procesu novih i novih raspadanja, a u kojima smo sve manje aktivni subjekti, više lažno “sjećanje”? Ono na Jugoslaviju ili ono na EU?

Zato sada kada nas događaji rastakanja EU-a više nose no što smo sposobni (ili što nam dozvole) o njima zauzeti jasan stav, trebamo ponovno, ili prvi put, postaviti ono drugo pitanje: Što je nama, osim nacionalističkog zla, raspad Jugoslavije? Je li to raspad jednog socijalističkog ili jednog (neo)liberalnog projekta? Ili jednog i drugog? U čemu je suštinska razlika? Jer, iako se pitanje traumatiziranima može učiniti samo od akademske važnosti, za budućnost i nova postavljanja nije nevažno upitati se je li taj projekt propao zato što je bio previše socijalistički i komunistički? Ili možda upravo obrnuto, zato što je, u svom dekadentnom posljednjem razdoblju bio, već onda, previše neoliberalan? I što je od socijalističke alternative sam odustao? I što je potencijalna pouka tog kriznog sloma, koji se odvio prije ovog današnjeg kriznog sloma?

Ako postoji velika faustovska dilema u ovako smanjenim rubnim kulturama, kakve su posljednjih decenija postale naše (temu same kulturalizacije politike sada nećemo dodatno dubiti), onda je to ova: Što je to političko i kulturno nasljeđe koje bismo mi SADA mogli donijeti u evropski politički i kulturni prostor duboko pogođen krizom? I to krizom globalnog kapitalizma, na koju je samo pridodana i posebna kriza EU-projekta, kao lokalne izvedbe “prilagodbe” na svjetsku kriznu situaciju. Je li to nužno samo novokomponirani istočni antikomunizam, te reketarsko čuvanje liberalnih vlasti od njega? Ili bi to moglo biti baš plodonosno iskustvo jednog socijalističkog eksperimenta, koji je u svojim samoupravnim, nesvrstanim itd. i sl. politikama znao tražiti smjele odgovore na krize kapitalističkih ciklusa, koje su i prije postojale?

Govoreći o razlici između starih i novih revolucija, između onih buržoaskih i onih socijalističkih, Marx u slavnom odlomku iz “18. Brumairea” govori o tome kako “socijalna revolucija 19 st.”, a to ovdje znači ona modernija od naše kontrarevolucije iz 1991, “ne može crpiti svoju poeziju iz prošlosti nego samo iz budućnosti. Ona ne može otpočeti prije nego što se otrese svog praznovjerja u prošlost.”

Nije li naše “praznovjerje u prošlost” smrznuta izgubljenost u godini 1991? Izgubljenost koja nas sprečava da, deblokiranim mišljenjem iskustva cijelog 20. stoljeća, a ostavljanjem mrtvih da sahranjuju svoje mrtvace, budemo sposobni uključiti se ambicioznije nego sada, jer prilike su takve, i u aktualnu diskusiju oko sudbine EU-a? Dok Evropa još postoji. To što bi se u tom procesu sada stvarno mogle početi raspadati i zapadne države nije kraj svijeta, da u to trebamo ukočeno buljiti poput zeca u farove automobila na “evroatlantskoj” autocesti. O tome bismo mogli puno više znati i onda morali puno više htjeti učiniti.